* * *
Buenos Aires, utorak 9. travnja 1957. u 19 sati
Predrag Grabovac pozvao je u svoj stan Đuru Milića, Dalibora Jakašu i Petra Raka na večeru i konačni dogovor prije završnoga udarca Operacije Pavelić, koji je utvrđen za preksutra ispred ulaza kuće s brojem 643 u ulici Aviadora Mermoza.
Istok Argentine napale su ljetne žege da se i kamen topio, a Buenos Aires je postao usijani grad. Domaćin je zato uz snažno okretanje triju ventilatora ponudio lakša jela: pileću salatu s rotkvicama, juneće odreske naglo ispečene na pladnju s prženim krumpirićima i za poslasticu tvornički sladoled sa svježim višnjama.
Prije i nakon obroka trojica starijih pili su viski s ledom (“Najbolje sredstvo kad pritegne jara!” mjerodavno će Šiljo) a Predrag im je uz jelo nametnuo svoje najdraže čileansko bijelo vino Tarapaca, što su ostala dvojica pilačkih istovjernika prihvatila bez primjedbe. Petar Rak se kao i uvijek nalijevao ledenom Pepsi Colom.
Petar je napose raspoložen. Svratio je jutros u Banco Sudamericano, gdje su mu potvrdili očekivanu lijepu vijest. Vidakovićev ček bio je s pokrićem i 15.000 dolara sjelo mu je na račun. U kuhinji je to prišapnuo Predragu i slavljenički podigao dva prsta. Victoria!
Tajno bratstvo uobličilo je raniji bezbroj puta ponovljeni plan: što će tko činiti kad se za pedesetak sati budu našli na bojnome polju u Lomas del Palomaru.
Šiljo je bivao sve samouvjereniji da će doskočiti senoru Pablu - kako su ponovno počeli zvati poglavnika - i živa ga dopremiti u brod. Zato Maljčik i Petar - koji će u trinaest dana plovidbe u potpalublju Hercegovine motriti na zarobljenika - trebaju u četvrtak poslijepodne donijeti osobne stvari i ubaciti ih u prtljažnik kola koja će presudne noći voziti Predrag.
Predrag gurne Petra laktom pod rebra umjesto podsjetnika da pukovnik i ne sanja što će se doista dogoditi. Maljčik i Petar u četvrtak sigurno neće pratiti skupocjeni brodski teret. Zato što tereta neće biti.
Senor Pablo će u svojoj posljednjoj kristalnoj noći u Buenos Airesu postati slika iz smrtovnice. Bit će odbačen u prošlost. Senor Pablo ne smije preživjeti. Jer u bubnju sreće okreću se presudne stvari. Petrovih 30.000 dolara i njegov diplomatski uspon.
“Kakve li štete!” uzvikne Maljčik ćapnuvši komadić krumpirića: “Eto, odlazim iz Buenos Airesa, a tek sam ga počeo upoznavati i uživati u njegovoj ljepoti.”
“Doći ćeš ti opet, druže”, tješio ga je izvještačeno Predrag: “Ovdje ima još mnogo divljači i lov će dugo potrajati. Ovo je lovište bez lovostaja. Ta nije Ante Pavelić jedini, oštija!” U slučaju da poglavnika ne budu mogli oteti (kao što neće), nego ga dokrajče pred kućnim pragom (kao što hoće), Petar će prije nego što se vrati poslu na Zrinjevac otići na uskršnji predah obitelji u Čile. Prethodno će u petak naplatiti preostalih 15.000 dolara i zatim spojiti dva zadovoljstva. Ljenčarit će kod kuće na račun hrvatske službe i sladiti se novcem ravan El gordu od srpske.
“Stoji li dogovor s portirima u luci?” provjeravao je pukovnik.
“Cien por cien!” Petar uz neizostavnu poštapalicu.
“Nadam se da nema poteškoća ni s argentinskim carinikom...”
“I s njime je uređeno”, lagao je na hvatove Predrag: “Pet stotina zelenih su šoldi zbog kojih mu se još koliko isplati zažmiriti.”
