Prosvjedi u Srbiji ne stišavaju se. Podjednak je zasad broj večeri u kojima u atmosferi gustog dima od suzavca, baklji i paprenog spreja policija razbija glave studentima i večeri u kojima se asfaltne ulice užare ljetnom žegom i ispune majkama s dječjim kolicima i užičkim kolom. Ipak, dominantno je u medijima pročitati kako se radi o konstantnom neartikuliranom nasilju. Bijesu. Gnjevu. Uništenju. S jedne i druge strane.
Teško je reći tko je počeo to nasilje i tko ga nastavlja. Ali, jasno je kome je u cilju da se samo o njemu priča. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na svojoj strani ima zasad sve bitne faktore koji ga drže na vlasti. Podržavaju ga policija, vojska, tajne službe i strane ambasade. Oporbu je razjedinio, posvađao i oduzeo joj izbore u čemu su mu vrlo blagonaklono pomogli.
Građane je izigrao lažnim brojkama zaraženih i umrlih od Covida-19. Pobijedio je premoćno na nedavnim parlamentarnim izborima i sada lako može u režimskim medijima gurati ideju da je riječ o stranim infiltratorima, ruskim tragovima, ubačenim ljudima iz regije, 50 Crnogoraca, hrvatskim medijima, posebno Jutarnjem listu. Ipak, kad se pogledaju malo bolje snimke iz Beograda, Niša i Novog Sada, i razgovara s prosvjednicima koji su svaki dan hodali ulicama “ratnog” Beograda, jasno je o čemu je riječ.
“Tiha građanska većina i glasna navijačka manjina”, objašnjava nam zagrebačka novinarka Nađa Irena Fišić koja živi u Beogradu. “To je bunt za slobodu, za budućnost, za ostanak mladih u Srbiji. Počelo je prilično benigno kao reakcija na najavu ponovnog zatvaranja Beograda, a potom su prosvjed preuzele razne frakcije koje to iskorištavaju za neke desničarske ciljeve uvlačeći u cijelu priču Kosovo. Moguće je da će se razviti u nešto puno veće.”
To veće, tvrde srpski analitičari, bilo bi otkrivanje istine o broju zaraženih, priznanje odgovornosti vladajućih i ostavke kriznog stožera. Drugi smjer u kojem bi prosvjedi mogli ići traženje je odgovornosti za neviđeno policijsko nasilje kakvo se u Srbiji ne pamti u ovom tisućljeću i ostavka ministra policije. U konačnici, iz prosvjeda bi se mogla iznjedriti građanska oporba.
Zasad prava alternativa Vučiću ne postoji i ne čini se da bi se mogla brzo oformiti. Što se tiče Europske unije, njima ovakva situacija odgovara. Indiferentni su prema policijskom nasilju i vide Vučića kao jedinu osobu koja može uspostaviti dogovor između Srbije i Albanije oko pitanja Kosova. To nije neobično jer europski čelnici pregovaraju s onima koji su na vlasti.
Tako su i nakon Daytona vidjeli Slobodana Miloševića kao glavnog čimbenika mira na Balkanu. Sve dok nije doveo u pitanje stabilnost tadašnje Makedonije protjeravši stotine tisuća Albanaca s Kosova u tu zemlju. Što se tiče srpskog društva, istraživanja pokazuju da je ono više antieuropsko nego prije nekoliko godina. Istraživanje Europske komisije Eurobarometar iz kolovoza prošle godine pokazuje kako 37 posto građana Srbije ima pozitivnu sliku o EU, negativno je percipira 27 posto, a ostali su neutralni. Četiri godine prije je 46 posto građana Srbije reklo da je njihov stav o EU “generalno pozitivan”, a gotovo 60 posto bi glasalo za ulazak Srbije u EU.
U tako nepovjerljivom društvu, koje je vjerojatno sam stvorio, Vučić je uspio sebe prikazati kao jedinog sposobnog čovjeka koji može surađivati s EU. Istodobno žonglira s najmanje dvije (EU i Rusija), a odnedavno i tri (Kina) loptice te je pitanje dokad će ih moći kontrolirati. Europa ga pritišće da riješi problem Kosova, a on to ležerno odgađa. Ta igra mačke i miša se nastavlja. Prvo su 10. srpnja održani neuspjeli razgovori između Srbije i Kosova u organizaciji njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Razgovori, koji su najavljivani kao povijesni nakon što je dijalog između dviju zemalja zamro 2018. kad su kosovske vlasti uvele stopostotnu carinsku pristojbu na robu iz Srbije kao odgovor na akciju Beograda kojom su neke zemlje povukle priznanje kosovske neovisnosti, nisu donijeli nikakav pomak. Vučić se postavio kao alfa i omega u razgovorima i rekao da neće pristajati na “ultimatume i maksimalističke zahtjeve prištinskih vlasti”.
