PORTRET IZ HAAŠKE ĆELIJE

Crkvi stigao blaženi Merz, rad generala Ante Gotovine

Postulatura za kanonizaciju naručila je od generala Ante Gotovine portret blaženika Ivana Merza. Gotovina je Merza naslikao u ćeliji u Haagu

RIM - Objavljujući vijest da je haaški uznik i hrvatski general Ante Gotovina naslikao portret blaženoga Ivana Merza, Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza uputila je i svoje Tumačenje i komentar tog portreta u kojemu, pored ikonologije, ne manjka ni ideologije.

U popratnoj poruci je navedeno da je taj portret Merza kao vojnika Postulatura naručila u početku ove godine, da je Gotovina (Postulatura piše „General“ s velikim početnim slovom, dajući mu pravopisno status koji pripada Papi, Kralju ili Predsjedniku, dakle suverenu ili predstavniku suvereniteta) samoinicijativno naslikao još jednu sliku koja prikazuje blaženoga Ivana Merza kao studenta u Beču i koju je također poklonio Postulaturi, te da je slikar pročitao Tumačenje i komentar, s njime se suglasio i autorizirao ga rekavši da tumačenju „nema ništa dodati niti što oduzeti“.

Postulatura tumači i komentira, u samom početku: „Imajući u vidu činjenice tko je ovaj portret bl. I. Merza naslikao - a to je heroj Domovinskog rata, hrvatski General, te gdje ju je naslikao - u ćeliji pritvora Haaškog suda, okolnosti u kojima je portret naslikan ‡ čekanje u neizvjesnosti završetka procesa i izricanja tzv. „haaške pravde“ ‡ sve to daje slici veliku, jedinstvenu i povijesnu vrijednost.“

Dalje: „Prvi dojam kad se slika pogleda jest realnost i ozbiljnost jedne životne situacije, konkretno rata i njegovih posljedica. Izbor boja koje okružuju lik Blaženika kao i one kojima je prikazan sugeriraju vojni ambijent. Prostor u kojem se bl. Merz nalazi podsjeća na zatvorsku ćeliju. (Bl. Merz je i sam nepravedno proveo nekoliko dana u zatvoru još kao pitomac Vojne akademije). S desne strane se vidi dio okrvavljenog raspela - znak prisutnosti patnje i trpljenja u životu bl. Ivana Merza koju je proživio u ratu, a koja je uzrokovala njegovo duboko obraćenje Bogu. Dakle patnja nije bezizlazna ni crna, nije ispred njega nego iza njegovih leđa, već je otkupljena i osmišljena Kristovim križem. S lijeve strane u gornjem kutu vidi se mali prozorčić kroz koji dolazi svjetlo. Bl. Merz je okrenut prema tome prozorčiću. Svjetlo sugerira Kristovo uskrsnuće, oslobođenje, Božje spasenje i njegov božanski život i sve ono što slijedi nakon Velikog petka. Dakle s patnjom kroz koju je prošao i koja je još prisutna u njegovu životu bl. Merz se na njoj ne zaustavlja, niti ona njega zaustavlja nego ide prema Božanskom svjetlu i životu. Premda je tijelom usmjeren prema svjetlu bl. Ivan je glavu za trenutak okrenuo i gleda u publiku prema onima koji ga promatraju, zaustavljen na moment u sadašnjosti na prolazu između Križa i Uskrsnuća. Na licu bl. Merza možemo pročitati svu patnju ratnih strahota kroz koje je prošao, surovost ljudske zloće i nepravde što je proživio ‡ sve to ostavlja trag na njegovom izrazu lica. Osjeća se da je pogođen, žalostan i zgrožen nad ljudskim zlom ali ne očajava, ne ostaje u beznađu.“

I na kraju: „Osim prvotnog sadržaja slike tj. bl. Ivana Merza, na slici se mogu iščitati i mnogi elementi iz života i trenutne situacije generala Ante Gotovine. Znajući tko, gdje, kada i u kojim je okolnostima naslikao ovaj portret bl. Merza, ne može se oteti dojmu da je umjetnik, svjesno ili nesvjesno, kroz lik bl. Ivana Merza smještenog u prostor zatvorske ćelije izrazio također i sebe i svoje duševno stanje. Ostavio nam je trag svoje trenutne situacije, svoga duševnog stanja; a u samom licu bl. Ivana Merza možemo čitati i njegovu patnju zbog pretrpljenih i još uvijek trpećih nepravdi nanesenih mu od tzv. „međunarodne pravde“. Međutim kroz svetački lik bl. Ivana s kojim se General preko ove slike duhom identificira, on ne gubi nadu, zajedno s njime ide prema Božjem svjetlu, prema pravoj slobodi koju jedino Bog daje.“