“Kapetan će”, promišljeno nastavi Šiljo, “tek na brodu saznati od Maljčika tko je u paketu! Drug Veljko Drakulić sastao se s njime u Rijeci i pripremio ga. Natuknuo mu je da ćemo možda utovariti živu osobu. Barba, naravno, još ne sluti da će to biti glavom senor Pablo.”
* * *
Buenos Aires, u srijedu, 10. travnja 1957., navečer
Blagoje Jovović navratio je u Nocturno desetak minuta poslije šest. S vrata je ugledao poglavnika, sjedio je u sredini za širokim stolom složenim u obliku slova L s tridesetak slavljenika. Zato se okrenuo i izašao da prošeta. Utući će vrijeme do osam, kad će otići na postaju colectiva, a ondje ga sačekati i krenuti za njime dok se bude zaputio kući u Lomas del Palomar. Učestalo je uvlačio ruku u desni džep hlača i milovao sa šest metaka napunjeni i zakočeni, mali damski revolver kojim će ga ukapiti.
Kad je ostao bez pomoći kukavice Mila, Blagoje se stegnuto pita: treba li, nakon što prvi metak uvali u Pavelića, potrošiti i drugi na pratioca? Bezuvjetno, zaključio je, jer mrtva usta ne govore. A živi čuvar postao bi neugodan ključni svjedok. U policiji će opisati atentatora i tako bitno pridonijeti da ga pronađu.
U bistrou u Aveniji 9. de julio, preko puta Obeliska, naručio je cortado i sladoled. Na nekoliko časaka odvratit će misli od onoga što će učiniti večeras.
Na nezatomljeno razočaranje svojih idolopoklonika poglavnik im je poremetio savršenstvo ugođaja, zadržavši se jedva sat u Nocturnu.
Ivan Asančaić ga je podsjetio obećanju koje je zaboravio. Trebao bi još navratiti i u Hrvatski dom, u ulicu Salta, i ondje također čestitati okupljenima blagdan 10. travnja. Još će i provjeriti kako napreduje uređenje dvorane u kojoj će govoriti u nedjelju.
“Sparina mi ne čini dobro, nemam daha! Sunce mi je udarilo u tjeme”, tužio se poglavnik Asančaiću dok su se vozili u Hrvatski dom. “Stoga vas molim, Ivane, da ne oduljimo posjet”, upozorio ga je uz pojačane tikove na rubovima usana.
“Kako zapovijedate, poglavniče! Skratit ćemo boravak. Uradostit ćete naše ljude što će vas vidjeti makar i četvrt sata...” bobotao je visoki i proćelavi Asančaić.
Dvorana je ukrašena transparentima i slikama koje su naslikali pripadnici hrvatske zajednice u Argentini, a u staklenim pregradama postavljene su izložbe poštanskih maraka izdanih za četiri godine postojanja NDH te hrvatskih knjiga, novina i časopisa tiskanih u izbjeglištvu.
zKad su Pavelić i Asančaić ulazili, iznad govornice su zakucavali uramljenu poglavnikovu snimku u boji iz 1943.
“Bit će krasna blagdanska svetkovina!” voljno će poglavnik.
“I jako će odjeknuti u Argentini, ali i u svijetu. Doći će nam brojni novinari i fotografi. Posebno se veselim što su svoju nazočnost najavili snimatelji argentinskoga slikopisnog žurnala kao i momčad televizije iz New Yorka!” hvalio se Asančaić.
“Pametno je, Ivane, što ste ih pozvali! Neka svijet vidi da još postojimo! Neka se uvjere da u truc Titovim komunistima nismo propali! Neće proći puno vremena kad ćemo ponovno svetkovati u našem Zagrebu, ako Bog da!” zažario se poglavnik.
“Dobro ste me podsjetili, poglavniče. Još večeras ću se brzoglasom javiti zborovođi da nam naš zbor otpjeva: Još Hrvatska ni propala dok mi živimo!”
“Tako je, Ivane! Poletne budnice poput nje održavaju hrvatski duh!”
