‘Pokraj ubijenih krava ležao je moj muž, grlo mu je bilo prerezano’

ZAGREB - Marija Grubor (90), Miloš Grubor (80), Jovan Grubor (63) Milica Grubor (51) Đuro Karanović (41) i Jovan Karanović (73) šestero je srpskih civila masakriranih u selu Grubori 25. kolovoza 1995., dvadeset dana nakon okončanja akcije Oluja.

Dim iz sela

Grubori su selo dvadesetak kilometara istočno od Knina, u brdima nedaleko od hrvatsko-bosanske granice. Od 13 seljana koji su dočekali Oluju, prema priči Dušanke Grubor, samo je dvoje bilo mlađe od šezdeset godina: 51-godišnja Milica Grubor i 41-godišnji Đuro Karanović. Kako zbog stalne paleži i pljački nije bilo nesigurno ostati u selu, UNPROFOR je preostalim stanovnicima Grubora ponudio prijevoz u Srbiju.

“Ujutro 25. kolovoza sedmero nas iz Grubora otišli smo u susjedno selo u školu da se prijavimo za popis onih koji žele otići u Srbiju, a šestoro je seljana ostalo u Gruborima. Na putu od Grubora prema školi, gdje nas je UNPROFOR trebao upisati na popis za autobuse za Srbiju, susreli smo se sa skupinom od 15 do 20 naoružanih muškaraca u hrvatskim uniformama, a imali su i nekakve oznake na rukavu.

Prošli su šutke pokraj nas prema našem selu, nismo ih se usudili ništa pitati, bojali smo se. Nakon pola sata, dok smo sjedili pred školom i čekali UNPROFOR, dotrčala je jedna žena i uzviknula: ‘Ljudi, iz Grubora se vije dim’. Dvije susjede i ja odmah smo pošle natrag prema selu. Kad smo došli nadomak, vidjeli smo većinu kuća u plamenu. Bojale smo se ući u selo, skrile smo se u grmlje i gledale. Ubrzo je dojurio automobil UNPROFOR-a i kad smo vidjeli da oni ulaze u selo, nas smo se tri ohrabrile.

U štalama je gorjela živa stoka. Dozivala sam muža i otrčala do jedne livade. Tamo sam najprije spazila dvije naše krave kako prostrijeljene leže na travi, a nedaleko do njih i supruga Jovu. Grlo mu je bilo prerezano, nedostajalo mu je pola lica. Zapomagala sam i tražila ostale. Otrčala sam u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora, koji je bolestan ležao u krevetu.

Vezane vijesti

BIVŠI SPECIJALAC Igor Beneta, optužen za ratni zločin u Gruborima, pronađen mrtav! Objesio se u šumi kraj Knina

JURE RADIĆ U HAAGU Jure Radić: I Tuđman je predlagao da se izbjegle Srbe isplati

Ispod grede bila je noga...

Zatekla sam ga na kućnom podu u pidžamu, u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure. Dozivala sam svekrvu Mariju, ali nisam je našla. Spustila se noć i UNPROFOR je nas preživjele povezao u Knin. Sutradan smo, skupa s UNPROFOR-om, nastavili potragu za još četvero mještana. Pretražujući po zgarištu naše kuće, vidjela sam da ispod nagorjele grede viri noga. Razgrnula sam pepeo i ispod grede našla svoju 90-godišnju svekrvu Mariju kako leži na leđima, lica prekrivenog rukama, svu opečenu.

Nedaleko od livade na kojoj sam našla muža, pronašli smo još dva leša: 51-godišnju Milicu Grubor, izbodenu nožem i izrešetanu rafalima, a nedaleko od nje i leš Đure Karanovića. Na vratu je imao rane od noža, a na grudima rane od rafala. Šestog susjeda, 73-godišnjeg Jovana Karanovića, nismo našli. Kuća mu je bila posve izgorjela, vjerujem da je i on u njoj izgorio. Vidjela sam na zgarištu kuće neku hrpicu svijetlog pepela, možda je to bio on. UNPROFOR je svaki pronađeni leš fotografirao, snimio kamerama i popisao njihova imena.”

Dušanka Grubor živjela je kod rodbine u Srbiji. Nismo uspjeli ustanoviti je li još uvijek živa jer se selila od jednog do drugog rođaka.

‘Četničko uporište’

General Ivan Čermak je , dva dana od masakra, 27. kolovoza, u kamere HTV-a i mikrofon novinarke Nade Šurjak stojeći pred kućom u Gruborima koja je još uvijek tinjala izjavio: “Nalazimo se u selu Grubor u jednom od četničkih uporišta koje je u akciji čišćenja terena, evo vidite, tu je došlo do vatrenog okršaja između specijalnih jedinica MUP-a i zaostalih četničkih grupa. Bilo je negdje oko deset terorista koji su pružali otpor. U tom trenutku došlo je do paljenja sela.”