ZAGREB - U nedjelju 21. veljače 2010. godine Ivica Kostelić definitivno se upisao u panteon hrvatskog sporta. Kostelić je do sada osvojio dva olimpijska srebra, osvojio je i svjetsko slalomsko zlato i mali Kristalni globus. Sasvim dovoljno za mjesto u galeriji velikana hrvatskog sporta.
Ivica Kostelić jedan je od najraznovrsnijih alpinaca današnjice, a tek je zakoračio u najbolje skijaške godine.
Asketski život
Na ovim bi olimpijskim igrama mogao osvojiti još neku medalju, a nakon Vancouvera čeka ga bitka za ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu. Još uvijek je dovoljno mlad da bi mogao računati i na bitku za olimpijske medalje u ruskom Sočiju za četiri godine. Imat će tada trideset i četiri godine.
Ivica je jedan od najvećih šampiona hrvatskog sporta, koji je na putu do današnjih osmijeha prošao pravu kalvariju, točnije osam operacija koljena koje demonstriraju svu brutalnost natjecateljskog skijanja. Aureolu prvaka zaslužuje svojom predanošću, asketskim životom, ali i svestranošću kojom pokazuje ambicije izvan sporta. Priče o gitari i “Džoniju”, kojeg praši nakon većih uspjeha, te studiranje povijesti, elementi su koji zaokružuju priču o jednom od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena.
Može li se, dakle, Ivicu Kostelića usporediti s velikanima hrvatskog individualnog sporta? Mogu li se njegovi uspjesi usporediti s postignućima legendarnih Mate Parlova, Dragutina Šurbeka, Matije Ljubeka, Gorana Ivaniševića ili Nikole Dragaša? Ima li za njega mjesta u odabranom društvu najboljih hrvatskih sportaša svih vremena?
U izborima koji su u raznim prigodama do sada sastavljani u pravilu je pobjeđivao boksač Mate Parlov. On je, neupitni broj jedan. Parlov je osvojio olimpijsko zlato, bio europski i svjetski prvak. Ali, to nije sve.
Heroji bivše države
To su samo njegovi uspjesi u amaterskom sportu. Kasnije, kada je postao profesionalni boksač, postao je europski i svjetski prvak. Čini se da više od toga i nije moguće. Parlov je bio heroj u bivšoj državi. Svako njegovo pojavljivanje, svaki njegov meč pratile su tisuće obožavatelja. Uvijek suzdržan, gotovo povučen. Goropadan jedino u ringu. I poslije, kada se prestao baviti boksom, imponirao je svojim držanjem. Jednostavan, kao da nikada nije bio najbolji u svijetu.
Matija Ljubek nezaboravni je kanuist, osvajač dviju zlatnih, jedne srebrne i jedne brončane olimpijske medalje. Njegovi uspjesi u Montrealu i Los Angelesu bacili su tadašnju državu u apsolutni sportski zanos. Ako se netko možda može usporediti s Parlovom, onda je to Matija Ljubek.
Dragutin Šurbek bavio se sportom čije razmjere popularnosti današnje generacije teško mogu shvatiti. Stolni tenis bio je u stanju satima prikovati naciju uz televizijske ekrane. Šurbek je, a njemu uz bok i Anton Stipančić, bio heroji tog sporta. Kako stolni tenis tada nije bio olimpijski sport, Šurbek, naravno, nema olimpijskih medalja. Ali, u svojoj je karijeri osvojio 31 medalju na europskim i svjetskim prvenstvima. Dio tih medalja osvojio je zajedno sa Stipančićem. Oni su, vjerojatno, bili najveći sportski dvojac koji su Hrvati ikada imali.
Najemotivnija priča
Goran Ivanišević je, prema svemu sudeći, najemotivnija hrvatska sportska priča. Zanemarilo li sve njegove uspjehe (bio je službeno drugi igrač svijeta, pobijedio na 21. ATP turniru, osvojio dvije brončane medalje na Olimpijskim igrama...) i držimo da nije ostvario ništa nego te 2001., osvojio najslavniji svjetski teniski turnir u Wimbledo-nu, Ivanišević bi imao mjesto u ovom izboru. Izuzmemo li treće mjesto na svjetskom prvenstvu u nogometu, nikada jedan sportski uspjeh nije u zemlji izazvao takvu euforiju. Stotine tisuća ljudi na splitskoj rivi predstavljaju najspektakularniji doček ikad priređen jednom hrvatskom sportašu.
Nikola Dragaš bavio se sportom koji nikada, pa čak ni onda kada se gledalo gotovo sve, a ne samo nogomet, nije bio osobito popularan. Kuglanje se u medijima i tada pojavljivalo sporadično, redovito na posljednjim stranicama novina. Tako nije bilo samo relativno kratko vrijeme kada je svjetskim kuglanjem vladao Nikola Dragaš. Bio je trostruki prvak svijeta, apsolutno dominantan, na trenutke nedodirljiv kao, recimo, Sergej Bubka u skoku s motkom. I sada Ivica Kostelić. Njegova sportska priča još nije završena. Može li na ovoj neobaveznoj listi najvećih hrvatskih sportaša još napredovati za sada nije moguće reći. Ali, svakako, Ivica je jedan od najvećih.
Đurđica, Blanka i Janica naše su tri kraljice sporta
Trenerski potpis Ante Kostelića stoji iza svih Janičinih veleuspjeha. Primadona svjetskoga glasa, koja je kao 24-godišnjakinja završila karijeru osvojivši sve živo.
Pobjeđivala je u svim disciplinama alpskog skijanja u Svjetskom kupu, podizala veliki Kristalni globus, tjerala Hrvatske navijače na svečane dočeke kada se vraćala kao svjetska i olimpijska prvakinja.
Četiri zlata i dva srebra Janičini su argumenti zbog kojih nije samo Hrvatima urezana u sjećanje, nego i svjetskim kroničarima sportskih događanja. Blanka Vlašić naslijedila je Janicu na poziciji dominantne figure hrvatskog ženskog sporta. Dvostruka svjetska prvakinja i olimpijska doprvakinja sve je bliža trenutku kada će poletjeti zrakom, a letvica na visini svjetskog rekorda ostati mirno stajati. I vitku Splićanku odvesti na put u besmrtnost.
Ipak, prije Janice i Blanke, u povijest ženskog sporta zauvijek je ušla plivačica Đurđica Bjedov, olimpijska prvakinja na 100 metara prsno u Meksiku 1968. i srebrna na 200 metara.