Kao i u Nocturnu, Pavelića su i u Hrvatskome domu poslužili šalicom čaja s mlijekom. Naviku učestala ispijanja čajeva poprimio je od Hitlera kad su se prvi put sastali u dvorcu Berghofu, u Bavarskim Alpima, 6. lipnja 1941. Führer bi ih popio i petnaestak dnevno pa ga je poglavnik, istina tek djelomično, slijedio i po toj pomami.
* * *
Kad je nekoliko minuta prije osam stigao na početnu postaju colectiva, Blagoju se najprije učinilo da vidi utvaru. No kako mu se nije priviđalo, ujedljivo je zgrabio za lakat Mila koji je odsutno motrio na drugu stranu i pušio, ispuhujući dimne kolutiće:
“Što ćeš ovdje, bijedniče Krivokapiću?”
“Došao sam...” moljakajući zanjunjori Milo.
“Došao si da me rgaš i slomiš mi volju, je li?” Blagoje je stegnuo glas kako njegova jetkost ne bi doprla do uha raštrkanih putnika koji su čekali “peticu”.
“Bit ću s tobom, brate” šaporio je Milo. Zastao je i umorno prešao dlanom preko naprasno oznojena čela.
“Propustio si veliku priliku da za svagda zašutiš.”
“Večeras neću gledati Pavelića u oči nego ću hodati iza njega. Sve će proći u redu čim ga ne budem gledao u oči!” uvro se Milo, a zubalo mu se zaklataralo.
“Tvoja velika mana je što loše blefiraš!” nije se smirivao Blagoje: “Više mi ne trebaš, zloćo! Već sam te odbolovao i prežalio. Sam ću ga rastreskati!”
“Ubij me kao pariju, ali ću s tobom, pa kud puklo!”
Uto je naišao Ante Pavelić s čuvarom.
“Vidim nema mi izbora kad su mi suđaje odredile da te trpim pored sebe!” mrzovoljno prošaputa Blagoje: “Ali urazumi se, Milo, moraš me slušati, sve baš sve što ti budem govorio!”
“Slušam te, brate Blagoje” ljigavo reče Milo.
“Uvijek koračaj ispred mene! I sada, dok budemo ulazili, a i kad izađemo!”
Ušli su prije Pavelića i mladoga tjelohranitelja.
Upoznali su poglavnikovu autobusnu navadu. Dječaci koji su prvi jurnuli u colectivo zaposjeli su mjesta u posljednjem redu, koja je on uvijek birao za se da mu nitko nije iza leđa. Lako su pogodili da će, kad ne može na kraju, sjesti tik iza vozača.
Prije nego što se autobus zaustavio na posljednjoj postaji, na uglu ulica Pereyra Ivaola i Alas Argentinas, Blagoje podsjeti Mila da krene ispred njega. Pratio ga je kako silazi i utapa se u gomilu koja je izašla. Ali kad je došao nadomak puteljka u parku koji vodi do Pavelićeve kuće, u ulicu Aviadora Mermoza, Mila više ni od korova. Kao da ga je zemlja usukala.
Psujući u sebi Milova oca koji je napravio skota nad skotovima i izroda nad izrodima i poželjevši nakotu Milu da ga sustigne njegovo ljuto prokletstvo, Blagoje ubrza i neoprezno priđe na bliski razmak od Pavelića i čuvara, toliko da je razgovijetno čuo što govore. Na sto pedesetak metara daleko od ulaza čuvar se obratio poglavniku, koji je dahtao od sparine:
“Poglavniče, eto vas blizu... Mogu li, na kratko, svratiti do kluba De Fomente?”
“Pođi, Jure, pođi...” otpustio ga je i uzeo torbu koju mu je čuvar dotle nosio.
Oni su se razdvojili, a Blagoje se zaklonio iza najvećega stabla u drvoredu. Prekrižio se i mičući usnicama zahvalio Bogu i Vasiliju Ostroškome, svome obiteljskom svecu, što su mu pomogli u pravome trenu, a koji ne može biti praviji. Da je Ante Pavelić ostao bez čuvara. Nesvjesno je pogledao na sat, bilo je 21.06.
Blagoje ubrzano krene za njim. Približivši mu na oko četiri metra, izvuče revolver da ga s leđa nacilja u glavu.
