PRIJEDLOG UGLEDNOG ARHITEKTA

CIJELA VLADA NA JEDNOM KATU NEBODERA UZ OBALU SAVE? Svi ministri i premijer bili bi na istoj etaži, Ured predsjednice ne bi više bio na Pantovčaku...

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 23.05.2018. u 16:29

CROPIX

Ugledni arhitekt Nenad Fabijanić predlaže vrlo provokativan projekt. Tik uz Vitićevu Kockicu, nekadašnje sjedište Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, predlaže golemi neboder koji bi, kako kaže, “visinom nadmašio sve nebodere ikad dosad sagrađene u Hrvatskoj, a u koji bi se smjestilo kompleks zgrada Vlade Republike Hrvatske”. Njegov prijedlog nebodera, kaže, “nije Dubai estetika nebodera, nije ni Zaha Hadid, nego nastavak razmišljanja Ivana Vitića, minimalizma, razdoblja Mies Van Der Rohea”.

Fabijanić tumači kako je mnogo velikih parlamenata izgrađenih na lokacijama rijeka, primjerice u Londonu ili u Budimpešti, a poznato je kako je Zagreb jedan od rijetkih gradova koji nisu naseljeni uz obalu, osim upravo Vitićeve Kockice.

Potvrda ove lokacije za smještaj Vlade, smatra Fabijanić, “pokazala bi politički razum, svijest o urbanizmu i civilizacijsku širinu”. Također, nastavlja, tako bi se stalo na kraj silnim raspravama o smještaju: “Gornjem gradu vratili bi se duh i ozračje povijesnog ambijenta, a na savskoj bi se obali redefinirao simbol nove budućnosti.

Bijeli most

Novom bi se kompleksu prilazilo, među ostalim, i preko bijelog, tankog pješačkog mosta, novog mosta preko Save, za koji su prijedlog prošle godine dali Filip Romić i Krešimir Romić.

Je li riječ o utopiji ili konkretnom projektu?

“I jedno i drugo. No projekt je itekako izvediv.” Fabijanić dodaje na ovu temu: “Riječ je o konceptualnoj inicijativi ili eksperimentu”. Svjestan je da će ovaj prijedlog izazvati polemike nakon što ga predstavi u javnosti. “Otvorit će se poligon individualnih nastupa krhkoga znanja s ponudom kontradiktornih stajališta”, ističe Fabijanić. U neboderu bi bili smješteni Vlada i ministarstva, u horizontalnom dijelu kongresni centar, a predviđen je i prostor za okupljanje.

Podsjetimo kako se ova lokacija već spominjala pa je postojala ideja o formiranju takozvanog Vladina kvarta, za koji je bio raspisan natječaj sredinom 90-ih, no do realizacije nije došlo. Dvijetisućitih je, ponovno, Vlada dala prijedlog da se preseli u Kockicu, što je Fabijanić podržao. Tada je i krenula vizija o neboderu, koju sada prvi put predstavlja. Fabijanić je, pak, svojedobno predlagao i hotel u Saboru:

“To je bila moja provokacija za ovu nezgrapnu građevinu. Svjestan sam njezine nerealnosti. No, isto sam tako svjestan da je projekt nebodera Vlade realan. A u Banske dvore trebalo bi smjestiti Ured predsjednice”, kaže arhitekt koji je 1998. godine radio na preuređenju prizemlja Banskih dvora. Na izložbi se, uz ovaj prijedlog opširno predstavljen u knjizi, još mogu vidjeti i crteži Ivana Vitića, autora Kockice.

On je još šezdetih vozio Alfa Romeo, jedan od prvih u ovom dijelu svijeta, gotovo se uvijek fotografirao s cigaretom, nadimak mu je bio Đovani, izbacili su ga iz gimnazije zbog nestašluka pa je u Sinju završio privatnu školu, a u slobodno se vrijeme ovaj potomak šibenske brodarske obitelji vozio brodom koji je dao graditi u Engleskoj. Govorio je četiri jezika, imao je, u doba socijalizma, svoj privatni biro. Nije se, ukratko, uklapao. To su samo neke crtice iz njegova života. Preminuo je 1986. godine.

Fabijanić ga je upoznao sedamdesetih godina prošlog stoljeća i to ga je poznanstvo profesionalno obilježilo. Među najpoznatije Fabijanićeve radove ubrojit će se Trg Petra Krešimira na Pagu te interijer Ban Caffea. Poznata je i njegova vizija novog urbanizma Zagreba, koju predlaže s još nekoliko kolega. Ni za Fabijanića se baš ne može tvrditi da se uvijek uklapa, ponekad i nema dlake na jeziku. Poznati se zagrebački arhitekt bavi i teorijom, odnosom s arhitektima ili umjetnicima, u čijem je opusu nešto prepoznao, pa tako kaže: “Nakon Nevena Šegvića, Josipa Vanište i Ive Šebalja na red je sada došao Vitić”. Fabijanić je otvorio izložbu u Orisu Kući arhitekture “Slike po Ivanu (Đovaniju)” te je izdao i istoimenu knjigu u kojoj bilježi crtice iz njihova međusobna odnosa, ali i predlaže nove dimenzije u tom odnosu.

