UZGAJIVAČICA U ISTRI

HELA, ŽENA KOJOJ KOZE VJERUJU, IMA FARMU OD 250 KOZA, A SVE ŠTO PROIZVEDE PRODA U DVA DANA: Na moju farmu dolaze i Šebedžija, Linić, Ana Karamarko...

Goran Šebelić / CROPIX

Hela Liverić

 

“Ojla, ljepotice moje, kamo ćete. Ajmo ovamo, kamo mi idete. Ajde, ljepotice moje, ajde. Nemojte me ljutiti, brzo se vratite…” Ženski glas doziva negdje na polju. I da ispred sebe ne vidim stado koza, pomislila bih da se na toj sporednoj cesti na relaciji Labin - Kršan nešto čudno događa. Nema tu zapravo ničega neobičnog. Čobanica poziva svoje koze na okup, da joj se po paši ne bi raštrkale, otišle svaka na svoju stranu. Gledamo iz daljine kako joj u tome pomažu i vjerni psi. Pošalje ih da joj okupe koze i oni to u tren naprave. Kako li su zapravo te životinje pametne i poslušne. Uvijek me iznova iznenade, začude.

Čobanici Heli Liverić to nije više ni čudno ni neuobičajeno. To je sastavni dio njezina dana koji počinje ljeti u četiri ujutro, a završava, u najbolju ruku, oko jedan sat u noći. Dolaskom jeseni opada i posao pa se Hela uspije naspavati do 6, a na počinak ide već u 21 sat. Ali Hela nije samo čobanica. Ona je puno više od toga, iako je možemo svrstati uz bok rijetkim čobanicama u Hrvatskoj. Ona je jedna od većih uzgajivačica koza u Hrvatskoj, a u devet godina stvorila je stado od oko 250 koza raznih pasmina. Igrom slučaja danas je preuzela ulogu čobanice budući da joj se jedan radnik koji joj pomaže na farmi, koju je nazvala mitološkim imenom Drijade, razbolio, a francuski učenici više poljoprivredne škole, koji su nedavno volontirali za praksu, otišli su kućama. Zato ona danas vodi dvaput koze na pašu, potom ih vraća doma na napoj, sprema im hranu, malo se odmori i opet sve ispočetka. I sve je puno lakše jer ovo nije sezona kada se muze i radi sir. Tek tada Hela ima pune ruke posla jer gotovo sve sama odrađuje i odmah na kućnom pragu i proda. Iako se ne radi o luksuznoj farmi, iako nema uređenu kušaonicu niti zapravo ima markirane sireve, sve proda u samo nekoliko dana. A na kućni prag joj dolaze razni kupci - od Ivane Banfić, Rade Šerbedžije, Slavka Linića, do Ane Karamarko koja je vjerno prati. Jednom je čak na farmi bila u društvu veleposlanica u Hrvatskoj. O njoj je svojedobno sniman i dokumentarac.

Goran Šebelić / CROPIX

Hela Liverić

 

Slobodne koze

- Ja vam ni ne primijetim tko su ti ljudi. Jednom je Ivana Banfić cijeli dan bila kod mene, a na kraju sam je pitala čime se bavi. Rekla mi je da nešto malo pjeva. I da se zove Ivana Banfić. Umrla sam od smijeha. Ana Karamarko više puta je dolazila i dobre smo si. Prati naš rad. Ma ovamo vam zapravo dolaze svi oni koji vole kozje mlijeko, jogurte, sireve i skutu ili to jedu radi zdravlja. Danas je jako puno bolesne djece kojima to mlijeko pomaže i zato se vrlo brzo sve što napravim i potroši - otkriva nam skromna i pričljiva Hela koju smo zatekli na paši s kozama.

Vrlo ugodna sugovornica, elokventna, jednostavna, zanimljiva, načitana, slobodnog duha. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam tih sat i pol razgovarala s njom dok smo čuvale koze. Srećom, veli Hela, možemo pričati na paši jer je ova sorta koza koju je dotjerala na livade podno farme nešto mirnija pa za njima ne treba trčati. Rade svoj krug u obliku puža i lagano brste istarsko mediteransko raslinje. Slobodne su, stalno su vani, imaju svježu ispašu veći dio godine. Jer na paši su i kada nije tako lijepo vrijeme kao danas - i kada puše, i kada pada kiša, i kada je hladno. Ali upravo zbog toga njene koze daju vrhunsko mlijeko. A Heli su prijateljice. Svaka ima svoje ime, a dobivaju ga po filmskim divama, Helinim prijateljima, obitelji… I vlasnica zna za svaku zašto je baš to ime dobila. U stadu ima i jarčeva, a jedan među njima se zove Plenki, iliti Plenković.

