U petak 13. prosinca i HDZ je javnosti predstavio svoj dugonajavljivani “Novi model gospodarskog rasta”: na velikom platnu u kongresnoj dvorani hotela Westin model je prikazan kao kuća položena na tri stupa, sa zabatom na kojem je pisalo “gospodarski rast” i pod krovom u obliku strelice koja stremi u nebo, s natpisom “zapošljavanje i nova radna mjesta”.
Konzistentni program
S tim “konzistentnim programom HDZ će opet preuzeti odgovornost i izvući Hrvatsku iz neprilika”, rekao je u uvodnom izlaganju predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
HDZ-ova kuća na tri stupa bila bi vrlo uvjerljiva da nije bila vizualno gotovo potpuno identična “kući na stupovima” kojom je SDP-ova koalicija 2011. došla na vlast! I koja baš i ne daje najbolje rezultate, budući da Hrvatska već osam kvartala uzastopno bilježi pad BDP-a i rast nezaposlenosti.
Zahvaljujući toj prezentaciji u hotelu Westin, već na prvi pogled vidi se da HDZ i SDP razmišljaju slično: osim što su dizajnirale vizualno gotovo identičan model, obje strane istaknule su i samo nekoliko marketinški efektnih osnovnih mehanizama za postizanje prosperiteta. Za HDZ to su “četiri zamašnjaka rasta”, nacrtana kao četiri velika zupčanika: ulaganja i izvoz, uvjeti poslovanja, konkurentnost i uravnoteženje proračuna. Oni će “svojom sinergijom i snagom međudjelovanja” dovesti do stopa rasta većih od prognoziranih, te do zapošljavanja.
I to jako podsjeća na SDP-ovih “5i” iz stranačkih prezentacija iz 2011. (investicije, inovacije, integracije, industrija i izvoz), odnosno SDP-ova četiri “strateška područja” - turizam, energetiku, infrastrukturu te navodnjavanje i okoliš.
Strateška područja
HDZ ipak unosi jednu inovaciju, koja je plod promijenjenih okolnosti u odnosu na one koje su vladale kada je SDP preuzimao urede na Markovu trgu. To je uravnoteženje proračuna, ali ne bilo kakvo, nego ono koje “potiče rast”. To je zapravo nova mantra Europske unije, koja se rodila nakon što su u ekonomski posrnulim zemljama članicama uočene katastrofalne socijalne posljedice panične štednje (eng. austerity), dezinvestiranja i razduživanja. I opći ciljevi ekonomskih politika HDZ-a i SDP-a su, dakako, isti: fiskalna konsolidacija, reforme, investicije. Iz njih bi trebali uslijediti rast, zapošljavanje, viši životni standard, blagostanje. No, i HDZ-ov i SDP-ov program u obliku “kuća na tri stupa” pate od istih slabosti.
Oni odabiru područja rada po sistemu svuda sve, bez prioriteta i vremenskog razgraničenja na hitne, srednjoročne i trajne zadaće. Nije jasno ni što je cilj, a što instrument za postizanje tog cilja. A ostvarivanje nekih ciljeva uvjetuje se ostvarivanjem drugih, što onda nudi bezbroj alibija zašto nijedan nije postignut. I jedni i drugi žele ozdraviti zdravstvo, preobraziti obrazovanje, javnu upravu učiniti efikasnom, staviti državnu imovinu u funkciju razvoja, ukinuti korupciju itd. Ali, to su društvene pojave koje se korigiraju generacijama i stoljećima, za koje treba “mijenjati mentalitet”, iskazati “spremnost na prihvaćanje promjena” (M. Dalić) i slično.
Drugim riječima, trebalo bi ubrzati evoluciju.
Ogorčeni građani
SDP je 2011. pisao svoj plan u okolnostima koje su se do danas bitno promijenile, a u međuvremenu ga je mogao razraditi i operacionalizirati, no to osiromašeni i ogorčeni građani slabo honoriraju.
Generalna zamjerka jednom i drugom jest da promašuju cilj, zbog čega kriza i traje tako dugo. Naime, 2009. u Hrvatskoj se nije dogodila ni implozija javne uprave ni eksplozija prepreka poslovanju; dogodili su se financijska panika i slom domaće i inozemne potražnje, a za smirivanje panike i ohrabrivanje potrošnje ni HDZ ni SDP ne nude mnogo. To je osobito problem ako se za zapošljavanje i rast politički odgovornom ne učini i monetarna politika, koja se u planovima dviju strana niti ne spominje.