Autor ovog članka sudjelovao je, uz ministra Šuška i načelnika Glavnog stožera generala Bobetka, u svim ključnim razgovorima s američkom administracijom u Pentagonu, State Departmentu i Bijeloj kući tijekom rata u RH i BiH. Umirovljeni je general-pukovnik Hrvatske vojske te sudionik obrane zemlje od samih početaka. Od 1996. do 2000. bio je zamjenik ministra obrane, a zastupnik u Hrvatskom saboru od 2003. do 2010. godine. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, na kojem je danas naslovni redoviti profesor, a redoviti je član Hrvatske akademije tehničkih znanosti
Danas, kada obilježavamo 29-godišnjicu završetka brutalne agresije na Vukovar, trenutak je da se ponovno prisjetimo glavnih razloga zbog kojih je ratove na prostorima bivše države, uz potporu Miloševićeve velikosrpske politike, vodila JNA. Razloge takvog brutalnog i agresivnog ponašanja JNA treba prije svega tražiti u činjenicama da je ona u bivšoj državi funkcionirala gotovo bez ikakvih formalnih mehanizama državnog nadzora i kontrole, tj. kao država u državi. Tako je npr. JNA kroz dugogodišnju tajnu vojnu suradnju s režimima Sadama Huseina u Iraku i Moamera Gadafija u Libiji sudjelovala i u zajedničkom projektu razvoja atomske bombe. Takva država i njezina velikosrpska politika predvođena JNA, posebno nakon masovnih zločina u Vukovaru nad civilnim stanovništvom, od početne potpore nekih američkih dužnosnika 1991., počela je postupno gubiti potporu šire međunarodne zajednice.
Nažalost, dok je Vukovar krvario, svijet je uglavnom šutio i tražio politička rješenja ove najveće humanitarne krize u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Američka vanjska politika, u to vrijeme uglavnom opterećena predrasudama koje je desetljećima stvarala jugoslavenska diplomacija, pokušavala je oblikovati svoje političke stavove, uzaludno pritom tražeći u ratnim tragedijama na prostorima bivše države i svoje političke interese. Od iluzija o očuvanju Jugoslavije 1991., koje su se temeljile na politikama Bakera, Zimmermanna i Eagleburgera, američka vanjska politika počinje postupno sazrijevati, i to prije svega kroz stavove senatora Joe Bidena 1993., danas novoizabranog predsjednika SAD-a. Nažalost, ta previranja i sazrijevanja američke vanjske politike i šire međunarodne zajednice nisu spriječila tragediju Vukovara i njegovih građana.
Onog časa kada oružane snage jedne države postanu glavni arbitar njezine političke scene može se govoriti o tihom vojnom udaru. Tako je to bilo i u bivšoj državi 1991., iako to nitko ni tada niti danas u međunarodnoj zajednici nije bio spreman javno priznati. Bivša Jugoslavija bila je klasični primjer takvih narušenih društvenih odnosa u okviru kojih se je JNA krajem osamdesetih godina snažno suprotstavljala bilo kakvim demokratskim promjenama u jugoslavenskom društvu. Nažalost, kao što će događaji kasnije pokazati, bila je u tim i takvim okolnostima spremna braniti svoje brojne privilegije i povlastice u društvu topovima i tenkovima te, posebno, svoj netransparentni i neograničeni budžet.
Dugogodišnje pripreme i planovi velikosrpskih ideologa za stvaranje tzv. velike Srbije ulazili su u završnu fazu početkom 1990. Sprečavanje demokratskih društvenih procesa i promjena koje su mogle ugroziti vodeću ulogu JNA u jugoslavenskom komunističkom društvu bio je jedan od glavnih zadataka vrha JNA. Posebno se to odnosilo na prikrivanje ilegalnih fondova i tajnih poslova na svom nuklearnom programu i pokušajima izrade atomske bombe u suradnji sa Sadamom Huseinom i Gadafijem. Zbog svega toga su danas, nakon 30 godina, sve razumljivije poruke tadašnjeg ministra obrane, generala Kadijevića koji krajem 80-ih javno izjavljuje da će se JNA svim sredstvima suprotstaviti demokratskim promjenama u Hrvatskoj i Sloveniji.