Goran Šebelić / CROPIX

Farma koza Drijade.

 

Život u šikari

- A to mu zapravo nije bilo ime koje sam mu ja dala. Posudila sam ga jednim ljudima na Cresu za rasplod i oni su ga tako nazvali. I tako je ostao Plenki. Ali koze su drugačije. Nisu ni približno slične ovcama, ili svinjama ili pak kravama. Njih je čovjek uspio podčiniti i one će ga slušati. Koze su druga životinja koju je čovjek nakon psa pripitomio, i one se čovjeku zapravo nikad nisu podčinile. Njih moraš razumjeti i voljeti. Ako si dobar prema njima, ne tučeš ih i ne mučiš, i one će biti dobre prema tebi i davati ti dobro mlijeko. Ljudi nekada kažu da kozje mlijeko smrdi. Pa ono ima taj specifičan miris izražen kada se za kozu dobro ne brineš, ne daješ joj jesti, tučeš je ili vežeš. Koliko si ti loš prema njoj, toliko će i ona biti loša prema tebi. Nju nikad nećeš moći ukrotiti - priča nam ova Riječanka koja se u malom selu Šumber našla prije devet godina. Tada je tu od roditelja dobila samo zemlju, na kojoj nije uopće bilo štale. Prodala je stan u Rijeci i odlučila doći živjeti u šikaru. Jer to je imanje bilo kada ga je preuzela. Novcem od prodaje stana kupila je stado od 25 koza, a da nije imala nikakvo znanje o kozarstvu.

- Kada to gledam iz današnje perspektive, to je bilo ludo od mene jer o kozarstvu nisam znala apsolutno ništa. Nikome tko se time počinje baviti ne bih preporučila da počne s tako velikim brojem. I sada ne mogu vjerovati što sam sve prošla. Sjećam se svoje prve mužnje. Nije bilo nikoga da mi pokaže pa sam gledala na internetu kako se to radi. Ali samo praksa vam na kraju može pomoći. Toliko su me boljele tetive i prsti su mi bili skvrčeni od upale da drugi dan nisam mogla musti. A trebalo ih je pomusti da im olakšam vime. Znam da sam ih cuclala i pila to mlijeko, ali kasnije više nisam mogla. Na kraju sam ga pljuvala u kantu, da bi me počele boljeti sve tetive na vratu. I tu sam pukla i okrenula nekoliko brojeva te kupila muzilicu za koze koju i danas koristim. To mi je bio spas - kaže nam o svojim počecima ova zapravo medicinska djelatnica. Veli da je ustvari po struci babica, da je dobar dio svoje karijere radila u zdravstvenim institucijama, bavila se kućnim njegom, da bi kasnije radila u drugim znanstvenim institucijama gdje se bavila projektima. Zatim je Željku Mavroviću vodila njegov ekoprojekt, a kada je to propalo, došla je u Istru. Najprije je uz rad na svojoj farmi radila i u Ćepić Polju na farmi krava, a kasnije joj je postalo sve to prenaporno, da bi se danas samo bavila poslom na farmi za koju kaže da je samoodrživa. Sve što zaradi od koza, to odmah ulaže. I tako godinama.

Goran Šebelić / CROPIX

U Šumberu desetak kilometara od Labina nalazi se farma koza Drijade. Vlasnica farme Hela Liverić ima 250 koza podijeljenih u dva stada.

