STIPO MLINARIĆ

PRIČA BRANITELJA S TRPINJSKE CESTE 'Nismo znali da je Vukovar pao. I dalje smo se borili, drugi dan i uništili još jedan tenk'

 Boris Kovačev/CROPIX

Stipo Mlinarić bio je jedan od 18 mladića, gotovo dječaka koje je Blago Zadro okupio u interventni vod koji je slao u hitne akcije. Svi su živjeli u okolici Trpinjske ceste, osim Mire Radmanovića i Nikole Bermanca. Oni su bili varaždinskih policajci koji su im se pridružili kad je krenuo prvi tenkovski napad na Trpinjsku cestu. Blago Zadro tim je dečkima mogao biti otac. Pripadnici Turbo voda su se poznavali odmalena. Dvanaest ih je preživjelo pakao Vukovara: Nevenko Mauzer, Miro Radmanović, Nikola Bermanec, Tomica Jakovljević, Goran Popić, Zoran Janković, Tomislav Moric (umro 2015.), Željko Moric, Mirko Brekalo, Denis Perko, Željko Gruić i Stipo Mlinarić. Poginuli su Zvonko Mlinarić Špeki, Antun Šimić Baćo, Vjekoslav Jugec, Tomislav Šestan, Robert Zadro (poginuo na Kupresu 1992.) te Mile Mlinarić koji je jedini od pripadnika Turbo voda imao dijete, kćerkicu Doris koja je imala 10 mjeseci kada joj je tata ubijen na Ovčari.

Prije rata su izlazili u Mustang, u ratu će im tu postati zapovjedništvo. Stipu Mlinarića su zvali Ćipe. Radio je u Borovu, a uz to je s prijateljem Goranom Malinovićem imao privatnu firmu, radili su PVC vrećice za zamrzavanje. Brat Mile se bavio kamionima i prevozio ih diljem Jugoslavije. Radilo se u Borovu, ali već nije bilo plaća, umjesto njih dobivali su bonove. Kad su radnici Borova išli u štrajk i krenuli pješke u Beograd, vodio ih je Blago Zadro, jedan od vođa sindikata. U Vukovaru su prije rata živjeli Hrvati i Srbi, a grad je bio okružen čisto srpskim selima. Kao uvertiru u rat Stipo navodi Uskrs 1991. godine. Oko 40 Srba zaputilo se prema Mjesnoj zajednici “Alojzije Stepinac”, preko puta Mustanga. Htjeli su skinuti hrvatsku zastavu, ali nisu uspjeli jer se skupilo puno Hrvata. Napetost se osjetila u zraku.

U Borovu Selu 2. 5. 1991. ubijeno je 12 hrvatskih redarstvenika. Blago je okupio svoje dečke i krenuo tamo, sjeća se Stipo Mlinarić. Na ulazu u selo zaustavlja ih naša policija i vraća na Trpinjsku cestu. Dolazi glas da je JNA krenula iz Osijeka prema Vukovaru. Pred kafićem Zurich pred ulazom u grad okupilo se tristotinjak ljudi, a polovicu te grupe činile su žene. Posjedali su na asfalt. Tlo je podrhtavalo, ali tenkova još nije bilo ni na vidiku. Bilo je to zastrašujuće jer većina nas tad je prvi put vidjela kako dolazi tenk, sjeća se Stipo. Tenkovi su se zaustavili desetak metara od ljudi. Blago Zadro počeo je razgovarati s pukovnikom koji je izašao iz tenka sa svojim vojnicima koji su puške držali uperene prema svjetini. Pola sata nakon što su propušteni do Borova Sela, oni su svoje tenkovske cijevi okrenuli prema Borovu naselju i tu ostali do kraja rata.

Srbi su postavljali barikade u Borovu Selu, Bršadinu, ali i u nekim ulicama u Borovu naselju. “Barikade su postavljali noću, danju su uredno odlazili na posao u kombinat Borovo”. Naš sugovornik Stipo ogorčen je jer se jedan bitan datum često prešućuje - 4. 7. 1991. Toga dana provedena je akcija čišćenja rubnih dijelova ulica prema Borovu Selu. Da tada tu nisu postavili linije, uvjeren je Stipo, Vukovar se ne bi mogao braniti ni tjedan dana. Prisjeća se da je na kraju Kozaračke ulice bio mitraljez, stari šarac, koji je tog dana iznevjerio pobunjene Srbe jer su redenik postavili naopako pa je ispalio samo jedan metak i zaglavio se.

