LNG terminal za ukapljeni plin na otoku Krku sve je značajni projekt u planovima Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Njegovom gradnjom napravio bi se veliki korak naprijed u diverzifikacije opskrbe zapadne i dijela istočne Europe plinom, a Hrvatska bi konačno postalo važno energetsko europsko čvorište.
Slomili i Merkel
Projekt je naglo dobio na važnosti nakon eskalacije krize u Ukrajini i želje zapadne Europe da se riješi energetske ovisnosti o Moskvi, a stručnjaci američke vlade već pomažu hrvatskoj Vladi na realizaciji projetka. Osim toga, sve je žešći američki pritisak SAD-a na Europsku komisiju da projekt sufinancira iz svojih fondova. Pritisak je urodio plodom i njemačka kancelarka Angela Merkel za nedavnog posjeta Dubrovniku poručila je predsjedniku Ivi Josipoviću da će EK sufinancirati ovaj projekt. Konačni je cilj povezivanje LNG terminala na Krku i onog na Baltiku u Poljskoj, čime bi se stvorio sjeverno-južni energetski koridor Baltik-Krk i omogućila opskrba plinom Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske i Hrvatske mimo Rusije. U Hrvatskoj se intenzivno radi na sređivanju potrebne dokumentacije, a pregovara se i o dobavi plina za terminal. Kako saznajemo, Ukrajina je jedna od zemalja koja bi nabavljala plin s Krka, o čemu se već pregovara.
Ekspresna procedura
Cijelim projektom upravlja tvrtka LNG Hrvatska koja je u vlasništvu državnih tvrtki Plinacro i Hrvatska elektroprivreda. Ministarstvu graditeljstva nedavno je predan zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole, a očekuje se da će Vlada uskoro ovaj projekt proglasiti strateškim projektom. Lokacijska dozvola je preduvjet za rješavanje imovinsko-pravnih pitanja nad zemljištem na kojem bi se nalazio terminal. U ovom trenutku vlasnici zemljišta su članice DIOKI grupe. U pregovore oko zemljišta tada bi se uključio DUUDi koji bi vlasnicima zemljišta ponudio u zamjenu neke od drugih nekretnina s jednakom tržišnom vrijednošću. Imovinsko-pravni odnosi trebaju biti riješeni prije dobivanja građevinske dozvole.
Prema projektu, kopneni dio terminala prostirao bi se na oko 332.101 četvorni metar. Morski dio koji bi služio za pristan brodova ostat će u vlasništvu države, a na taj dio prostora će se, nakon ishođenja lokacijske dozvole i odluke Vlade o proglašenju LNG terminala strateškim projektom, od Ministarstva pomorstva ishoditi koncesija na pomorsko dobro. S obzirom na to da će LNG terminal biti proglašen strateškim projektom, nije potrebna izrada urbanističkog plana uređenja i detaljni plan uređenja, što će ubrzati investiciju za oko godinu dana.
Prema idejnom projektu, maksimalni kapacitet terminala bio bi šest milijardi kubnih metara plina godišnje. To je znatno manje u odnosu na prethodni projekt koji je razvijala tvrtka Adria LNG. Tim projektom planirana je gradnja terminala u iznosu između 10 i 15 milijarda kubnih metara plina godišnje. Sada se planira fazna gradnja terminala, a veličina će ovisiti o interesu i potrebama tržišta koji će biti iskazani kroz čvrste ugovore. Ovisno o zakupljenim količinama plina, moguća je nadogradnja terminala.
Ubrzana gradnja
Procijenjena vrijednost terminala je oko 630 milijuna eura. U ovom trenutku razmatra se nekoliko opcija za zatvaranje financijske konstrukcije. Jedna mogućnost je pronalažanje strateškog partnera, koji bi uložio vlastita sredstva te bi postao većinski vlasnik terminala.
Druga opcija je kreditiranje europskih razvojnih banaka i drugih, komercijalnih banaka, a temeljem komercijalnih ugovora sa zakupcima kapaciteta terminala. I naravno, treća opcija su direktna, nepovratna sredstva Europske unije iz programa CEF.
Sama gradnja od trenutka ishođenja građevinske dozvole trajala bi između 2 i 4 godine. U europskim planovima očekuje se njegovo puštanje u rad 2019.