 

- Ja sam sama, sama živim uz štalu i skoro sve moram sama obavljati. Pomaže mi ponekad otac i jedan radnik, a kada se razboli, kao danas, moram sve - i čuvati koze, i musti ih, i ići im kositi i donijeti to sijeno. Puno je tu posla. A kada s kozama idete u ispašu, ne idu vam one po lijepom terenu. Ima tu svega. Ovo je krški teren i svašta mi se znalo desiti. Čudim se nekada što sam sve proživjela i da sam još živa. Jednom me poskok ugrizao za stražnji dio cipela dok sam ih čuvala, a jednom sam napravila ozbiljnu početničku grešku. Koza mi je upala u jamu, a ja sam je nadobudno išla spašavati. Ušla sam u jamu s njom i onda ni ja ni ona nismo mogle van, a signala na mobitelu nema. Nekoliko sati smo bile u toj jami, ali uspjele smo izaći - sjeća se svojih zgoda kozarica kojoj je to posao snova, iako je težak i naporan. Život u prirodi i sa životinjama ono je što je oduvijek htjela.

Danas rado to svoje iskustvo dijeli sa svima koji to žele. Povezana je s kozarima u Istri, ali i diljem Europe i Balkana. Kaže da u svako doba može nazvati jednog veterinara u Novom Sadu kojega pita za sve savjete kako da pomogne bolesnoj kozi. Jer u stadu ne drži samo koze koje joj daju mlijeko nego i one starije koje zapravo više nisu od takozvane ekonomske koristi.

- Mi smo socijalno, a ne kapitalističko društvo. Tako u mom stadu imate i invalide i one koje su u penziji. Ja ih ne ubijam za kobasice. Kod mene ćete naći kozu koja ima 15 godina, a u prosjeku je životni vijek koza oko 5 do 6 godina. Mi se brinemo za sve - objašnjava Hela. Osim što komunicira s veterinarom iz Vojvodine, na liniji je s kozarima iz Bugarske koji joj dijele vrijedne savjete.

Banka koza

- Oni su maheri. U odnosu na njih mi nemamo znanja. Puno se toga zatrlo kada je u Jugoslaviji bilo zabranjeno držanje koza. U to doba, sjećam se da su neki držali cijeli život kozu u podrumu i ona je othranila tu obitelj. Danas sam ja sa 250 koza među većim uzgajivačima u Istri, ali to je zapravo vrlo mala brojka - otkriva nam. Veli da je jednom bila pred bankrotom i da je bila prisiljena prodati nekoliko koza kako bi othranila druge. U tim teškim trenucima kupio ih je jedan početnik koji joj je i novčano pomogao. Kasnije je, nažalost, obolio i te iste koze vratio je Heli. Nije joj ništa tražio zauzvrat. To ona nikad neće zaboraviti.

Goran Šebelić / CROPIX

Hela Liverić

 

- Zbog toga smo osnovali banku koza. To je neformalno udruženje, a funkcionira na način da ti ja primjerice kao početniku dam besplatno pet koza. Kada ti budeš stasao i stvorio svoje stado, u tu banku vraćaš sedam koza, tako da se pomogne drugima. Dosta je već kozara u to uključeno. Isto tako, kako meni nitko na početku ništa nije pokazao, odlučila sam sva svoja znanja dijeliti sa svima onima koje bilo što o kozarstvu zanima - priča nam o svojim iskustvima ova dobrodušna kozarica dok polako stado tjera prema štali malo dalje u selu. Naime, dio stada joj je ostao u drugoj štali, i to francuske alpinke koje su temperamentnije i živahnije.

- Teško je uskladiti kretanje dva stada pa sam ih odvojila jer za alpinkama morate trčati. Inače, počela sam u stadu imati sve više nubijskih koza. Njih sam prva uvezla u Hrvatsku zato što imaju veći udio mliječnih masti i proteina u odnosu na druge koze. Vrlo su mliječne - veli nam Hela. Isto tako planova za dalje ne nedostaje. Već ove zime u planu joj je dobaviti velik i skup stroj za mužnju koza, što joj je preduvjet za otvaranje službene sirane. Tada namjerava svoj proizvod i upakirati te nuditi na širokom tržištu jer kaže da je potražnja za kozjim mlijekom sve veća, a proizvodnja sve manja.

No, Hela ne voli samo koze. Ona na svom imanju ima i konje, krave, magarce, vijetnamske svinje, kokoši, mačke, guske, šišmiše...

- Trebate samo stalno raditi. To je jedina istina. Dnevno pojedu i do tonu hrane, ali ja želim da se sve te vrste očuvaju - zaključuje ova istarska farmerica.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo