ZADNJI NASTAVAK

FELJTON O CRKVI Kako je akcija tajnih službi ‘Berba 84’ pomogla da uspije najmasovnije crkveno slavlje u bivšoj Jugoslaviji

 Igor Savatović/CROPIX

U ljeto 1984., otprilike mjesec ili mjesec i pol dana prije Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici, pokrenuta je operativna akcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH vrlo znakovitog imena - “Berba 84”.

Bila je to, naravno, asocijacija na berbu grožđa, budući da se NEK u svetištu u Mariji Bistrici održavao upravo u mjesecu rujnu, kada je u našim vinogradima uobičajena berba grožđa.

U operativnom smislu, “Berbom 84” je rukovodio zagrebački Centar SDS-a na Zrinjevcu 7, ali su u njoj sudjelovali i svi ostali centri SDS-a u SR Hrvatskoj (njih ukupno 10), s time da je koordinaciju između svih njih obavljalo sjedište republičke Službe državne sigurnosti u Savskoj.

O operativnoj akciji “Berba 84” dosad je, barem koliko je meni poznato, napisana samo jedna jedina, i to ne rečenica nego polurečenica - u knjizi Josipa Perkovića i Jana Gabriša “Rekonstrukcija Službe Državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990.”, koja je bila objavljena 1999. Ta polurečenica glasi: “Glede nadziranja valja spomenuti operativnu akciju ‘Berba 84’ (Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici)...” I to je sve.

Inače sam o “Berbi 84” bio doznao neke stvari, još prije nekoliko godina, od jednoga bivšeg vrlo visokog rukovoditelja Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj. Nešto od toga sam i objavio u jednome svom većem članku, što je izišao u Globusu u rujnu 2008. Sve su se te moje prve spoznaje o toj akciji Službe svodile, u biti, u jednu misao ili rečenicu: Služba se na takvo što ne bi bila odlučila da na NEK-u u Mariji Bistrici nije bilo politike.

Priprema za HDZ

- Ali kako je na tom skupu - rekao mi je moj anonimni izvor - bilo itekako puno politike, kako je na njemu bio vrlo jak nacionalni ili nacionalistički naboj, kako su se s njega upućivale oštre kritike na račun državnih vlasti, kako je sam kardinal Kuharić inzistirao na striktno političkim temama kao što su ljudska prava i vjerske slobode u SRH, nacionalne slobode i nacionalna ravnopravnost hrvatskoga naroda u SFR Jugoslaviji, demografski problemi Hrvata u SRH i SFRJ - jasno je da se Služba državne sigurnosti morala baviti takvom jednom, uza sve ostalo, i političkom manifestacijom. Taj je katolički skup, NEK u Mariji Bistrici, najmasovniji u povijesti Crkve u Hrvata, bio neka vrsta (pret)pripreme za one prve HDZ-ove skupove i mitinge što će ih Franjo Tuđman organizirati 1989. i 1990., u predvečerje velikih demokratskih promjena u Hrvatskoj. I tu državna vlast u SRH, tj. policija i tajna policija, ništa nisu smjele prepustiti slučaju...

Interesi Crkve i države

Svejedno, moja su najnovija istraživanja samo djelomice, i to, rekao bih, u manjem dijelu, potvrdila ono što mi je prije nekoliko godina rekao spomenuti bivši visokopozicionirani rukovoditelj Službe državne sigurnosti SRH. Prava istina o svemu tome glasi - ovo tvrdim na temelju spoznaja do kojih sam došao u proteklih godinu dana - da je “Berba 84” bila, u svojoj biti, jedna uglavnom rutinska operacija Službe, glavni cilj koje je bio da se, čak i u određenoj vrsti “suradnje” s pojedinim dužnosnicima Katoličke crkve u Hrvata, učini sve što je moguće da zamišljeni skup u Mariji Bistrici, pred nekoliko tisuća hrvatskih vjernika, prođe (kao što je i prošao) u najboljem redu te da se na njemu ne dogodi nikakav politički eksces ili incident, a posebice ne onakav i onakvih razmjera koji bi mogao uzbuniti, a možda ih natjerati i na neke represivnije postupke, državne vlasti u Beogradu.

Mislim da nećemo pogriješiti ako kažemo da su i vodstvo Crkve u Hrvata i Služba državne sigurnosti u SRH (koja je, podrazumijeva se, bila u funkciji tadašnjega ustavnog i političkog poretka u SRH) imali u u tom trenutku - u ljeto i u ranu jesen 1984. - u jednoj određenoj mjeri zajedničke ili čak identične ciljeve.

Crkvi je bilo u interesu da na NEK-u u Mariji Bistrici sve prođe u savršenom redu kako bi svoj devetgodišnji, vrlo uspješni jubilejski pokret “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” mogla na najdostojanstveniji mogući način (čak i trijumfalno) privesti svom kraju te demonstracijom svoje masovnosti i snage (na skupu je, po crkvenim procjenama, bilo oko 400.000 ljudi, no neki drugi izvori tvrde da ih je bilo znatno manje, oko 250.000) pokazati, na djelu, koliko je jaka, moćna pa i pobjednički raspoložena - budući da je svakome bilo jasno da nakon ovakvoga veličanstvenog skupa, a održanog u onakvome delikatnom i zaoštrenom vremenu, kada se poredak u SFRJ u znatnoj već mjeri urušavao, i Crkva u Hrvata, ali i sama Hrvatska kao takva, odnosno, bolje rečeno, hrvatstvo kao takvo, mogu izaći samo bitno ojačani i u potpunosti spremni za krupne i dalekosežne promjene koje će se dogoditi samo nekoliko godina kasnije.

S druge strane, Službi državne sigurnosti bilo je važno da demonstrira svoju sposobnost kontrole ovakvih masovno posjećenih i rizičnih manifestacija u režiji Crkve u Hrvata, te da na NEK-u sve prođe u granicama normale, bez ikakvih političkih ili nacionalističkih provokacija i incidenata koji bi, da je do njih došlo, svakako djelovali destabilizirajuće na ondašnju političku situaciju u SR Hrvatskoj.

Da ne bude zabune: nije se ovdje radilo ni o kakvoj “prijateljskoj”, a još manje “srdačnoj” suradnji između Crkve i tajnih službi, i iz ovoga ne bi trebalo izvlačiti nikakve zaključke o tome kako je Crkva tobože nešto “šurovala s Udbom” - što je teza na koju tu i tamo znamo katkada naići. Ovo je bilo nešto sasvim drugo, što, po mom mišljenju, nije kompromitiralo ni jednu ni drugu stranu.

Služba državne sigurnosti u datom je trenutku Crkvu u Hrvata, odnosno pojedine njezine istaknute dužnosnike, nešto jače “pritisnula”, a oni su procijenili - svjesni pritom činjenice da “brod hrvatske povijesti” ionako sigurno plovi na njihovu stranu, tj. na onu stranu kamo to želi sama Crkva - da valja biti i malo pragmatičan i ne odupirati se pod svaku cijenu, pogotovu ako to dugoročno ide u prilog tvojim (u ovom slučaju crkvenim ili hrvatskim) interesima.

‘Mač, a ne mir’

Ovdje je vrlo važno naglasiti da se političko raspoloženje u SR Hrvatskoj, pa i kada je bio u pitanju odnos državnih vlasti prema Crkvi u Hrvata, podosta promijenilo u odnosu na godine (1980. i 1981.) što su bile uslijedile neposredno nakon smrti Josipa Broza Tita.

God. 1981. bila je po tom pitanju jako ružna, a ton nesmiljenim napadima na Katoličku crkvu u Hrvata davao je tadašnji predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević, nekadašnji prvi javni tužilac u NRH i zastupnik optužnice na montiranom procesu protiv Stepinca, koji je u siječnju 1981., u povodu promocije svojih četverosveščanih “Djela”, poveo pravi pravcati “antikrižarski” rat protiv Crkve. Osobito je bila zapaljiva treća knjiga u tom kompletu, pod naslovom “Mač, a ne mir”, koja je u cijelosti bila posvećena Stepincu. Već je na njezinu prvu stranicu Blažević uvrstio potpoglavlje “Stepinac je bio ustaša”, u kojemu je zapravo citirao riječi Josipa Broza Tita izrečene u intervjuu komentatoru New York Timesa Jamesu Restonu uoči Titova državničkog posjeta SAD-u (u ožujku 1978.).

S druge pak strane, savezna je Služba državne sigurnosti, tj. SDS SSUP-a SFRJ sa sjedištem u Beogradu, 30. listopada 1981. zavela operativnu akciju kodnoga imena “Partner”, koja je izravno bila usredotočena na sve vjerske zajednice u zemlji, ali s bitnim naglaskom ipak na Katoličku crkvu. U dokumentu kojim raspolažem navode se imena nekih od najznačajnijih dužnosnika Crkve u Hrvata za koje je rečeno da ih, kao “istaknute nosioce i kreatore neprijateljske djelatnosti iz redova vjerskih zajednica” treba staviti pod pojačani nadzor.

Špiljak donio promjenu

Bili su to: zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, splitski nadbiskup Frane Franić, riječki nadbiskup Josip Pavlišić, zadarski nadbiskup Marijan Oblak, šibenski biskup Josip Arnerić, dubrovački biskup Severin Pernek, đakovački biskup Ćiril Kos, krčki biskup Karmelo Zazinović, pomoćni zagrebački biskupi Mijo Škvorc i Đuro Kokša, ravnatelj za inozemnu pastvu Vladimir Stanković, glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić te još neki.

Ali tako je, kažem, bilo 1980. na 1981., pa i nešto kasnije. Sada, 1984., stvari su se donekle promijenile. Politička je napetost, barem u SR Hrvatskoj, popustila, a sasvim je sigurno da novi predsjednik Predsjedništva CK SKH Mika Špiljak, koji se u svibnju 1984. vratio iz Beograda u Zagreb, tj. u “kockicu” na Prisavlju, u svojoj, u biti, prohrvatskoj orijentaciji nije imao nekih posebnih motiva za zaoštravanje odnosa s Crkvom u Hrvata, odnosno s njezinim vodstvom u kojemu je daleko najznačajniji bio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić.

Kontakt Crkve i SDS-a

Po informacijama kojima raspolažem, Mika Špiljak se općenito nije previše zamarao Crkvom, mnogo su ga više zanimale politika (u užem smislu riječi) i ekonomija, dok je pitanje rješavanja odnosa Crkve i države prepustio samoj Službi državne sigurnosti, koja se Crkvom intenzivno bavila godinama i desetljećima prije.

A u SDS-u je, u SR Hrvatskoj, tada bio glavni Srećko Šimurina - on je od 1976. pa sve do 1986. bio na dužnosti pomoćnika republičkog sekretara za unutrašnje poslove, što je bio ekvivalent za funkciju operativnoga šefa republičke Službe - koji je bio, uvjetno rečeno, policajac s (političkom) vizijom, koji je bio čovjek i dužnosnik umjerenijih političkih nazora i koji u svakom slučaju nije bio antihrvatski orijentiran.

Iz dokumenata kojima raspolažem, vidljivo je da je Šimurina najmanje dvaput, i to u vrlo kritičnim situacijama, zapravo branio Katoličku crkvu u Hrvata i spašavao njezine glavne protagoniste od političkih progona.

Prvi je put to učinio u svibnju 1959. na tzv. savjetovanju po liniji klera što je bilo održano u zgradi Saveznoga SUP-a u Beogradu. Na tom je skupu bilo predloženo novo suđenje kardinalu Stepincu kako bi mu se opet mogla odrapiti dugogodišnja kazna, odnosno kako on 1962., kada mu je prvotna kazna trebala isteći, nikako ne bi mogao biti pušten na slobodu.

Šimurina se tome kategorički suprotstavio, rekao je da novo suđenje Stepincu ne bi imalo nikakva smisla, a sa svoje je strane predložio da ga se ostavi u internaciji u Krašiću, i to, kako se izrazio “uz jedan blaži i eventualno liberalniji režim”. Istupio je, dakle, dijametralno suprotno u odnosu na svoje kolege, “udbaše” iz Beograda.

Na sjednicama pak Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za vjerska pitanja, koje je bio član, održanim u siječnju 1972., zastupao je (inače posve točnu) tezu da se Crkva u Hrvata kao zajednica i ustanova ni na koji način nije bila umiješala u tzv. Masovni pokret (Hrvatsko proljeće) te je odlučno istupao protiv prijedloga nekih svojih radikalnijih kolega iz Vjerske komisije koji su išli čak i za uhićenjem pojedinih najistaknutijih hrvatskih biskupa i svećenika.

Što se same “Berbe 84” tiče, kao i dana, tjedana i mjeseci što su joj neposredno prethodili, došao sam do sljedećih informacija.