Osim terminala, bit će potrebno dograditi i dodatnu infrastrukturu.
Riječ je o evakuacijskom plinovodu prema Sloveniji te dogradnji sustava od Omišlja do Slavonskog Broda, odakle ima dovoljno kapaciteta plinovoda prema Mađarskoj.
Posebna dozvola
Naši sugovornici tvrde kako bi se plin mogao dopremati iz bilo kojeg dijela svijeta i ne bi morao biti ograničen na samo jednog dobavljača. Ukoliko bi neki od želio imati “ekskluzivu” u dobavi LNG-a, odobrenje mora dobiti od Europske komisije, a tada bi Vlada, primjerice, mogla uvjetovati da taj dobavljač bude i strateški ulagač u LNG terminal.
Prema dostupnim informacijama o dobavi plina se razgovara s Katarom, nekim američkim tvrtkama, afričkim zemljama i zemljama iz područja Mediterana koje imaju ili planiraju graditi izvozne LNG terminale.
Wesley Clark gradi terminal u Draču
Velike planove vezane uz izgradnju naftnog terminala i skladišta za plin iz škriljevca u Albaniji ima Wesley Clark, nekadašnji zapovjednik NATO-a u Europi. Nakon skidanja vojne odore Clark se anagažirao u naftnom biznisu i na čelu je dviju kanadskih naftnih kompanija. Riječ je o tvrtkama Petroleum Ltd. i Petromanas Energy Inc. Petromanas već provodi probna istraživanja u potrazi za naftom u Albaniji, a sada bi se ubacili i u posao s plinom. Prema medijskim napisima, Vojin Lazarević, vlasnik beogradske Rudnap grupe i jedan od najvećih regionalnih trgovaca električnom energijom, te poduzetnik Damir Fazlić uložili su oko 30 milijuna eura u kupnju terena na kojem bi se gradili naftni terminal i plinsko skladište na lokaciji Porto Romana kod Drača. Sada traže investitore za taj projekt. Fazlić je medijima priznao da je jedan od potencijalnih ulagača i Wesley Clark. Fazlić tvrdi da Sjedinjene Američke Države žele biti prisutne na albanskom tržištu kako bi Rusija izgubila utjecaj. Fazlić nadalje tvrdi da je o cijelom projektu već razgovarao s Clarkom koji “zbog svoje uloge glavnog NATO-ova zapovjednika u bombardiranju Jugoslavije i tijekom sukoba na Kosovu ima veliki utjecaj u Tirani i Prištini”. ( K. Ž.)
PIŠE MLADEN PLEŠE: Politika jača od ekonomije
Najava Ministarstva gospodarstva kako započinje s pripremama za izgradnju LNG terminala na Omišlju zasigurno će dobiti političku potporu u SAD-u i EU. Međutim, treba prvo napraviti precizne financijske izračune i utvrditi njegov učinak na hrvatsko gospodarstvo. Valja pritom podsjetiti da je ukapljeni plin koji se dobiva preko LNG terminala i do 25 posto skuplji od prirodnog plina te da mu po cijeni nije konkurentan. Postoje golemi LNG terminali u Poljskoj i Nizozemskoj koji, zbog slabije potražnje i previsoke cijene, rade sa smanjenim kapacitetima. Osim toga, brodovi za prijevoz tog plina enormno su skupi, do 300 milijuna dolara, što također opterećuje njegovu krajnju cijenu. Prije desetak godina konzorcij u kojemu su po 22 posto udjela imale kompanije Total, OMV, Ina te nekoliko tvrtki s manjim udjelima izradio je studiju te napravio potrebna geološka i druga istraživanja za izgradnju LNG terminala.
Rezultat: unatoč golemim troškovima, kada se sve zbrojilo i oduzelo, odustalo se od projekta. Ako SAD i EU iz političkih i sigurnosnih razloga trebaju terminal i imaju kupce, nema nikakvih problema: moraju preuzeti kompletno financiranje izgradnje i održavanja, a Hrvatska će osigurati zemljište, papire, dozvole te logističku potporu. Ali, novac, koji ionako nema, ne smije uludo trošiti.