No tada se Pavelić, nagonski predosjetivši opasnost, naglo okrene: “Stani, mater ti komunističku! Jesi li pobudalio...” preplanulo zaurla na visokoga, suhonjava neznanca koji je upirao cijev u njega. Dok mu je mračni park gutao glas, Pavelić je potrčao.
Blagoje Jovović se doimao poput zbunjenoga glumca koga su izgurali na pozornicu, a da nije uvježbao zahtjevnu ulogu. Uzdrhtale ruke iz neposredne blizine u transu je ispalio pet metaka. Poglavnik je bolno jauknuo i ispustio torbu. Krvareći, posrtao je i teturao po neizgaženoj travi, kao da je bačen u prazan prostor bez naslona. I poslije šest-sedam sve usporenijih koračaja, srušio se.
* * *
Blagoje je u izgužvanoj bilježnici koju je nosio uza se iz gerilskoga opreza da netko nezvan ne pogleda što je u njoj napisano, treperavim rukopisom smeteno opisao svoje viđenje događaja 10. travnja 1957., nakon što je u 21.08 pucao u poglavnika:
Pao je, ne miče se. Ne mogu vjerovati da se pravi mrtav ako su mu meci u tijelu.
Toga časa pomislim kako je bolje da taj krvopilac ostane živ. Nakon što ga odvedu u bolnicu, ljudi će ga vidjeti i onda mu se mora suditi.
Ili da ga ipak pribijem?
Sa strane ugledam ručnu torbu. Pitam se, jesu li u njoj dokumenti? Bilo bi dobro da ih se dokopam. Ali što ako je u torbi novac? Uhvate li me, proglasit će me lupežom. Okrivit će me za grabežno umorstvo, da sam ubio zbog novca. Ostavim i Pavelića i torbu.
Počnem bježati oko zgrada ulicom Immelmann.
Narod izlazi u vrelu noć. Pitaju me: što je? Zadihan govorim: “Čujete li što rade oni luđaci tamo? Napili se i netko puca po svemu živome! Taj je lud ili pijan!” vičem da me čuju i oni na prozorima. Revolver mi je u džepu. Ostao je još samo jedan metak, za svaki slučaj.
Trčim i slušam viku oko Pavelićeve kuće. Sprešno sam zamakao iz ulice Sanchez koja polukružno zavija oko nje. Zašao sam u polje, kad na spržotini ostaloj od suše opazim sjenku od čovjeka, Mila Krivokapića. Stoji napol pogrbljen i gleda me. Nastavim trčati, a on krene za mnom. U trku mi pomahnitalo kaže kako se nije usudio krenuti u akciju, jer se plašio da ću ga umjesto pozdrava dočekati metkom zato što me je prevario i ostavio. Prestravljeni Milo svoj revolver bacio je u smeće.
Postao sam čudno miran i ravnodušan za svoju sudbinu. Da li se tako smireno osjećao i Gavrilo Princip poslije atentata na Ferdinanda?
* * *
Krv mu je još šikljala kad se pridigao. Osjećao se kao da je snažno udaren šakom po grbači. Osvrnuo se i vidjevši da je pognuti strijelac, s kapom natučenom do kapaka, poslije petoga hica, umotan tamom, odletio kao raketa, žilavo otporni poglavnik se zaputio kući. Iako je zatamnjelo, vrućina nije sustajala.
Danas se Buenos Aires znojio od žaropeka, gorjelo je nebo i gorjela je zemlja. Ranjeni poglavnik shvaća da se spasio u sretnome djeliću sekunde. Okrenuvši leđa revolverašu izbjegao je pogotke u srce i čelo.
Žena mu je zanijemila ugledavši ga oblivena krvlju. No pribrala se kad ju je umirio da mu rane nisu tako opasne kao što njoj izgledaju:
“Preživjet ću, hvala Bogu!” prekrižio se Ante Pavelić.
Položila ga je na kauč kad su dotrčali i njegovi izbezumljeni čuvari Jure i Ivan.
Mara Pavelić prizvala je susjedu, liječnicu, Argentinku, koja mu je očistila rane na leđima i prsima i zaštitila ih vatom, gazom i zavojem da obuzda krvarenje. Utješila ju je kako nisu opasne po život, iako je isteklo puno krvi. Liječnica je potom pozvala kola hitne pomoći da prevezu ranjenoga u obližnju Sirijsko-libanonsku bolnicu. Dok nisu stigla, Mara je u međuvremenu muževu košulju i hlače s krvavim mrljama zamijenila čistima i izvijestila kćer Mirjanu i zeta Srećka Pšeničnika o atentatu. Požurila ih je da što prije dođu u bolnicu. Prije nego su se zaputili Mirjana je pronašla u Hrvatskome domu stariju sestru Višnju i brata Velimira i prenijela im majčinu poruku neka pohitaju doma i ne podižu slušalicu.
Zaklonjen iza zastora, Ivan već motri mota li se netko sumnjiv ispred dvorišta.
Pšeničnik je telefonirao prijatelju, uspješnome kirurgu, Hrvatu Milivoju Marušiću, i zamolio ga da bude nazočan prigodom poglavnikova pregleda: “Prekidam večeru i smjesta ću u bolnicu!” cepteći rekne Marušić.
Kolima hitne pomoći s poglavnikom su se dovezli njegova supruga, susjeda liječnica i osobni čuvar Jure. Mara Pavelić prijavila ga je u bolničkome prijamnom odjelu pod imenom i zanimanjem, kao što je bio upisan prije nepunih deset godina u apolitskoj putnici, s kojom se uselio u Argentinu: inženjer Pablo Aranyos, građevinski poduzetnik.
Uz pasku doktora Marušića pacijenta su pregledala dvojica dežurnih liječnika, koji su ustvrdili da je pogođen u visini drugoga kralježnjaka i u desnu ključnu kost. Čim su mu rane ponovno premotane, a bolovi ublaženi injekcijom, snimili su ih na rendgenu. Na radiografskoj ploči se vidjelo da se jedan od dvaju metaka zaustavio samo na tri centimetra od kralježnjaka. Po Marušićevu savjetu, nisu ga izvukli iz tijela, za što su se odlučili mladi bolnički liječnici.
Potkraj pregleda četa policajaca iz 47. okruga opkolila je Sirijsko-libanonsku bolnicu, koja im je u djelokrugu. Zapovjednik žandarmerije Buenos Airesa Sima Horia Sierra, vržave glave, kratka vrata i krupnih zuba koji su ga činili nalik vjeverici ili sličnome glodavcu, popeo se u čekaonicu radiografskoga kabineta, na trećem katu:
“Kad mogu govoriti sa senorom Pavelićem?” ukrutio se kao engleski batler.
“Kako znate da je senor Pavelić ovdje?” sledio se Srećko Pšeničnik.
“Radio Rivadavia je javio da je u atentatu ranjen bivši hrvatski jefe de estado.”
“Jesu li objavili i da je dovezen u ovu bolnicu?” Pšeničnik se trznuo kao da ga je preplašio iznenadni pucanj. “Pitam vas iz bojazni zato što taj podatak može postati putokaz atentatorima. Da dođu i ponovno ga pokušaju ubiti...”
“No che, na radiju nije rečeno da je senor Ante Pavelić prevezen u Sirijsko-libanonsku bolnicu. Putem svojih veza to su razvidjeli naši iz policijskoga komesarijata! I zato zbog mogućega napada policija upravo osigurava bolničke ulaze”, umirio ga je žandarmerijski zapovjednik, pri čemu je silno iznenadio okupljene iz poglavnikove pratnje:
“Posebno sam radoznao što ću upoznati don Pavelića. Pasionirani sam filatelist i imam sve hrvatske marke s njegovim likom, izdane između 1941. i 1945. Vjerujem da ću ga i prepoznati, premda je i vrlo moguće da viđen odavde izbliza izgleda drugačije negoli na markama!”