Luka Adrijanić je 24. 8. 1991. godine srušio dva JNA aviona. Dečki s Trpinjske ceste očekivali su odgovor JNA i bili su u pripravnosti. Blago ih je rasporedio po položajima gdje su čekali do jutra, ali ništa se nije dogodilo. U zoru su se vratili kući, legli na spavanje a nepunih sat vremena nakon toga opet su morali na položaj. Stipo je poslan s prijateljem Goranom Popićem da vodi dva pripadnika Tigrova koji su imali ambruste da gađaju tenk na Borovskoj cesti. Krenuli su ravno Trpinjskom i kad su skrenuli, vidjeli su transporter kako se okreće prema njima i počinje pucati. Stipo je naglo skrenuo u sporednu ulicu i tako spasio svoj i život trojice mladića. Na snimci HTV-a vidi se izrešetana buba s pancirkom na zadnjem sjedalu. Stipin brat potjerao je transporter: bacio je ručnu kumulativnu granatu, promašio, ali i to je bilo dovoljno da odu. Blago je svoga sina Roberta, Božu Bjondu, Gorana Malinovića i još neke dečke poslao na križanje Borovske i Trpinjske ceste.

Božo je s tromblonom htio pogoditi transporter koji je stajao na križanju. Pokušao je pretrčati preko čistine da ima bolji položaj za gađanje, ali ubili su ga iz transportera. “To jutro bio je s nama, smijao se i zezao”, sjeća se Stipo. Božo je bio pripadnik ATJ Lučko, iz Slunja, došao je u Vukovar s Robertom Zadrom. Tad se JNA povukla, ali ne istim putem, nego se pod izgovorom da im se tenk pokvario parkiraju na križanju od Lužca prema Bogdanovcima, zatvarajući tako cestu koja Vukovar spaja s Vinkovcima. Tada se otvara poznati kukuruzni put.

Tenkovi napadaju 14. rujna popodne, što ih je iznenadilo jer se napadi izvode ujutro. “Tog dana formirao se i Turbo vod, smješten s lijeve strane Trpinjske ceste. S desne strane ceste bili su Pustinjski štakori i Žuti mravi. Robert Zadro bio je zapovjednik Turbo voda, to govori koliku je važnost Turbo vodu davao Blago Zadro kada je svog rođenog sina postavio za zapovjednika tog interventnog voda, koji ide po cijelom Vukovaru. Srpska propaganda govorila je o turbo ustašama, po tome smo dobili ime”, kaže Stipo. Smještaju se u Slavonskoj ulici, 40-50 metara od Trpinjske, da tenkove gađaju s boka. Prva linija bila je u Hercegovačkoj, prvoj ulici koja ide okomito na Trpinjsku, druga u Slavonskoj. Taktikom propuštanja jednog do dva tenka uspjeli su uništiti desetke tenkova, nakon čega je neprijatelj shvatio da ne može tako lako proći pa se povlači. U Hercegovačkoj ulici iskopali su rov bez grudobrana, tako da se iz tenka ne može uočiti. Izlazili bi s osom i pucali. “Nikakvi grudobrani, nikakve vreće, to bi vojnik u tenku vidio i razbio. Uđete unutra, izvirite i pucate. Kada je netko ranjen, drugi uzima osu i ponavlja isti postupak”, opisuje Stipo borbenu taktiku.

Nešto dalje bila je kuća u izgradnji pa su bale filca bile naslagane kao grudobran. Kad tenk to vidi, okrene se tamo i puca, i ne slute da ih s druge strane ciljaju. “U logoru ih je jako zanimalo tko je to smislio. Blago, naravno.” Dok nije poginuo, išli su s njim u desetke intervencija gdje god je trebalo. Nakon čeriti paklena dana nenadano su došli do prvog zarobljenika. Bio je to srpski tenkist koji se skrivao u jednoj kući gdje je proveo sedam možda najgorih dana u svojem životu gdje se predaje Robertu Zadri, koji ga šalje u Mustang odakle odlazi u Zagreb, gdje se priključuje Hrvatskoj vojsci.