Između njega i kosovskog premijera Avdullaha Hotija pao je dogovor da će se razgovori nastaviti u istom tonu, ali ništa konkretno nije izrečeno. EU je, pak, morala sastanak proglasiti vlastitim uspjehom pa je posebni predstavnik EU za zapadni Balkan Miroslav Lajčak izjavio da je dijalog vraćen na pravi put. Dva dana nakon tih “povijesnih razgovora” trebao se održati i sastanak u Bruxellesu koji je odgođen za ovaj četvrtak. Kosovo je iznijelo pet glavnih zahtjeva prema Srbiji.
Naglasili su da žele međusobno priznavanje dviju zemalja, obvezu EU da će Kosovo dobiti priznanje preostalih pet država članica, članstvo Kosova u UN-u, ispunjavanje zahtjeva za pristupanje drugim međunarodnim organizacijama i pravdu za sve žrtve rata. Vučić je te zahtjeve nazvao “popisom lijepih želja” pa je jasno u kojem bi smjeru mogli ići daljnji dijalozi. Posebni povjerenik Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell pozvao je Srbiju i Kosovo da pokažu spremnost na kompromis i pragmatizam na pregovorima, kao i “političku hrabrost”.
Pregovori između dviju zemalja su pod pokroviteljstvom EU počeli 2011. godine, a Srbija otad odbija priznati Kosovo kao neovisnu državu, nakon što se kao autonomna regija odvojilo 1999. godine. Nakon što je NATO reagirao i bombardirao Kosovo, Srbiju, ali i Crnu Goru koja je tada bila dio zajednice pod imenom Savezna Republika Jugoslavija. Ništa bolje mišljenje o neovisnosti Kosova nemaju ni građani Srbije. Prema istraživanju Instituta za europske poslove iz ožujka prošle godine, dvije trećine ispitanika bilo je protiv priznavanja kosovske neovisnosti, a istodobno je 47 posto ispitanika smatralo da je Kosovo izgubljeno. Mnogi od njih su bili izrazito glasni u izražavanju stavova tijekom ovih prosvjeda.
Osim toga, moglo se čuti i da mnogi od tih tisuća demonstranata ne žele da ih zastupa oporba. Vučiću ustvari najviše odgovara da se stvori priča oko toga kako prave alternative u Srbiji nema jer to dodatno učvršćuje njegovu mantru: “Ako ne Vučić, a tko onda?” No, vođa je jak onoliko dugo dok ima nekoga tko ga podržava, a opozicija može zadobiti povjerenje građana tek kad pokaže da stoji na strani građana i kad počnu međusobno surađivati.
Kako piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik: “Tek kad lideri opozicije stanu pred kordon i dobiju svoj pendrek po leđima, možda će biti prihvaćeni. Komandant se postaje samo u borbi. Vučić vam je oteo izbore i nikad vam ih neće dati dok ih sami ne otmete”.
Prosvjedi takvi kao što su trenutačno, heterogeni i neartikulirani, neće se moći dugo održati te je potrebno da se definiraju jasni zahtjevi. A da prostora ima, pokazuje i to što se Vučić počeo ponašati atipično.
Urednik tjednika Vreme, Filip Švarm, kaže kako je predsjednik Srbije u ovim prosvjedima posegnuo za drugačijim metodama nego u dosadašnjim. Vučić se počeo ponašati nekarakteristično, šalje policiju na građane iako je dosad govorio da prosvjednici mogu i drvljem i kamenjem na njega, ali on neće reagirati. To ukazuje na to da ga je strah vlastitih građana. Vučić je zaveden dobrim izbornim rezultatima, ali istodobno stalno umišlja i potom izmišlja u medijima strane ubačene službe.
Sličnog je mišljenja i sociolog Jovo Bakić koji je za DW napomenuo kako se dobar izborni rezultat na parlamentarnim izborima ne može preslikati u Beogradu jer tamo vlast nema ni petinu podrške. Zbog tih “neprijatelja režima” policija je na prosvjednike u Beogradu krenula u punoj spremi s konjicom i antiterorističkom jedinicom, a Vučić pokazao da je svjestan opasnosti. Konačno, nakon što je uništio sve oblike izražavanja bunta (medije, parlament, institucije) ulica je ostala jedini oblik za iskazivanje nezadovoljstva i stava građana. Na kraju, glavno pitanje ostaje visjeti u zraku: građani Srbije su ustali, gdje je oporba?
Vučić šalje policiju na građane iako je dosad govorio da prosvjednici mogu i drvljem i kamenjem na njega, ali on neće reagirati. To ukazuje na to da ga je strah vlastitih građana
Tek kad lideri opozicije stanu pred kordon i dobiju svoj pendrek po leđima, možda će biti prihvaćeni. Komandant se postaje samo u borbi, piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik