Mirko Trogrančić, vozač kamiona iz Pule koji je preživio havariju trajekta Norman Atlantic na relaciji Grčka (Patras) - Italija (Ancona), 1. siječnja slavio je u krugu obitelji svoj 58. rođendan, a kaže da će od sada slaviti dva, jer 29. prosinca, kada ga je helikopter evakuirao s gorućeg broda, s pravom može smatrati datumom svojeg novog rođenja.
- Već sam se vidio na drugom svijetu. Razmišljao sam o svom životu, što sam trebao uraditi, što sam mogao drugačije. Razmišljao sam da li ću biti uz Boga, jesam li to zaslužio. Nisam imao snage zvati obitelj jer ih nisam želio uznemiravati. Nazvao sam, pak, svoju firmu u Švedskoj. Pozdravio sam se sa svima, rekao sam im ‘zbogom, ovo su posljednje riječi koje čujete od mene’. Najiskrenije, mislio sam da su to moji zadnji sati na ovom svijetu i pomirio sam se s tim - govori nakon što se vratio toplini svojeg doma, supruzi i kćerkama.
Punih je 35 sati trajala njegova agonija na plamtećem brodu i imao je, kaže, vremena za razmišljanje.
Pred njegovim očima nizali su se stravični prizori, a on je pokušavao ostati hladne glave, maksimalno smiren dok je, promrzao i pothlađen, čekao što mu je odredila sudbina. Evakuiran je među posljednjima.
- Na vojnom brodu koji nas je preuzeo bilo je 180 ljudi. Ja sam bio 169. Nakon što sam se ukrcao u helikopter, iza mene na brodu ostalo je, dakle, još 11 ljudi - prisjeća se Trogrančić.
Mirko je rođen u Fojnici u Bosni i Hercegovini, živi u Puli, a vozi kamion za jednu švedsku tvrtku.
- Već 20 godina vozim na relaciji Švedska - Grčka. Grčka mi je druga najdraža zemlja na svijetu, jako je volim, ljudi su divni, već pomalo i pričam grčki. I ovoga puta vozio sam svoju uobičajenu rutu. Ovom sam se trajektnom linijom vozio sigurno 300 - 400 puta - priča vozač iz Pule.
Nakon što je kamion ostavio u garaži trajekta, Trogrančić je otišao spavati u kabinu azmišljajući kako će za koji dan biti sa svojim najdražima.
Supruga i djeca već su bili otputovali u Bosnu, u Fojnicu, kamo je i on trebao stići za njima, na veliko novogodišnje obiteljsko okupljanje.
- Ustao sam u četiri ujutro. Čuo sam alarm. Otvorio sam vrata, sve je bilo puno dima, ljudi su trčali u panici. Ja sam nastojao ne paničariti, a da li sam u tome uspio ne mogu reći. Oko 4 i 15 tri čovjeka su ispred mene poginula, gledao sam to vlastitim očima, i kako nakon toga ostati hladne glave? Bili su to vozači kamiona iz Litve, pokušali su ući u čamac za spašavanje, ali su zakasnili pola koraka. Pali su, udarili glavom, okrenuli se i nestali - govori.
Tada su uslijedili sati agonije, čekanja na spas. Na moru su, govori Trogrančić, vladali olujni uvjeti, puhao je jak vjetar, padala je kiša i bilo je iznimno hladno.
- Izašao sam iz kabine bez čarapa, u klompama, nisam ih stigao odjenuti. Nakon ovoga neću više nikada nositi klompe. Bio sam pothlađen, 35 sati nisam popio čašu vode, pojeo sam samo koricu kruha. U takvim se trenucima čovjek izgubi, više nisam bio ni gladan ni žedan. Brod se ljuljao, vatra se širila, svagdje je bilo dima, čule su se eksplozije, nismo znali što se događa. Spavao sam na nogama, do tada nisam znao da je to uopće moguće - kaže Trogrančić.
Svjedočio je, dodaje, i panici koja je zavladala.
- Mora biti panike kada se ljudi bore za život. Ljudi su se gurali, pokušavali se što prije ukrcati u helikopter, bilo je ko će prvi ući. Padali su po podu, vrištali, plakali, bilo je žena, djece - prisjeća se.
Nakon što se more primirilo, a kiša stala, nije postalo puno lakše jer vatra se širila i bilo je pitanje da li će sve stići evakuirati na vrijeme. Trogrančić je čekao svoj red, a što je više ljudi odlazilo s broda, to je više mjesta bilo u prostoriji na toplom koju su, pak, svako toliko morali napustiti da se razvjetri od dima. Razmišljao je, kaže, čak i da skoči u more i pokuša se na taj način spasiti.
- Bila je to borba za život. Dobro je što to nisam napravio - kaže.
Nakon što se ukrcao u helikopter, Trogrančić je u utorak navečer talijanskim vojnim pomoćnim brodom San Giorgio dovezen u Brindisi, 700 kilometara jugoistočno od Rima. Na brodu je, dodaje, upoznao drugog hrvatskog državljanina, Marina Gržinčića, vozača kamiona iz Klane pokraj Rijeke koji je u Grčku otišao po naranče.