Blago Zadro poginu je 16. 10. 1991. godine od neprijateljskog rafala u Kupskoj ulici. Tog dana krenuo je u Kupsku ulicu i pozvao svoj Turbo vod da ga prati. Dok su se pripadnici Turba spremili i uzeli naoružanje, Blago je već bio otišao. “Čuo se rafal iz Kupske ulice, prišli smo i vidjeli Blagu kako leži na tlu; u prvi tren nismo znali da li se pretvara da zavara neprijatelja ili je stvarno mrtav”, sjeća se Stipo. Dok je pokušavao izvući tijelo Blage Zadre, isti mitraljez ubija Zvonka Mlinarića Špekija.

I tu počinje kraj priče, početak kraja Vukovara. Kreće pakao, svakodnevno pada tri do pet tisuća granata, stalni napadi na Lužac, Sajmište, Trpinjsku cestu, Vinogradsku. Turbo vod ide svuda. Kad je 2. studenoga pao Lužac, odsjekli su Vukovar od Borovog naselja. Ponestaje municije, Vukovar ostaje bez zapovjednika. Ne, nisu znali da je Vukovar pao 18. studenog jer su se još sutradan borili. Još 19. studenoga pogođen je tenk kod pumpe u Borovom naselju.

Tih zadnjih četiri ili pet dana Stipo Mlinarić vidi kao najvažnije. Povlače se iz Slavonske i Hercegovačke 14. studenoga, sve više branitelja odlazi u proboj prema Vinkovcima.

“Civili su sebi uredili život po podrumima, tim špiljama, pojma nemaju što se događa gore. Od kuće do kuće, ulazili smo u podrume i govorili im, mi smo zadnji hrvatski vojnici koje vidite, a ni srpske nećete vidjeti, jer tko god dođe, prvo će vam baciti bombu”, sjeća se Stipo.

“Tri dana i noći nismo oka sklopili niti smo što jeli, počneš halucinirati. To je borba, probaj ti objasniti tim civilima da moraju ići, a znaš da ako ih ostaviš, oni su mrtvi, jer ti si se nagledao svega, a oni ne znaju ništa u tom svom svijetu. Doslovno smo ih iznosili van. Ako je neki Srbin rekao da hoće ostati, ostavili smo ih”, govori Stipo. Civili odlaze u kombinat Borovo koji je imao veliki atomski podrum, za njima se ulicu po ulicu povlače branitelji. Stacionar je u 50 metara udaljenoj zgradi Borovo Komerca.

Poslijepodne 19. studenoga dolaze i ostatci Turbo voda u kombinat. Miro Radmanović je ranjen i leži u stacionaru s oko 200 ranjenika i još toliko civila. Srbi su zapalili Komerc, na tisuće pari cipela je gorjelo. Padao je kat po kat. “U kombinat dolazi muškarac od 50 godina s nekom bijelom zastavom i govori da je vojska rekla da će se povući, dođite izvucite svoje ljude, ali bez oružja. Mi smo istrčali, i vidjeli smo da je to prevara, iza zavoja su već bili oni”, govori Stipo Mlinarić kako je pao u zarobljeništvo. Bilo ih je 700-800 koji su izašli na poziv da gase Komerc. Ranjenici i civili bili su već izvučeni iz zgrade u plamenu. Branitelje su rasporedili u autobuse, za Srbiju, kad je pao mrak. Kolonu autobusa bi tu i tamo zaustavili, izdvojili nekoliko ljudi i strijeljali. Strijeljanje je počelo na Trpinjskoj cesti, na broju 33 izvučeno je njih sedmero, dvojica iz Turbo voda Vjekoslav Jugec i Nevenko Mauzer, koji je uspio pobjeći. Vratio se u kombinat, upozorio druge, pa s Robertom Zadrom, Tomicom Jakovljevićem i braćom Genšer odlaze u proboj.

“Trojica su mi posvijetlila u lice, nitko me nije prepoznao”, kaže Stipo. Sreća njegova što je kapetan JNA koji ih je vodio u autobuse bio neiskusan, bojao se pucnjave i tjerao ih je da što prije krenu tako da ih se što prije riješi.”