Postulatura, kojoj je zadaća pribaviti dokumente i elemente da bi Papa blaženog Merza proglasio svetim, očito smatra Gotovinin prinos važan u tom pogledu i sugerira da se tim portretom iskazuje sličnost sudbine blaženoga Ivana Merza i optuženoga Ante Gotovine.

Vjerojatno bi to trebalo potanje analizirati, da se izbjegnu nesporazumi. Potpisani novinar je uputio u tu svrhu i pitanja na koja zasad nije dobio odgovor. Ponajprije o odnosu spram pravde i pravosuđa.

Naime, u Tumačenju i komentaru primjetna je dvostruka ograda od haaške pravde: definirana je kao takozvana (tzv.) i navodna (navodnici). Odnosi li se to na svu zemaljsku pravdu, ili samo na Haaško sudište (ICTY)? Na njegovu implementiranost u hrvatski pravosudni sustav ustavnim zakonom koji je donio Sabor? Na njegove presude? Na nešto ino? Ako se odnosi na presude, smatra li Postulatura nepravednima presude Bošnjacima i kako (je li ih mnogo ili malo, jesu li prevelike ili premale itd.)? Ili Hrvatima i kako? Ili Srbima i kako? Ili svima podjednako? Ili smatra da Srbima treba suditi samo u Srbiji a Hrvatima u Hrvatskoj? Ili pak da Srbima treba suditi u Hrvatskoj a Hrvatima u Srbiji? Ili da Srbima i Hrvatima treba suditi samo u Hrvatskoj?

Ne bi li trebalo imati u vidu da gospodin Gotovina ne bi čekao u pritvoru da nije odbio dati iskaz u Hrvatskoj i da nije pobjegao iz Hrvatske?

Ne bi li također trebalo imati u vidu da je gospodin Gotovina u Francuskoj pravomoćno osuđen zbog više nedjela (otmica, iznuda, nasilje itd.)? I da je izbjegao izdržati kaznu? Ne bi li trebalo ‡ ako se povlače paralele između optuženika u Haagu i kandidata za sveca ‡ razjasniti je li se gospodin Gotovina zbog tih nedjela pokajao u smislu onoga što o tome kaže Katekizam Katoličke crkve? Ili možda i pravdu francuskog pravosuđa treba smatrati takozvanom i navodnom?

Nadalje, nudi li se i gospodina Gotovinu kao primjer i uzor mladima u raznim aspektima njegova života, od stjecanja sredstava za život do bračnog morala? Možemo li to i na koji način uskladiti s primjerom koji je mladima ostavio blaženi Ivan Merz?

Budući da je navedeno da je izradu portreta blaženoga Ivana Merza Postulatura naručila od gospodina Gotovine još u početku ove godine, možda bi vrijedilo znati naručuje li Postulatura išta i od drugih osoba koje su pravomoćno osuđene za teška kaznena djela te su izbjegle podnijeti kaznu, ili su pak optužene za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti.

Blaženici i sveci nude se kao obrasci katoličkog života. Bilo je krasnih svetačkih slika koje izazivaju i estetička i vjerska čuvstva makar je slikar bio neprimjerena života (nekidan smo u tom kontekstu pisali opet o Caravaggiu). Nije rečeno, dakle, da i slikar mora biti svet da bi sveca naslikao svetoga. Ali ovdje bi se moglo reći da su i slika i blaženik upotrebljeni kao argument da se i slikar objasni kao nepravedno optuženi mučenik i svetac. Te da Postulatura ne prosuđuje, kroz ovaj komentar, svetost Ivana Merza, nego sudi Haaškom sudu, dakako kriterijima vječne Božanske pravde.

Ako je tako, ugodno je znati da su već sada među nama oni obdareni snagom i pravom da sude sucima, kao da je Sudnji dan već počeo i kao da utjelovljuju samog Suca.

Izdvajamo