Objašnjavajući kako je od Ministarstva obrane dobio zagrebački stan od sto pedeset kvadrata, Nadan Vidošević je kazao kako mu u zasluge valja ubrojiti da je čitava njegova obitelj poginula u Drugom svjetskom ratu. Predsjednik Gospodarske komore pritom nije naveo kako je i na kojoj strani stradala njegova obitelj. Jesu li bili u ustašama, domobranima, partizanima, u njemačkim ili talijanskim jedinicama ili, daleko bilo, među četnicima? Ili možda uopće nisu bili u uniformi, nego su junački pali od konzervirane bravetine kojoj je istekao rok trajanja?
Zanimljivo bi bilo čuti tu potresnu, dosad nepoznatu ratnu priču o čitavom jednom plemenu koje je nesebično dalo živote za uzvišene ideale, koji god oni bili. Jedan među njima svakako je morao preživjeti, inače bi Gospodarsku komoru i “Kraš” danas vodio netko drugi. Nakon što su mu sva braća i sestre podlegli od dušmanske ruke, hrabri predak je možda bio i ranjen na Sutjesci ili Kozari. Ležao je na blatnjavoj ledini s metkom u plućima, obliven hladnim znojem drhtao je i buncao, već se opraštajući sa životom, kada ga je vjerni drug uhvatio za ruku i sigurnim glasom zavikao:
“Vidoševiću! Vidoševiću, ne smiješ umrijeti! Vidoševiću, ako umreš tvoj sin nikada neće živjeti u Zagrebu, u sto pedeset tri kvadrata kadrovskog stana u Korčulanskoj tri a.” Muškarac je tada čudom otvorio oči i upitao vode. I uvijek kasnije, kada mu je bilo teško, pod neprijateljskim granatama, izmučen trbušnim tifusom, padajući s nogu od premorenosti nakon višednevnog marša bosanskim planinama, slika njegovog djeteta naseljenog u tihoj zagrebačkoj ulici zasjenjenoj drvoredom platana davala mu je snagu da preživi. A nije bio usamljen u tome.
Ta stvar zapravo je esencija borbe za domovinu. Komforno stanovanje smisao je stradavanja za voljenu zemlju, slatki plod u tvrdoj ljusci patriotizma. Najkraće rečeno, u rat se ide da se kasnije ne bi zajebavao sa stambenim kreditom. Vidjeli smo to na slučajevima nekoliko generalskih stanova koje je “Večernjak” razvalio posljednjih nekoliko dana. Dok je izbezumljena sirotinja s najlonskim vrećicama bježala iz zapaljenih sela, Vidošević, Slobodan Praljak i Ivan Tolj useljavali su u svježe oličene stanove Ministarstva obrane i nezadovoljno vrtili glavom ako bi vidjeli da bonogracija stoji ukrivo ili vrata špajze ne dihtaju.
...