U logoru je bio 272 dana, u Stajićevu, Nišu pa u Mitrovici.

Brat Mile je ubijen na Ovčari. Još u kolovozu Blago ga je pustio da s Ivicom Čolakom ode u Hercegovinu vidjeti suprugu i dijete. Kad su se vratili, više se nije moglo u Vukovar. Blago 19. rujna šalje Stipu kukuruznim putem u Nuštar po neke topove. Dok pune kamion, on se odlazi javiti roditeljima u Vinkovce, i tamo sreće brata i Čolaka. “Jesu ušli, ali nisu izašli nikad”, kaže Stipo i s tugom se prisjeća brata pa nastavlja: “Tek sad kad imam svoje djecu, znam što to znači ostaviti dijete i otići u rat, u kojem imaš 95 posto šanse da pogineš”.

Mile je ranjen 23. listopada. Na Trpinjskoj cesti pokušao je razminirati područje oko transportera pa ga zadnja kumulativna mina ranjava u oko. Nitko iz Turbo voda, ističe Stipo, nije poginuo niti ranjen na njihovom položaju, nego su se sva ranjavanja i smrti dogodile na ispomoći na nekom drugom položaju. Stipo kaže da mu je najvažnije da se ne zaborave žrtve od prvog Bože Bjonde do žrtava s Ovčare.”

Ovo je priča o čovjeku koji je prošao pakao Vukovara, izgubio brata, kuću, najbolje godine života, ali i dalje ponavlja da bi sve to ponovio sa svojim dečkima iz Turbo ekipe s kojima je i danas ostao prijatelj. Izmijenimo krivu sliku o Vukovaru jer to nije grad heroj - to je grad heroja!

Zoran Sabljić: Bilo nas je malo. Ali, sa svakim novim napadom dolazili su novi

“Velika je zabluda da je rat u Vukovaru počeo tek 25. kolovoza kad su počeli stalno granatiranje i zračni napadi. Sto puta sam mogao poginuti dotad”, kaže Zoran Sabljić, jedan od branitelja Vukovara s Trpinjske ceste koja je postala jedan od najsnažnijih simbola 1991. i obrane Hrvatske od puno nadmoćnijeg agresora. Pod zapovjedništvom Blage Zadre, tu je u iznimnim primjerima herojstva uništeno 30-ak tenkova i oklopnih vozila JNA. Već 2. svibnja kad su ubijeni policajci u Borovu Selu, Zadrini dečki bili su na nogama. “Na početku nas je bilo malo, ali sa svakim novim napadom prilazili su nam novi. Čim smo pokazali da se može, dolazili su”, tumači Sabljić logiku vukovarskog otpora. Tri mjeseca su držali straže i spavali u kafiću Zürich, na samom ulazu u grad. Prva bitna akcija bila je čišćenje ulica prema Borovu Selu 4. srpnja. “Tko zna kakav bi bio tok rata u Hrvatskoj da nije bilo te akcije”, ističe Zoran Sabljić. Bez toga se Vukovar uopće ne bi mogao braniti, slažu se naši sugovornici iz Borova naselja. Prvi napad tenkova i oklopnih vozila na Trpinjsku cestu bio je 26. kolovoza 1991. Tada je kod Lipovačke ceste poginuo Vinko Budimir Slon, a Zoran Sabljić je ranjen. “Bacio sam bombu na tenk koji je bio na deset metara od mene, što se dogodilo, ne znam.” Pogodili su ga iz tenka i jedva se izvukao. Zadrin zamjenik Marko Babić se sjetio da otvore kapiju tako da jasno vide kad tenkovi prolaze, a oni ne vide njih. Tako je i nastalo groblje tenkova. “Nitko nam neće vjerovati, slikajte to”, govorio im je Andrija Marić koji je kao dobrovoljac došao iz Banja Luke. Poslije je poginuo na Kupresu. Priča o Trpinjskoj cesti jedna je od nevjerojatnijih u Domovinskom ratu. Danas je tu spomenik i muzej. ( S.P.)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. svibanj 2024 08:27