PRIČA BRANITELJA PILIPA KARAULE

'Dijelimo zadnju pješačku municiju. Vidimo, gotovo je. Kraj'

Emica Elveđi/CROPIX

‘Najvažnije je hoće li čovjek, kad padne onaj pored njega, početi bježati ili će nastaviti dalje. Ako nastavi, svi idu za njim, ako stane, svi staju, jer čovjek instinktivno reagira’

Mitnica je jedini dio Vukovara čiji su zapovjednici ispregovarali predaju. “Dvojicu ljudi sam izgubio, za trećeg nema službene potvrde”, kaže Pilip Karaula, ratni dozapovjednik koji je u zadnjim danima imenovan za zapovjednika. Mitnica je od početka bila drugačije ustrojena od drugih dijelova Vukovara: u Borovu naselju sve je ovisilo o herojstvu i karizmi Blage Zadre. Ovdje na Mitnici pozivali su se na sustav, organizaciju, državu.

Na prvim višestranačkim izborima, u Vukovaru je HDZ samo na Mitnici dobio izbore, u svim drugim mjesnim zajednicama SDP, jer se SDS još nije uspio registrirati.

Čim je zakuhalo, Hrvati iz SDP-a su prešli na našu stranu, sjeća se Pilip Karaula, predsjednik HDZ-a na Mitnici, danas gradski vijećnik Vukovara. Tadašnji predsjednik HDZ-a Vukovara Tomislav Merčep tražio je da HDZ preuzme vlast u svim mjesnim zajednicama, ali oni su to odbili, i podijelili vlast s obzirom na broj glasova. Izračunali su koliko bi po glasovima bilo srpskih zastupnika pa su ustrojili višenacionalnu skupštinu i vijeće MZ. Imali su i nekoliko zastupnika Stranke Jugoslavena. “Kakav rat! Mi smo dobili izbore, započeli smo s javnom rasvjetom, uređenjem, idemo mijenjati imena ulica”, sjeća se Pilip Karaula.

Ali onda je ipak krenuo rat.

“Sad znam da je gotovo, Pilip je u uniformi!”, rekla mu je susjeda kad je prvi put obukao uniformu. Blago Zadro je zvao da u Borovom naselju trebaju pomoć. S njim je u to doba bio u sukobu oko Merčepa i njegove koncepcije obrane. “Zadro je bio zapovjednik i jurišnik, ali u ratu je nažalost život zapovjednika vredniji od života vojnika. Nas je u zapovjedništvu bilo pet-šest, da se bilo kome od nas nešto dogodilo, sve bi se normalno nastavilo”, kaže Karaula. Bio je to početak srpnja 1991., odlaze na ispomoć u Borovo naselje sa specijalcima Miljenka Filipovića, dok ljudi po Mitnici piju kave po kafićima. Kad su došli, Blago se trgne, nije ga očekivao. “Blago, mi smo na istom zadatku, rekao sam mu”, zagrlio me.

Obranu Mitnice vezali su uz policiju. Šef policije u gradu bio je Stipe Pole, dolazili su na ispomoć dečki iz Slavonskog Broda. Stalno su dolazile dojave i uzbune, ali bih nazvao policiju i shvatio da nije ništa. I kad su im javili da ide napad na Mitnicu, reakcija je bila ‘ma pusti priče’. A ono stvarno napad!

Nekoliko tenkova je stiglo kroz Dubravu šumskim putem, tamo gdje ih nisu očekivali, i ispalilo par granata na našu barikadu. Uspaničili su se, ali tenkovi su se okrenuli i otišli. U tom su trenutku imali jedan ručni bacač s tri granate. Kasnije u logoru, pitao je jednog kapetana zašto tada nisu ušli u Vukovar. “Nismo imali zapovijed”.

Organizirali su dobru promatračku službu. Čim oni na Vučedolu upale tenkove, odmah bi ispalili par granata, pa tenkovi ne bi ni krenuli. Imali su dobro topništvo: dobrovoljno se javio Vlado Oršust, bio je u topništvu i znao raditi izračune. Imao je računalo i računao koordinate za gađanje.

Stalno su pokušavali probiti linije kod Ristićevog salaša uz Dunav. Konfiguracija tla tamo je nezahvalna, puno je voćnjaka, kukuruza. Kad tenk gazi kukuruz, ne možeš mu ništa. Samo cijev mu viri, a ne možeš ga pogoditi jer je ispred njega sto-dvjesto metara kukuruza.

Prva granata koja ih je pogodila pala je u - med. Mjesna zajednica je bila smještena preko puta vodotornja. Tavan je bio pun kanti meda. Bili su ispred zgrade kad su čuli zvižduk. Granata ih je preskočila 10 metara i probila krov zgrade. Kad su se vratili u zapovjedništvo, med polako kapa sa stropa. Tu je bilo i Vupikovo skladište, šećera je bilo koliko hoćete, ali ne i pijeska. Pa su u vreće za grudobrane trpali šećer.

Krenuli su raketni napadi. Ovi bi se uz dunavski nasip provozali VBR-om, sakriveni tankim slojem šume. “Čuješ ispaljivanje i gledaš gdje će pasti, ne možeš ih ičim gađati, ne koristi ni snajper, jer rijeka nosi metak”, objašnjava Pilip Karaula.