Prvo, jedan od najodgovornijih dužnosnika Centra Službe državne sigurnosti Zagreb uspio se (najkasnije 1983., a možda i prije) povezati s jednim vrlo istaknutim svećenikom s Kaptola, koji je u vodstvu Crkve u Hrvata bio neposredno zadužen za organizaciju crkvenih masovnih skupova i hodočašća. Taj je operativac Centra SDS-a dotičnoga svećenika više onako od milja nazivao “šefom securityja na Kaptolu”. Važno je ovdje reći da to nije bilo vrbovanje s ciljem da taj svećenik postane špijun u svojim vlastitim (crkvenim) redovima, nego se htjelo postići samo to da Crkva bude maksimalno kooperativna sa Službom državne sigurnosti kada je riječ o organizaciji velikih crkvenih skupova (s posebnim naglaskom na NEK u Mariji Bistrici).

Drugo, ta su se dvojica, dotični svećenik s Kaptola i operativac Centra SDS-a Zagreb sastajali, već 1983. na 1984., takoreći legalno, tj. za svoje sastanke nisu birali nikakva tajna ili konspirativna mjesta nego javna okupljališta poput kavane “Palace” na Zrinjevcu. Ili bi čak operativac Službe znao navratiti tom svećeniku u njegov župni ured.

Treće, nadbiskup Franjo Kuharić je (vrlo vjerojatno) znao da se njih dvojica sastaju, ali je preko toga prelazio, nije u vezi s tim ama baš ništa poduzimao.

Četvrto, na dan održavanja NEK-a u Mariji Bistrici, 9. rujna 1984., u i oko Marije Bistrice dežuralo je najmanje dvadesetak operativaca Centra SDS-a Zagreb. Svi su bitni punktovi bili pokriveni: željeznička stanica, prilazni putevi, šumski putevi - ukratko, cijeli je prsten oko Marije Bistrice, a da o samoj Mariji Bistrici i ne govorimo, bio pod apsolutnim nadzorom.

Bizarni incidenti

I četvrto, operativci SDS-a su u Mariji Bistrici, tijekom održavanja NEK-a, imali i jednu svoju “bazu” (ustupljenu im kuću ili jedan njezin dio), koja se nalazila u neposrednoj blizini, praktički preko puta župnoga dvora u Mariji Bistrici. Iz te su kuće oni imali savršen pogled na cijeli prostor (između crkve i Kalvarije) koji je bio ispunjen nepreglednim mnoštvom, pa su odatle to mnoštvo i fotografirali. Do te su svoje baze došli zahvaljujući suradnji s tadašnjim župnikom u Mariji Bistrici, koji im je omogućio da nesmetano djeluju.

Jer, ponavljam, i jednima je i drugima bilo izričito u interesu da se na NEK-u ne dogodi nikakav, pa ni najmanji ili najbenigniji politički, odnosno nacionalistički incident.

I doista, kad je predsjednik Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za odnose s vjerskim zajednicama Ivan Lalić nekoliko dana nakon NEK-a u svojoj službenoj “Informaciji”, koja je, kao i obično, bila razaslana na najvažnije političke adrese u SRH, evidentirao i pobrojio sve ekscese koji su se na crkvenom kongresu u Mariji Bistrici bili dogodili, nije mogao vjerovati da su svi oni stali praktički u jednu rečenicu.

A kakvi su to “incidenti” bili? Napisao je: “nošenje dviju zastava sa vjerskim motivima 8. rujna u Zagrebu, isticanje dviju zastava crveno-bijelo-plavo i dva hrvatska grba bez socijalističkih obilježja 9. rujna u Kašini, te oduzimanje dviju hrvatskih zastava bez socijalističkih a sa vjerskim obilježjima 9. rujna u Mariji Bistrici”.

A za vrijeme same procesije u Mariji Bistrici - zamisli ovo! - “sudjelovala je i jedna grupa djevojaka iz Rajića u narodnim nošnjama sa lentama u bojama nacionalne zastave bez socijalističkih obilježja” - tako da su te lente zbog toga bile zaplijenjene. Smiješno i za spominjati.

Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici, održan 9. rujna 1984., protekao je u neviđenoj disciplini hrvatskih vjernika-katolika, tako da se predsjednik republičke Vjerske komisije Ivan Lalić u svojoj “Informaciji” sa čuđenjem upitao:

“Sve to, u ovom času ukazuje da se barem moramo pitati zašto na tako velikom skupu nije bilo više, posebno primitivnih nacionalističkih ispada i nije li posrijedi namjera da se ‘kontrolom situacije’ demonstrira moć hijerarhije i da se sva pažnja usmjerava na ‘javni plasman’ unutarnjih i strukturiranih strateških poruka.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. veljača 2021 10:24