Majka tinejdžerice požalila se na društvenim mrežama kako njena 15-godišnjakinja ne zna s novcem, sve što joj roditelji daju ona uspješno potroši do idućeg popodneva. Srednjoškolki je potpuno svejedno ima li na raspolaganju pet, sedam ili deset eura, ako ima viška džeparca - ona počasti i prijatelje.
- Kad ostane bez džeparca, zaduži se kod prijateljica pa im vrati kad ponovno dobije novac - objašnjava majka koja ne zna kako kćeri objasniti zašto je to pogrešno.
Uslijedili su komentari roditelja drugih srednjoškolaca sa sličnim iskustvima, ali i oni s potpuno različitim. Jedni uspijevaju štedjeti i s budžetom od 15 eura tjedno, dok drugima, čini se, ni 150 eura nije dovoljno. Treći pak svojoj djeci uopće ne daju džeparac nego dobiju ili ne dobiju novac za određenu svrhu kad pitaju, a četvrti ga zarađuju obavljanjem kućnih poslova.
Situacija se pogoršala prelaskom na euro i inflacijom zbog čega roditelji više ne mogu procijentiti koliko je dovoljno. Promjena valute teško je pala i djeci, pogotovo onima koji su naučili računati u kunama pa sad ni sami ne znaju koliko troše. Oko jednog su se složili, dolazak eura značio je korekciju džeparaca za barem 30 posto.
Ubrzo su došli do zaključka da potrošnja djece ovisi o temperamentu i da se ne može previše utjecati na potrošačke navike, jednostavno - neki su škrti i štedljivi, drugi troše koliko imaju.
Marina Ralašić, predsjednica udruge Štedopis koja se bavi financijskom pismenošću mladih, za Jutarnji list ispričala je da to baš i nije tako. Odgovorila je na vječno pitanje kad je pravo vrijeme za prvi džeparac, koliko često ga treba davati, pa objasnila koliko treba iznositi u osnovnoj, a koliko u srednjoj školi.
- Djeci je važno davati džeparac jer ih time učimo kako trošiti, štedjeti, davati i ulagati. To su vrijedne lekcije koje neće naučiti u školi, tvrdi Ralašić.
Davanjem džeparca, objašnjava predsjednica Štedopisa, pomažete razvitku pozitivnih novčanih navika. Djeca tako uče raspolagati novcem kako ne bi, kad se osamostale, potrošili više nego što imaju. Brzo shvaćaju da ako danas sav džeparac potroše na slatkiše, sutra neće imati dovoljno novca za novu igračku.
Ralašić tvrdi da je to najbolji način da djeca odmalena shvate da roditelji nisu bankomat koji proizvodi novac, a kroz primanje džeparca nauče da ako nešto žele da za to moraju štedjeti. Tako stječu važne životne vještine poput štednje i financijskog planiranja.
- Djeci bi trebalo početi davati džeparac čim shvate da je novac potreban za kupnju stvari koje žele - to je obično oko četvrte ili pete godine. Ako ne tada, onda svakako od prvog razreda osnovne škole kad većina djece savlada osnovne računske operacije zbrajanja i oduzimanja pa mogu upravljati svojim džeparcem, rekla je Ralašić.
Iznos džeparca, kaže, ovisi o financijskoj situaciji i prihodima pojedine obitelji, ali i tome što će dijete njime plaćati. Ne postoji univerzalni iznos, no trebao bi biti dovoljan da se njime pokriju mjesečni troškovi.
Istraživanja koja je proveo Štedopis pokazala su da mjesečna potrošnja šesnaestogodišnjaka koja se odnosi samo na izlaske i hranu izvan kuće, primjerice kave, pizze, sokove i slično, iznose stotinjak eura.
- Ako se radi o pušaču, a među tinejdžerima ih nažalost ima dosta, iznos njihove mjesečne potrošnje popne se i do dvjesto eura mjesečno, kaže predsjednica udruge.
Kod manje djece, tvrdi, preporučuje se tjedno davati petnaestak eura. U cijeloj ovoj priči bitno je da je džeparac određeni iznos novca koji se djetetu daje redovito, pridržavajući se dogovorene dinamike isplate i iznosa tako da djeca znaju s koliko novca mogu računati jer jedino tako mogu naučiti financijski planirati.
- Ako ponekad potroše džeparac neplanirano, što se i odraslima događa, i traže novac unaprijed ili na posudbu, nemojte im dati novac. Pustite ih da snose posljedice - ako nemaju novca za kino ili kupnju neke stvari, morat će odustati od izlaska ili kupnje. Time uče najvažniju lekciju: trošim onoliko koliko imam, zaključila je Ralašić.