Razumljivo je, dakle, da je rat na prostorima bivše jugoslavenske države bio nametnut od strane JNA i njezinih političkih sponzora i ideologa zbog navedenih razloga. To je, dakle, bio rat koji se nije mogao izbjeći i koji je JNA pomno i dugo pripremala kako bi zaštitila sve svoje interese te ostvarila svoje dugo planirane strateške političke ciljeve, koji su se prije svega odnosili na stvaranja kroz Jugoslaviju tzv. velike Srbije. Psihološkim operacijama javnog obmanjivanja, koje je vodila i koordinirala Služba državne sigurnosti i KOS, na javnoj sceni za sve probleme optuživano je hrvatsko rukovodstvo, dok je istovremeno JNA kroz otvorenu pobunu hrvatskih Srba i protjerivanje nesrpskog stanovništva s okupiranih područja, te uništavanje i pljačkanje njihove imovine, provodila plan stvaranja tzv. velike Srbije.
Uoči agresije na Hrvatsku JNA su u to vrijeme mnogi vojni analitičari u svijetu proglašavali jednom od najsnažnijih oružanih sila u Europi. Uzimajući u obzir isto tako činjenicu da je JNA kroz protuustavne promjene uspjela razoružati Teritorijalnu obranu u Hrvatskoj, i zato ne bez razloga 1991. godine James Baker, tada ministar vanjskih poslova SAD-a, izjavljuje: "JNA je tako snažna da Hrvatska neće izdržati niti dva tjedna". Posebno dobro pamtim sastanak s pomoćnikom američkog ministra obrane Josephom Nyeom u Pentagonu sredinom 1994., koji je izražavao simpatije prema naporima Hrvatske vojske za oslobađanje privremeno okupiranih hrvatskih teritorija, no istovremeno je naglašavao kako njihove obavještajne procjene govore da su Vojska Jugoslavije i srpska vojska Krajine prejaki da bi se bilo što moglo na terenu promijeniti.
Promjenama nacionalnog sastava JNA je već 1991. postala isključivo srpska vojska u funkciji Miloševićeve velikosrpske politike. U takvim okolnostima kroz Službu državne sigurnosti i KOS instrumentaliziraju se i radikaliziraju hrvatski Srbi u pokušaju stvaranja "velike Srbije" te krajem ljeta 1991. JNA počinje masovno granatirati gotovo sve veće hrvatske gradove - Zagreb, Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Karlovac, Gospić i Osijek. Početkom 1992. godine u JNA čin generala imali su isključivo Srbi i Crnogorci, a od proljeća 1991. do početka 1992. godine udio srpskih novaka u JNA porastao je s malo više od 35% na otprilike 90%.
I tako Milošević uz potporu JNA, a JNA uz potporu Miloševića, obmanama o očuvanju Jugoslavije pokreću političke obračune s demokratskim promjenama u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu, koje su trajale gotovo punih deset godina. Bio je to krvavi rat, s više stotina tisuća poginulih i stradalih, koji je uzrokovao i milijune izbjeglica te pravu humanitarnu kataklizmu u srcu Europe na kraju 20. stoljeća, u režiji Miloševića i JNA. Iz svih tih razloga nadamo se da nakon 30-ak godina od raspada bivše države postaje sve jasnija bahatost i brutalnost kojom se JNA okomila posebno na Vukovar kako bi po svaku cijenu zaštitila sve svoje brojne privilegije i povlastice koje je imala u bivšoj državi.
Zbog svih tih razloga 1994. ugledni Foreign Affairs objavljuje članak savjetnika predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost Anthonyja Lakea, u kojem se bivša država svrstava u tzv. Rogue state, odnosno država koje svojom vojskom ugrožavaju temeljna ljudska prava vlastitog stanovništva te ugrožavaju svjetski mir, sigurnost i stabilnost. Već krajem 1991. na široj međunarodnoj sceni dolazi do prepoznavanja potrebe da se takvo ponašanje JNA mora što prije zaustaviti te uskoro dolazi do priznavanja Slovenije i Hrvatske kao samostalnih država, a nešto kasnije i Bosne i Hercegovine.
Početkom 1991. SAD je zauzet ratom u Kuvajtu, a Europa, nakon raspada Sovjetskog Saveza i pada Berlinskog zida te reintegracije Njemačke, turbulentnom tranzicijom i transformacijom svojih istočnoeuropskih država. U tim i takvim okolnostima rasplamsavanja političke i sigurnosne krize u bivšoj državi na međunarodnoj političkoj sceni ostaje u drugom planu. I na kraju američka i europska administracija nisu vjerovale da će se Hrvatska s toliko žestine i čvrstine suprotstaviti navodno četvrtoj vojnoj sili u Europi.