- Utoplili su nas, popio sam napokon vode. Dobio sam tablete za iskašljavanje jer nagutao sam se dima. Pothladio sam se, ali nije ništa strašno. Nisam još otišao liječniku, nemam volje, otići ću u ponedjeljak - kaže.
U organizaciji Veleposlanstva RH u Italiji, Trogrančić i Gržinčić iz Brindisija su na Staru godinu avionom otputovali u Rim, a potom iz Rima u Veneciju, odakle im je organiziran prijevoz do kuća.
- Moram puno pohvaliti Veleposlanstvo. Kada se čovjek nađe u nevolji, lijepo je znati da nije sam - govori.
Obitelj Trogrančić promijenila je plan, supruga i djeca vratili su se iz Bosne jer su ipak odlučili Novu godinu i Mirkov rođendan proslaviti u Puli, u užem obiteljskom krugu. I Mirko i ostatak obitelji stigli su u stan na Staru godinu oko 22 sata, taman na vrijeme da zajedno dočekaju pola noći.
- Još uvijek dolazim sebi. Ovaj događaj ništa ne mijenja u mome poslu. Za 10 - 15 dana ponovno idem na rad, vozim iz Švedske u Grčku. Ovim se trajektom sigurno više neću voziti jer je izgorio, ali nekim drugim sigurno hoću. Takav je posao i nemam se čega bojati. Grčka mi je, kao što sam već rekao, prekrasna zemlja i lijepo mi je tamo - zaključuje Mirko Trogrančić.
Prevelik broj žrtava: Italija odblila pomoć Grčke?
Hrvatski vozači kamiona Mirko Trogrančić iz Pule i Marino Gržinčić iz Klane, koji su spašeni sa zapaljenoga talijanskog trajekta “Norman Atlantic”, stigli su na kraju Stare godine kućama, gotovo tri dana poslije izbijanja požara. Obojici je u Brindisiju pružena i liječnička pomoć, jer je Trogrančić pretrpio početak trovanja dimom u požaru, a Gržinčić je dobio visoku temperaturu.
U toj nesreći - čije uzroke istražuje Tužilaštvo u Bariju - pouzdano se zna da je 13 osoba izgubilo život (od toga dvije na albanskom remorkeru), a za još oko 40 se traga.
Tužilaštvo pretpostavlja da se tragedija mogla izbjeći odnosno da je, barem, broj žrtava mogao biti manji. Na Silvestrovo je tužilac Ettore Cardinali pet i pô sati ispitivao zapovjednika trajekta kapetana Argilija Giacomazzija, a istodobno su zabranili brodovlasniku trajekta Carlu Visentiniju da o svom trošku dâ otegliti olupinu u Valonu.
Umjesto toga Italija šalje jak remorker, kadar poluspaljeni brod odvući preko olujnih Jadrana i Jonika u Brindisi, kako bi ga ondje pomno istražili talijanski vještaci. Tragedija je mogla biti i veća da talijansko Ministarstvo obrane nije organiziralo operaciju brzog izvlačenja ljudi sa zapaljenog broda, u dvostrukoj utrci s vremenom: i onim koje je protjecalo dok su plameni jezici lizali već i najgornju palubu, i s onim klimatskim, jer je bura mlatila na mahove i brže od 50 čvorova.
Budući da više nije bilo raspoloživih čamaca za spašavanje (a veći dio žrtava je stradao dok je klizeći toboganom u čamac ispadao u mrzlo more, u kojemu su neki uspjeli preživjeti i četiri puna sata), korišteni su helikopteri koji su mogli odjednom prevesti po 20 osoba.
Njih su časnici Obalne straže, koji su sišli na zapaljeni brod, jednoga po jednoga imobilizirali u nosila koja su zatim vitlom dizana u helikopter.
Njegov je pilot morao, unatoč jakom vjetru i ljuljanju broda, održati letjelicu u točki prividnog mirovanja nad brodom, s kojega su se dizali jara i dim. Zahvaljujući tome “izbjegli smo hekatombu”, rekao je admiral Giuseppe De Giorgi, koji je koordinirao akciju spašavanja. Spašeni putnici, međutim, gunđaju da je to sve bilo sporo i da je prvi putnik izvučen na helikopter u 18.56 u nedjelju, 14 sati pošto je požar službeno primijećen, 17 sati pošto su ga primijetili prvi putnici,
Italija u međuvremenu nije htjela prihvatiti ponudu Grčke da počne spašavati.
Rimski il Messaggero prenosi izjavu grčkog ministra obrane Níkosa Dendíasa grčkoj televizijskoj mreži Skai (Sky): “Imali smo na raspolaganju i sredstva i resurse.
Italija je tek u ponedjeljak prihvatila podršku našeg helikoptera Super Puma iz baze na Krfu. A ipak ta sredstva imaju triput veći kapacitet od talijanskih…”. (Inoslav Bešker)