Mi nešto uočimo, poput modrice na licu ili drugačijeg, sumnjivog ponašanja djeteta, međutim, dijete nemamo kamo uputiti. Zato što nemamo psihologa. Ne samo da nemamo psihologa u školi ili u gradskom Domu zdravlja, nego ga nema u cijeloj županiji! Da, postoji protokol koji možemo primijeniti, sumnju na nasilje dužni smo prijaviti policiji i nadležnom Centru za socijalnu skrb. No, svi jako dobro znamo da protokol predugo traje i da dijete još dugo ostaje u spomenutoj obiteljskoj okolini i tu kreće pakao. Treba nam terapijski rad u školi kao instituciji u kojoj djeca provode većinu vremena! A za taj rad nemamo stručnjaka!”
Vrlo izravno iznijele su to pedagoginja Branka Lazor i socijalna radnica Elvira Kiš Miklečić, obje djelatnice Osnovne škole Ljudevita Modeca u Križevcima, na konferenciji o zaštiti djece CAP (Child Assault Prevention) koju je u Zagrebu jučer organizirala Udruga roditelja “Korak po korak”.
Veliki uzorak studije
Udruga, naime, već godinama provodi istraživanja i programe podrške. Istraživanja, nažalost, potvrđuju da su unatoč dobro postavljenom zakonskom okviru o zaštiti djece, statistički podaci poražavajući, rekla je Marina Trbus, voditeljica CAP programa. Iako je tjelesno kažnjavanje djece zakonom zabranjeno, nasilje nad djecom sve je rašireniji problem. Nasilje se događa u svim sredinama, to je neoboriva činjenica. Ono je jednako zastupljeno u radničkim obiteljima i u onima s akademskim obrazovanjem. Istraživanje koje je Udruga provela na velikom uzorku od šest tisuća ispitanika pokazuje da čak 76,5 posto mladih ljudi smatra da se njihovim vršnjacima iz generacije dogodilo da ih je netko u obitelji udario. Posebno ih je, navode u Udruzi, zabrinuo podatak da čak 17 posto mladih kaže da će, kad oni postanu roditelji, koristiti tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu nad svojom djecom. Istraživanje, nadalje, otkriva da čak 62 posto roditelja nikad nije bilo ni na jednoj edukaciji. Krajnje je vrijeme da počnemo provoditi preventivni program, prozvala je Trbus.
Nasilje se ne prepoznaje
- Reagira se na vrlo teško nasilje, a rijetko na druge oblike, kao što je psihičko ili elektroničko nasilje. Apeliramo na prevenciju koja je kod nas jadno postavljena. Tko je u Hrvatskoj uopće zadužen za prevenciju nasilja u obitelji? Institucija pravobraniteljice za djecu, primjerice, nema ovlasti, samo kad nešto zaista gori, može izići u medije. Zapravo, samo policija ima ovlasti, a kad nastupi policija, to više nije prevencija, već požar - upozorila je Trbus.
Njezinim stavovima, kao i onim pedagoginje i socijalne radnice iz Križevaca, pridružila se i Marija Maljković, psihologinja u Osnovnoj škola Eugena Kumičića u Velikoj Gorici.
- Ministarstvo znanosti dostavilo nam je pravilnik kojeg se moramo držati. Pravilnik nalaže da dijete za koje opravdano sumnjamo da trpi nasilje u obitelji moramo poslati na procjenu rizičnosti psihijatru i nadležnom Centru za socijalnu skrb. Oni, pak, odgovore da im njihova resorna ministarstva, zdravlja i socijale, nisu to naložila pravilnikom. Nevjerojatno je da jedno ministarstvo izda pravilnik o kojem druga dva nemaju pojma, a uključeni su u istu tematiku. Po tome, prosvjetni radnici i nemaju puno prostora da pomognu djeci s kojom rade - iznijela je Maljković.
Voditelji Udruge spomenuli su istraživanja koje su provele Ninoslava Pećnik i Marina Ajduković, profesorice na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Društvo kao zlostavljač
- Dobile su zastrašujuće podatke: čak 41 posto djece i mladih između 11 i 16 godina jednom tjedno dobije udarac ili šamar, svaki osmi roditelj tuče trogodišnje dijete, a svaki dvadeseti roditelj šestomjesečnu bebu. To govori da se roditelji u našem društvu vode modelom nasilja. Treba im pomoći. Roditelji su izmoreni, rastrgani između poslovnih obaveza i obiteljskog života, većina se bori za egzistenciju, pa u manjku vremena i višku stresa jedino znaju za batinu. Odgovornost društva je da to riješi - kaže Trbus.
No, prema njezinim riječima, to isto društvo prilično je zapetljalo stvar. - Izostaje međuresorna suradnja, fali nam stručnjaka, supervizije i edukacije, prebrzo se mijenjaju zakoni, a u moru administracije dijete smo izgubili iz vida. Paradoksalno, sustav na koncu ispada najveći zlostavljač, stoga i ne čudi da se kod nas još uvijek teško riješi zlostavljanje u obitelji - upozoravaju stručnjaci.