Jučer kandidat za sve funkcije, danas rekorder prema brzini pada popularnosti.
Kako je to uglađeni ministar zdravstva Vili Beroš u samo nekoliko mjeseci prošetao, bolje reći projurio od tobože idealnog nositelja najtežih izbornih lista HDZ-a, preko maštanog Bandićeva nasljednika, do ne baš do kraja realiziranog člana Plenkovićeva tima kojemu je u pola godine rejting pao s 30 na tri posto?
Ministar Beroš pored ostalog žrtva je vlastite pogrešne procjene kako popularnost političara može munjevito rasti već samom pojačanom prisutnošću u javnosti, eksponencijalno poput viroze.
Sve što je Berošu bilo prednost u početku ili se putem istopilo, ili se, naprotiv, pretvorilo u hendikep.
Prvo, Beroša se na početku vrednovalo ponajviše u odnosu na njegova problematičnog prethodnika, ciničnog, svadljivog ministra Kujundžića koji se slamao po teretom različitih afera, od kojih se nije uspio kvalitetno ograditi.
Beroš je, nakon Kujundžića, bio nevjerojatno osvježenje prema javnosti. Za razliku od prethodnika, doimao se kao netko tko uvažava sugovornike, osluškuje argumente, umjereno raspravlja i radi transparentno.
To je bila ta zahvalna okolnost za Berošev start mandata; rijetki su poput njega došli na funkcije poslije toliko nepopularnih prethodnika, takvih koji su doslovno uzgajali prema sebi averziju najvećeg dijela javnosti.
No Kujundžića smo srećom svi već zaboravili.
Drugo, Beroš je instaliran u osvit koronakrize, onda kad su se zbog svih nepoznanica oko virusa nekontrolirano proizvodili panika i strah. Beroš je tada djelovao kao liječnik koji zna upravljati tom javnom nervozom i koji bi uzbunjeni sustav javnog zdravstva mogao smireno voditi u krizi.
U međuvremenu se puno toga o virusu doznalo pa je i te vrste nemira - za koji se tada i u Beroševu liku tražila kamilica - u velikoj mjeri nestalo. Korona je ostala, ali drastično se promijenio pogled na tu bolest. S njom i na koronaministra.
I treće, Beroš je ovaj neuređeni, prezaduženi, nereformirani sustav zdravstva preuzeo onda kad je, silom prilika, koncentracija na te dugoročne deficite najednom bila smanjena, zbog prioriteta bitke s nadolazećom pandemijom. U neku ruku, paradoksalno, Beroš je dobio na stotine dana mira glede njegova temeljnoga ministarskog posla - sređivanja stanja u javnom zdravstvu.
I tu su stvari sad nakon šest mjeseci bitno drukčije. Građani opet traže sve normalne funkcije zdravstva, a ne samo, ili ne toliko dominantno, redukciju na suzbijanje korone.
Osim što su mu se dakle u potpunosti promijenile okolnosti od početka mandata, za neke je faktore gubitka povjerenja javnosti ministar Beroš i osobno odgovoran.
Na primjer, bez obzira na dnevna zaduženja prema javnosti u vezi s koronom, mnogo više od toga, Beroš je odlučio biti preprisutan u javnosti. Kao da je to desetljećima čekao. Za razliku od, recimo, ministra policije Božinovića koji također ima obvezu svakodnevnog referiranja o koroni (ali istupa samo koliko je nužno), kod Beroša je vidljiva neumjerena sklonost eksponiranju, trčanju pred kamere. Uvjerljivost mu međutim ometa njegov vrlo artificijelan, afektiran govor, kao i pretjerano naglašena ljubaznost. U isto vrijeme, sve više se osvjetljuje Beroševo snishodljivo sudjelovanje u političkom upravljanju koronakrizom, što je najviše dolazilo do izražaja u vrijeme stranačkih i državnih izbora kao i oko turističke sezone (“rizik popuštanja bio je ukalkuliran”). Tu je Beroš izgubio ovu svoju “nevinost stručnjaka” kakvu je imao dok ga se još uspoređivalo s Kujundžićem. Naštetila mu je sigurno i snimka koja ga dovodi u vezu sa stranačkim kadroviranjem u bolnicama, što god tu bila istina.
Najvažnije, Beroš je s vremenom postao osoba kroz koju se procjenjuju i mjere sve nelogičnosti u postavljanju zdravstvenog sustava oko korone. On osobno trpi najveću štetu zbog rastućeg osjećaja da su zapostavljene druge, teže, ozbiljnije bolesti. Prema njemu se, a ne primarno prema Capaku, svaki put gleda kad se zdvaja nad različitim nelogičnostima u karakteru i dinamici epidemioloških mjera. Logično, jer Beroš, a ne Capak, ima direktnu političku odgovornost, a proces je odavno politički zagađen. Berošu sigurno ne idu na ruku ni nova osvješćivanja: od toga da je onakav lockdown (ne samo na razini Hrvatske) vjerojatno bio pretjeran, do toga da se ljuljaju neke od glavnih paradigmi bitke protiv korone, poput ovih: “maske sigurno pomažu”, “samoizolacija mora trajati 14 dana”, “škole su opasne” itd.
Ministar Beroš sad na vlastitom primjeru vidi kako nisu potrebne nikakve posebne proturejting mjere da bi se naglo zaustavili ili čak preokrenuli trendovi popularnosti. Dovoljno je malo više se odlijepiti od realiteta, imati nešto slabije rezultate, biti nekoliko puta spomenut u kontekstima pogodovanja i privilegija i - eto problema.
Beroš je na žalost nekritički nasjedao na komplimente i hrabrenja. Počeo je, usred velike zdravstvene krize, neoprezno koketirati s političkim funkcijama koje imaju malo veze sa zdravstvom. Naivno je povjerovao u (dobronamjerne?) sugestije sa strane kako je ovo što sad radi samo usputni ulog u nešto tobože puno veće i važnije što se pred njim otvara.
I zato mu sad prijeti da od ministra koji je najviše obećavao spadne na jednog od najbrže potrošenih političara u Hrvatskoj.
Povjerenje u njega pada baš nekako u vrijeme kad će sve zanemarene boljke zdravstvenog sustava opet početi izlaziti na vidjelo.
Jer jedino što se sa zdravstvom radilo zadnjih šest mjeseci jest da se - stavljalo maske. Uglavnom na nos i usta.
Ali i na oči.