Prostorni ožiljak

Čiste, avangardne forme Kockice, zgrade sagrađene 1968. godine, vrhunac su poslijeratne arhitekture. Vitić je pobjedu odnio na natječaju, konkurencija je bila golema, međunarodna. Unutra su djela Ede Murtića, Dušana Džamonje, Zlatka Price, da nabrojimo samo neka, dobrim dijelom prepuštena propadanju.

U međuvremenu su u nekadašnjoj zgradi SKH bila smještena i neka ministarstva. Kako Fabijanić tumači: “Riječ je o još jednom prostornom ožiljku u nizu Vitićevih zapuštenih djela, očito neizvjesne budućnosti. Politička klaustrofobija dugi niz godina ovu lokaciju i nekad reprezentativan upravni kompleks ignorira do ruba očigledne destrukcije”, pozivajući se upravo na niz godina “lošeg upravljanja prostorom”.

Kako se Vitića sjeća Fabijanić? “Vitić je imao na stolu pribor i često je nešto crtao, u manjem formatu. To su bile razglednice i čestitke koje je potom slao svojim prijateljima”. Na izložbi je izložena i crno-crvena tapiserija koju je Fabijanić oblikovao kao hommage Vitiću. Razloge nastanka izložbe i knjige Fabijanić objašnjava: “Vraćam dug Ivanu Vitiću, dug dugačak trideset godina. Bio je prvi, meni poznat, veliki arhitekt ovih prostora, 70-ih godina u naponu snage, inspirativan i utjecajan za moj budući životni interes”.

Vitića, dalje, opisuje kako je bio spretan i lucidan, da je imao temperamentni karakter te kako je stvarao izoliran u Ilici 17. Fizički, u knjizi, Fabijanić Vitića uspoređuje s glumcima tipa Alaina Delona ili Jean-Paul Belmonda. To je bio njegov doživljaj ovog arhitekta.

Fabijanić tumači koliko je Vitiću bio bitan crtež u arhitekturi te se prisjeća: “Ako je zbog raznih razloga bilo neophodno produljiti rok projektiranja, impresionirao je klijente trenutačnom crtačkom improvizacijom - predstavljajući idejno rješenje crtajući obrnuto, prema sugovorniku. Jednom je prilikom u mojoj prisutnosti, crtajući naopačke, nastao detaljan prikaz ulice zvane Proleterskih brigada - prepoznatljivo i precizno”.

Zaboravljeni projekt

Fabijanić dalje objašnjava kako. “Vitićevom arhitektonskom rukopisu, zasebnom još u doba nastajanja, sada pridonose intrigantni slučajevi kultnih kuća, ili ono što je od njih ostalo, na mjestima adoracije: u Laginjinoj ulici u Zagrebu te u Šibeniku, Opatiji, Trogiru, Biogradu, Splitu, Komiži”. Posebno u knjizi izdvaja “zaboravljen Vitićev projekt, o kojem se govori malo ili suzdržano”, a to je hotel Jadran u Šibeniku, projekt koji je bio zamišljen u mondrianovskim bojama, a u međuvremenu su boje, nažalost, nestale.

Fabijanić tumači kako je ovaj hotel bio “hrabar za svoje vrijeme, preambiciozan i neprihvatljiv za kriterije Vitićevih oponenata” te kako Mondrianov dijagram nije koristio “doslovno, nego spontano, primjenjivo svojem nervu”. Posebna tema, u medijima već opjevana u niz navrata, jest Vitićeva “šarena” zgrada u Laginjinoj ulici, u kojoj stanove imaju mnogi arhitekti, dizajneri i fotografi, pa i sam Nenad Fabijanić: Fabijanić pokazuje i kako je uredio interijer u Laginjinoj. Tu su i neke intimne prepiske. Primjerice, posveta Ivana Vitića Fabijaniću u kojoj piše: “Nenad, želim ti da se probiješ bolje od mene” iz 1970. godine.

Osim toga, neke teme kojima se Vitić znao baviti a da nisu imale veze s arhitekturom. Naime, Vitić je jednom prigodom nacrtao monokini, kao poboljšanu viziju bikinija. Fabijanić crtež objavljuje u knjizi te zapisuje: “Ljetna ležerna provokacija u režiji Ivana Vitića: kako minimalnom krpicom pokriti žensko tijelo izloženo suncu, a pritom osloboditi najljepšu i najuzbudljiviju krivnju siluete. Arhitekt kreator, zna se, nudi manje da pokaže više (body-forme).

Vitićeva korekcija bikini koncepta (prema otoku Bikini) nastala na Kornatskim otocima, pričao mi je, bila je provjerena prototipom u intimnom krugu, danas izgubljenom”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo