Tri-četiri kilometra južno od pograničnog gradića Mórahaloma, na granici sa Srbijom, teški strojevi mađarske vojske, gusjeničari grederi i bageri ravnaju pjeskoviti teren, gdje je u ponedjeljak počelo podizanje ograde kojom se Mađarska želi zaštititi od vala emigranata iz sjeverne Afrike i Azije.
U blizini je vojnički bivak: šatori, poljska kuhinja, prostori za toalet i mnoštvo vojnih vozila i strojeva. Sunce prži panonsku nizinu, oblaci pješčane prašine dižu se za teškom vojnom mehanizacijom, vojnici rade užurbano: cilj je do sutra napraviti prvih 150 metara ograde. Petnaestak policajaca osigurava gradilište, mahom zbog brojnih novinarskih ekipa koje su nahrupile da vide prizor kojeg se u Europskoj uniji mnogi srame. Slogan ‘’Europa bez granica’’, moto na kojem počiva EU, slomio se pod najezdom ljudi koji bježeći od ratnih užasa traže spas, boreći se za goli život.
Ostaju drugi putevi
Mađarska, koja je najizloženija emigrantskom tsunamiju, odlučila je podići četiri metra visok zid, no svi ovdje izbjegavaju riječ zid, rabeći radije izraz ograda. U stvari, to će i biti ograda, četiri metra visoka žica duž cijele granice sa Srbijom, nekih 150 kilometara.
Tako će Mađari zaštititi svoj dio schengenske granice i, nadaju se, zaustaviti val afričke i azijske sirotinje koja ih, bježeći pred ratovima i bijedom, preplavljuje zadnjih mjeseci. Podizanje ograde velik je posao i trajat će mjesecima. Policajac s kojim razgovaramo na mjestu gdje vojska podiže ogradu kaže da mu se čini kako je sama vijest da će ograda biti podignuta nabujala rijeku emigranta. Kao da žele pobjeći dok se još može: kada se pred njima uskoro ispriječi ograda na čijem će, četiri metra visokom vrhu, biti smotani kolutovi bodljikave žice, u Mađarsku se više neće moći. Ali, naravno, ostat će drugi putovi prema bogatim zemljama Unije, prije svega Njemačkoj, snu mnogih očajnika iz Sirije, Pakistana, Afganistana, Somalije, Libije, Iraka... Jedan od tih putova je i onaj preko Hrvatske.
Ljubazna policija
Čim smo kod Bačkih Vinograda, u Vojvodini, ušli u Mađarsku i krenuli prema Mórahalomu, jednom od mjesta u južnoj Mađarskoj, najizloženijem valu ljudi koji traže azil, sreli smo skupinu mladića kako s ruksacima na leđima hodaju cestom. Po njihovoj tamnoj puti vidimo da nisu lokalni mještani. Nekoliko stotina metara dalje, točno kod table gdje počinje Mórahalom, susrećemo novu skupinu. Zaustavljamo se da bismo s njima porazgovarali, no u tom trenutku iz suprotnog pravca nailazi policijski kombi. Tek što nam je jedan od četvorice mladih ljudi rekao da su iz Afganistana, iz kombija izlazi policajac.
Kaže im na lošem engleskom, ali ljubazno, bez povisivanja glasa, da se zaustave i sjednu uz cestu. Pita ih za dokumente i odakle su. Dokumente nemaju. Iz Afganistana su. Jedan od mladića pruža ruku policajcu, no ovaj je ne prihvaća. Kaže im da su sada pod nadzorom mađarske policije i da će uskoro biti prebačeni do sabirnog centra u Segedinu. Jedan od policajaca iz kombija, vidjevši da smo novinari, upućuje nas da produžimo petstotinjak metara dalje.
- Tamo ćete ih vidjeti pedesetak - kaže policajac kao da nas upućuje na neku osobitu turističku atrakciju. - Ima ih odasvud: iz Konga, Sirije, Somalije, Pakistana, Afganistana.