Mara Pavelić je oštro pokucala i sa zetom Srećkom Pšeničnikom upala u kabinet gdje su završili pregled. Doktor Marušić je pomagao ranjeniku da odjene košulju:
“Čeka te žandarmerijski zapovjednik. Kazao nam je da je krugoval objavio vijest o atentatu. Naveli su ti ime i da si bio hrvatski jefe de estado. Znači, od sada više nije tajna da živiš u Buenos Airesu čim je to i službeno potvrđeno” podrhtavala je supruga: “Redarstvenici su opkolili bolnicu. Reci, Ante, što nam je činiti?”
“Morat ću razgovarati s policajcem. Njegova crkva, njegova misa. Sutradan će se novine i onako raspisati o meni, pa će se i široko saznati da sam u Argentini. Bedasto je, dakle, izbjeći ga i tako nepotrebno nalijepiti nevolje na čelo”, bez okolišanja je odlučio Pavelić.
Supruga visoko podigne namršteno čelo i uznemirenih osjećaja upita Marušića:
“Gospodine doktore, je li moj Ante u snazi? Nije li još preslab poslije svega?”
“Nema zapreka, ako je poglavnik voljan razgovarati”. suglasio se kirurg: “Ipak, prije nego ga policajac krene ispitivati, upozorit ću ga da ne odulji.”
* * *
Prvi sati četvrtka, 11. travnja 1957., u čekaonici radiografskoga kabineta Sirijsko-libanonske bolnice u Gran Buenos Airesu
Poslije pozdrava žandarmerijski zapovjednik Sima Horia Sierra glomaznim tijelom u tankome prugastom odijelu ispunio je sjedalicu s naslonjačem u koju se duboko ugnijezdio, i onda, gladeći usput ružičasti nos, nekoliko trenutaka bez riječi nazvirivao Pavelića. Što god ga je dulje gledao, oči su mu rasle i bivale sve krupnije.
Od davnina navikao na saslušanja, poglavnik pomisli kako je to psihološki trik iz policajčeva skladišta, s nakanom da ga impresionira, uplaši, nadgovori, smekša i učini ga nesigurnim. No kad je viši argentinski policijski dužnosnik udvorljivo primijetio da je senor isti kao na portretu s maraka Nezavisne Države Hrvatske, tek što sada njeguje brkove i donekle je ostario (“Pa od tada su prošle godine pune briga, muy senor mio!” dodao je obzirno), poglavniku se iskrao tašti osmijeh.
Kad je bilo pucano u vas?”bilo je prvo od zamašnih pitanja Horia Sierre.
“Sinoć oko 21.10 u parku nedaleko od moje kuće, u ulici Aviador Mermoz.”
“Koliko je bilo napadača?”
“Samo jedan!”
“Jeste li ga prepoznali, senor?”
“Premda mi se približio na tri do četiri metra, nisam mu mogao zapaziti lice zato što je do očiju spustio štitnik polo kape. Dotle ga nisam viđao. Ipak, moguće da je bio - ali, molim, nemojte me hvatati za riječ - među putnicima colectiva broj 5, kojim sam se s postaje General San Martin vraćao doma. Visok, mršava tijela, četrdesetogodišnjak, rekao bih...” nesigurno je grcao poglavnik.
“Što, zar se vi vozite gradskim prijevozom, senor Paveliću?” u nevjerici se zgrozio žandarmerijski zapovjednik.
“Kad idem u središte Buenos Airesa, koristim colectivo i subte.”
“Imate li kola i vozača?”
“Nemam!”
“Čudno, vrlo čudno za nekadašnjega šefa države. Povrh toga što ste politički izbjeglica, vi ste još i na meti režima iz Beograda, koji od naše vlade od 1951. povremeno traži vaše izručenje, da vam tamo sude... Imate li čuvara, senor?”
“Dvojicu. Na smjenu, jedan za drugim, čuvaju mi dom i prate me kad pođem u Buenos Aires, u posjet kćeri, zetu i unukama, te na sastanke sa zemljacima. No događa se i da se zaputim bez pratioca. Stoji, međutim, kako su ovdašnji ugledni Hrvati unazad nekoliko dana uporno zahtijevali da pojačam osobnu zaštitu i nosim prsobran. Nisam pristao.”
“Postoji li poseban razlog zašto su tražili da budete bolje čuvani ovih dana? Je li vam prijećeno ubojstvom?”