Čim bi izgubili red kuća, odmah bi išli u protunapad. Ako odmah ne vratiš, za vikend dolaze specijalci, i osvojit će novi red. Za razliku od Borova naselja, neprijatelj tu nikad nije dolazio cestom. Na Mitnicu napada profesionalna vojska JNA pojačana rezervistima, Borovu srljaju rezervisti i pijani četnici. “Nikome nije jasno zašto oni dolaze cestom, Trpinjskom cestom i od Borova sela. Blago Zadro je shvatio da je najbolje pustiti ih unutra, pa razbij zadnjega. Onda se ni ostali ne mogu izvući”, prenosi Pilip Karaula. U najgorem je položaju bilo Sajmište: tamo je bila kasarna JNA i puno srpskog stanovništva, kasno su se počeli organizirati. Tek dolaskom Mile Dedakovića i Borkovića ujedinjuje se obrana grada. “U Borovu je prvo počelo, na Sajmištu je bilo najgore, a mi smo najbolje prošli. Mislim i da smo mi na Mitnici bili najbolje organizirani”, opisuje ratnu situaciju u Vukovaru.

Bitke su se često dobivale psihološki, srcem. U jednom trenutku probijaju crtu kod Ristićevog salaša, panika, stižu dečki iz Borova u pomoć. Oni koji dolaze počinju pjevati. To toliko prestraši napadače da počinju bježati.

Obrana Borovog naselja obezglavljena je nakon pogibije Blage Zadre 16. listopada. Niži zapovjednici su dogovarali predaju kad je sve bilo gotovo, ali pritom su mnogi izvučeni iz autobusa i ubijeni. “Kod nas toga nije bilo”, ističe Karaula. Lužac pada 2. studenoga, Borovo naselje odsječeno je od Vukovara. Na Sajmištu pada ulica po ulica, JNA i četnici izbijaju na vatrogasni dom, kreću prema vodotornju i odsjecaju Mitnicu od središta grada i od bolnice.

- Mi na Mitnici još uvijek držimo sve položaje, ali vidimo, gotovo je, kraj. Dijelimo zadnju pješačku municiju, strada sve više civila jer su kuće urušene pod stotinama granata. Na Mitnici je 3-4000 ljudi, većinom roditelji, braća i sestre branitelja. Razmišljaju o proboju: ali što će onda sa stanovništvom. Ne možeš voditi narod sa sobom, ne možeš ići bez naroda.

Jedni kažu, ajmo mi zapovjednici pobjeći jer će nas prve pobiti, ali ne možeš ni tako, kako ćeš doći u Zagreb, dočekat će te žene i pitati za svoje muževe - prenosi Karaula kako su se mučili. Tako su ponudili JNA: evo vam položaji, evo vam naši životi, samo civile pustite. Od nas radite što hoćete. Nisu vjerovali da će se izvući. “Ako smo im uništili toliko vojske, toliko tenkova, kako im možeš vjerovati?” Pred kraj Mladi Jastreb je smijenio Ivu Šoljića i postavio Karaulu za zapovjednika Mitnice. Šoljić je govorio da im ne želi u ruke pasti živ, pa su on i Ivica Ivanika noću išli preplivati Dunav. Nisu isplivali.

Nudio je pregovore, ali oni traže Jastreba. Ne znaju da Jastreba više nema u Vukovaru. Svima na položajima javili su da idu na pregovore, tko se ne slaže, može u proboj, neka samo javi da ne padnu linije.

Ujutro 18. studenoga sprema se na pregovore, zapovjednici 1. i 3. satnije Zdravko Komšić i Matija Mandić kažu da će ići s njim. Javlja mu se netko na motorolu, ej ustašo, pokokali smo tvoje dečke. “Ti dečki s Ristićevog salaša još nisu pronađeni”. Pregovore su vodili na imanju Goldsmith: s jedne strane pukovnik Nebojša Pavković, koji će kasnije postati prvi čovjek Miloševićeve vojske. U Haagu je osuđen za zločine na Kosovu.

- Skupljamo se kod veterinarske stanice, to je zborno mjesto. Svi su zajedno, civili i vojska, to je ona snimka koju ste svi vidjeli. Idemo prema groblju, tu se branitelji razdvajaju od roditelja i žena - opisuje Karaula. Civili odlaze, a njih odvoze na Ovčaru, u hangar gdje su kasnije doveli ranjenike iz Bolnice, koje će dva dana kasnije ubiti na Ovčari.

Na Mitnici se predalo 182 branitelja s oružjem. Ukupno su imali 547 (ili 548 branitelja), ali u jednom trenutku ne više od 300, skupa s kuharima. Jednu su noć proveli na Ovčari. Tu su ih samo pljačkali. To je bila JNA, njihovi rezervisti, ali ne i četnici. “Čitavu noć čuvao nas je transporter s upaljenim svjetlom, vojnici s puškama: tada sam shvatio, pa oni se boje nas više nego mi njih!”, kaže Pilip Karaula. Sutradan ujutro došla je vojna policija i Međunarodni Crveni križ, popisali su ih, stavili u autobuse i dovezli u Mitrovicu. Josipa Boldiša su zatukli batinama u Sremskoj Mitrovici: bio je šaljivdžija, volio se zezati.

Devet mjeseci je proveo u logoru.

- Mislio sam da neću živ izaći.Ležao je sam u ćeliji, preslab da ustane. “I odjednom shvatim. Moj dida je u Prvom svjetskom ratu završio u zarobljeništvu na Siciliji, i vratio se. Otac mi je prošao Križni put, i vratio se. Pa čekaj, ja ću se vratiti! I ja se dignem i hodam kao da sam se sad najeo!”, sjeća se Pilip Karaula preokreta. Ja se vraćam kući!, mislio je. I bio je u pravu. Polako, dočekao je i slobodni Vukovar. I vratio se doma.

Izdvajamo