Traže cigarete
I uistinu, odmah iza blagog zavoja uočavamo nekoliko policijskih vozila i desetak policajaca. Uz cestu, na travi, velika skupina očajnika. Mahom mlađih muškaraca, ali i podosta žena, djevojaka i nekoliko djece. Jedan od policajaca dijeli im bočice s vodom. Drugi nam pokazuje na djevojku u crnoj marami. Kaže: ‘’Ona zna engleski’’. Djevojka djeluje čisto i uredno, kao da nije prevalila tko zna koliki put, spavajući tko zna gdje na dugom putu od Afganistana. Na desnom obrazu ima srcoliki ožiljak, možda neku vrstu tetovaže. Objašnjava na solidnom engleskom da zapravo ne zna kamo ide. ‘’Možda u Njemačku. Možda ondje ostanem’’, kaže i dodaje da nigdje u Europi nema nikoga niti ondje ikoga poznaje. Dodaje da je pobjegla pred ratnim strahotama.
Šarolika skupina, njih pedesetak, leži na travi uz cestu okružena policijom. Mirni su i tihi. Neki, poput dvije crnkinje iz Konga, spavaju naslonjene jedna na drugu. Mladići iz Sirije pitaju nas imamo li cigareta. Nekoliko djece, u dobi od dvije-tri godine, sjede uz svoje očeve. Majke nisu s njima.
Na putu prema Mórahalomu vidimo mađarskog rendžera kako iz obližnjeg vinograda vodi skupinu nekoliko žena i muškaraca. Ubrzo stiže policija. Daju im veliku bocu vode i pitaju odakle su. Žena, koja će nam poslije pojasniti da su svi u skupini, njih osmero, obitelj, kaže da dolaze iz Damaska. Predstavlja se kao Haifa Alhende, veli da ima 75-godišnju majku u Berlinu, koja ondje živi sama i da joj je cilj glavni grad Njemačke. Mlađi čovjek iz skupine, njen rođak Muhamed Omar, žali se kako je cijela obitelj provela u zatvoru u Skoplju ukupno sto dana i pokazuje potvrdu makedonske policije o privremenom oduzimanju predmeta. Na popisu je samo novčanica od 20 eura, očito sva njegova imovina.
Dobrodošlica gostima
Nastavljamo prema Mórahalomu, turističkom gradiću poznatom po toplicama, ljekovitoj vodi, solidnim hotelima i brojnim bazenima. U lijepo uređenoj zgradi gradske uprave pokušavamo doći do gradonačelnika Zoltana Nogradija, zastupnika u mađarskom parlamentu, iz redova vladajuće partije Fidesz. Jedina osoba iz gradske uprave koja govori engleski pita nas jesmo li s gradonačelnikom dogovorili sastanak. Kažemo da nismo, a ona se ubrzo vraća i veli da je gradonačelnik zauzet, ali da nam ionako nema što reći o podizanju ograde na granici.
U lokalnoj policijskoj upravi mnogo su susretljiviji. Policajac nam na zaslonu kompjutora, na Googleu, pokazuje kako ćemo naći put do granice, onog dijela na kojem su počeli radovi na podizanju ograde.
Dok se prašnjavim putem nekoliko kilometara vozimo prema tom mjestu, čitam na turističkom prospektu Mórahaloma riječi dobrodošlice gradonačelnika Nogradija, koji za nas nije imao vremena. “Srdačno vas pozdravljamo s našim poznatim tradicionalnim gostoprimstvom i ljubavlju. Doživite gostoprimstvo građana Mórahaloma i budite sudionici u svemu tome što vam Mórahalom i Pješčara mogu pružiti: tišinu, dobar zrak, netaknutu prirodu, ljekovitu vodu, udoban smještaj, ukusna jela i vina…’’.
Dobrodošlica se, naravno, ne odnosi na očajnike koji dolaze u taj gradić. Umjesto srdačnosti, njih će uskoro dočekati četiri metra visoka ograda od bodljikave žice, koju mađarska vojska upravo gradi.