“Trebao sam vas podsjetiti da se u srijedu, 10. travnja - a srijeda je, evo, već jučer - navršilo šesnaest godina od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, u našem glavnom gradu Zagrebu, 1941. Lakše ćete povezati da je datum moga ubojstva - na sreću neuspjela, uz blagoslov dragoga Boga - bio perfidno izabran.”
“Vaši sunarodnjaci izbjegli u Argentinu sebe nazivaju ustašama, je li tako?”
“Da, mnogi su ustaše!”
“Je li ustaški pokret, koji ste vi utemeljili, senor, ultranacionalistički?”
“Više bih volio da ga zovete protukomunističkim. Ustašama, kao i većini Hrvata, najsvetija je misija oslobođenje mile nam domovine. Hrvatska je pokorena od Srbije i silom pripojena umjetnoj tvorevini Jugoslaviji.”
“Ali sadašnji je vladar Jugoslavije, maršal Tito, Hrvat. Kao i vi, uostalom...”
“Nemojte vjerovati u priču da je Tito Hrvat. On je Rus, što je dokazano. Ali i kad bi, na nesreću, bio Hrvat, Tito je zadojeni komunist i poslušni služnik Moskve!”
“Kako to kad se maršal Tito još 1948. razišao s Moskvom i Staljinom i postao prijatelj s Amerikom, Velikom Britanijom i ostalim zapadnim zemljama? Tito je uveo Jugoslaviju u Balkanski pakt s Turskom i Grčkom da je zaštiti od komunizma i Sovjetskoga Saveza...”
“Titov navodni sukob s Moskvom i Staljinom i njegovo približavanje Americi, Velikoj Britaniji i ostalim zapadnim demokratskim državama privlačna je karnevalska farsa i najosmišljenija politička perverzija stoljeća. Podli prevarant Tito učinio je naivnima i, usuđujem se kazati, smiješnima, američke predsjednike, prošloga Trumana i današnjega Eisenhowera. Dwight Eisenhower izobilom pomaže njegov komunistički i teroristički poredak oružjem, hranom i nepovratnim gotovim novcem, milijardama dolara. A jadan i ne sluti da ga Tito - koji mu priča o slobodi dok puni zatvore - povlači za nos. Tito Americi javno prodaje Rusiju, a Rusiji potajno prodaje Ameriku. Tito nikada neće stati s obje noge na američku stranu. Vidjet ćete to ubrzo...” Ante Pavelić se zmajevito suspregao pred žandarmerijskim zapovjednikom i prešutio anegdotu nadošlu na vrh jezika koju je čuo 1949., kad se jugoslavensko-sovjetska kriza uspela do najvišega napona i svijet iz časka u časak očekivao napad na Jugoslaviju s granica Staljinovih vazalskih država, iz bloka takozvanih narodnih demokracija: Mađarske, Bugarske, Rumunjske i Albanije. Ozlojedio se kad su mu prenijeli kako su tada, u proključaloj euforiji, i neki bugojanski ustaše iskazali pripravnost da se svrstaju među Titove bojovnike da bi se oduprli sovjetskoj najezdi.
Napose ga je uzrujala pjesmica koju su ispjevali: Druže Tito, ti se ne boj Rusa, ustaša je iza svakog busa! “Nu, i da se nisam pravovremeno preumio, ovaj Argentinac ne bi razumio smisao te pučke rere” u sebi je samomilosno izbrisao svoju, u posljednjem trenu zaustavljenu brzozboricu.
Žandarmerijski zapovjednik se iskašljao kako bi prekinuo razgovor, koji je odlutao neželjenim smjerom. Vratio se povodu zbog kojega je poslan da ispita poglavnika Pavelića:
“Kako to da vas osobni čuvar sinoć nije zaštitio?”
“Otpustio sam ga prije nego što su me napali, na sto pedeset metara od kuće. Dopustio sam mu da se nađe s društvom u klubu De Fomente de Ciudad Jardin.”
“Unatoč nenadanome napadu, možete li se ipak sjetiti, senor Paveliću, koliko je hitaca atentator ispalio u vas?”
“Bilo ih je pet! Ali pogodila su me dva.”