Iako su mnogi sa simpatijama gledali na otpor hrvatskog naroda velikosrpskoj agresiji predvođenoj JNA, nisu mogli niti slutili da će upravo Hrvatska vojska kroz vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja slomiti kičmu velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku 1995. Posebno zbog toga ističem jedan od mojih razgovora iz tog vremena s američkim ministrom obrane Williamom Peryjem i njegovim suradnicima u Pentagonu, citiram: "Imate naše simpatije i potporu, ali pobunjeni Srbi predvođeni Vojskom Jugoslavije su presnažni". Još početkom 1990. Lawrence Eagleburger kao pomoćnik Jamesa Bakera, američkog ministra vanjskih poslova, predstavlja Zapadu Miloševića kao zagovornika slobodnog tržišnog gospodarstva te tajno prenosi poruku svom veleposlaniku u Beogradu da će planovi stvaranja "velike Srbije" biti samo formalno sankcionirani nakon što se i ostvare, unatoč suprotstavljenim stavovima većine u američkom Kongresu.
U lipnju 1991. Baker u Beogradu u svojoj završnoj izjavi ističe da Amerika podupire "jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije". Za Miloševića i JNA to je bilo zeleno svjetlo za ostvarenja plana o "velikoj Srbiji" i početak agresije na Republiku Hrvatsku te posebno na Vukovar. Istovremeno američki veleposlanik u Beogradu Zimmermann upozorava predsjednika Tuđmana da SAD neće poduprijeti militarizaciju Hrvatske. Nakon toga nije bilo više povratka, Milošević odbija Carringtonov prijedlog pretvaranja Jugoslavije u konfederaciju, koji su u međuvremenu prihvatile ostale republike. Međutim politički stavovi međunarodne zajednice se mijenjaju te već 25. rujna 1991. James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti osuđuje JNA i Srbiju kao glavne krivce za eskalaciju nasilja i pokušaj stvaranja tzv. velike Srbije.
Nakon toga sve brojniji američki parlamentarci zahtijevaju ukidanje embarga na uvoz oružja Hrvatskoj i BiH, no na istoj sjednici Vijeće sigurnosti, međutim, usvaja Rezoluciju 713 o embargu na uvoz oružja za cijelo područje bivše države. Nekoliko dana nakon sjednice VS-a glavni tajnik UN-a imenuje bivšeg američkog državnog tajnika i Eagleburgerova mentora Cyrusa Vancea svojim posebnim predstavnikom za Jugoslaviju. U tim i takvim okolnostima istina o herojskoj obrani Vukovara teško se probijala kroz hodnike europske i američke administracije, a bez herojstva hrvatskih branitelja Vukovara vjerojatno nikada ne bi niti ugledala svjetlo dana na međunarodnoj političkoj sceni. Nasuprot toj i takvoj politici State Departmenta još u rujnu 1992. u američkom Senatu senator Joe Biden, danas novoizabrani predsjednik SAD-a, diže svoj glas protiv međunarodnog embarga na prodaju oružja republikama bivše države, tvrdeći da je taj embargo nelegalan i nemoralan, te se prije većine drugih američkih i europskih političara zalagao za vojnu intervenciju.
Tvrdio je da je rat u Jugoslaviji izazvan velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića, koga je smatrao i glavnim krivcem za sve tragedije na prostorima bivše države. Nakon zločina u Vukovaru i početka agresije JNA na BiH američki pristup regiji se postupno mijenja te posebno nakon američkih izbora i promjene američke administracije u Washingtonu krajem 1992., kada dolazi do bitno objektivnijeg pogleda na krizu u bivšoj državi. I na kraju, još uvijek se sjećam izjave mog dobrog prijatelja, prvog američkog veleposlanika u Bosni i Hercegovini i kasnije u Sloveniji Victora Jackovicha, koji je tijekom jednog našeg zajedničkog predavanja na pitanje iz publike "zašto nas niste ranije priznali, jer da ste to učinili ne bi bilo vukovarske tragedije", odgovorio: "Htjeli smo vidjeti jeste li spremni boriti se i ginuti za svoju slobodu". Vukovar je pokazao i dokazao da će se Hrvati hrabro boriti i ginuti za svoju slobodu. Zaključno, u najtežim danima Domovinskog rata ranih devedesetih utemeljeno je hrvatsko-američko prijateljstvo koje i danas traje te vjerujem da će se u mandatu novog američkog predsjednika Joea Bidena i dalje razvijati i napredovati u interesu obiju država, te mira, sigurnosti i stabilnosti u ovom dijelu svijeta.