Evo, ovdje, na ovom mjestu rodila se ideja o gradnji Pelješkoga mosta, jedne zimske večeri 1997. godine. Tadašnji župan Ivan Šprlje i vlasnik restorana Ante Kralj pričali o tom projektu koji je tada zvučao poput znanstvene fantastike. A ja sam ih posluživao”, otkriva Mario Franušić koji i dan danas u istom restoranu u Malom Stonu radi kao konobar. Žao mu je što ni Šprlje ni Kralj više nisu među živima da se zajedno s njim vesele skorom početku gradnje. No, dobro se sjeća kako im je rekao da će on iz svoga džepa izvaditi 1000 maraka, što u to vrijeme nije bio mali novac, i dati doprinos cestovnom spajanju krajnjeg juga Hrvatske s ostatkom države.
“Svima nam je već dosta granice u Neumu na kojoj ponekad moramo i satima čekati. To je čisto zlostavljanje”, komentira Franušić iz obližnjeg mjesta Luka na Pelješcu, gdje se poput većine drugih mještana bavi uzgojem školjaka čiji je transport znatno otežan otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju pa su pojačane kontrole na granici s Bosnom i Hercegovinom preko koje vodi jedina cesta prema sjeveru. Na Pelješcu je u utorak poslijepodne zavladalo oduševljenje nakon što je objavljena vijest da je u Dubrovniku potpisan ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava kojim se Europska komisija obvezala sa 357 milijuna eura sufinancirati projekt nazvan “Cestovno povezivanje s južnom Dalmacijom”, što je 85 posto ukupne njegove vrijednosti koja iznosi 420 milijuna kuna i uključuje gradnju 2400 metara dugačkog mosta, pristupnih cesta i obilaznice Stona. Sve zajedno trebalo bi biti završeno do 2022. godine.
Povijesni trenuci
A u tim povijesnim trenucima, u utorak 13. lipnja malo iza 15 sati, na gradilištu mosta s kopnene strane, nekoliko stotina metara južnije od mjesta Komarna smještenog uz Jadransku magistralu, osim novinara Jutarnjeg lista nije bilo ni žive duše. S magistrale prašnjava cesta vodi do gradilišta na čijem je ulazu visoka željezna ograda otvorena pa svatko može doći do montažne zgrade koju su 2008. i 2009. za svoje potrebe koristili izvođači radova. Zaključana je kao i manja u kojoj su bili smješteni nadzornici radova iz IGH. Još u ljeto 2009., nedugo nakon što je Ivo Sanader premijersku palicu predao Jadranki Kosor, na tom su mjestu, na poluotoku Međed između Komarne i Kleka, brujali građevinski strojevi da bi do zime utihnuli. U moru je sagrađen betonski zid upornjak iz kojeg strše čelične šipke, a na još jedan isti takav pruža se pogled na suprotnoj pelješkoj strani. Uz njega je do danas ostala žuta dizalica koja će, ako sve bude išlo po planu, već ove jeseni, čim budu odabrani izvođači, opet biti u pogonu.
Još samo ovo ljeto radovi neće remetiti mir kupačima na od budućeg mosta samo stotinjak metara udaljenoj plaži koja gleda prema Pelješcu, zelenom i brdovitom, na čijim se vrhuncima lijeno vrte vjetrenjače. Na kopnenoj strani Malostonskog zaljeva lagani vjetar jedini je spas od vrućine. U gotovo sat vremena, koliko smo proveli na tome mjestu, u zaljev u kojem se nalazi i Neum nije ušao niti jedan brod, čak ni najmanji čamac. Iako taj morski pravac i nije osobito prometan, predstavlja jedinu morsku vezu BiH s otvorenim morem, pa je stoga Pelješki most, u dogovoru s vlastima susjedne države, tako projektiran da ispod njega mogu proći i najveći brodovi. Na središnjem će dijelu biti visok čak 55 metara. S gradilišta se kao na dlanu vide mjesto Klek, granični prijelaz i cijeli Neum.
Prije samog Kleka je i slikovita uvala Duboka u kojoj su prirodni sklad narušili ljudi koji su sagradili kuće bez sklada, reda i ukusa, a među rijetkima koje arhitektonski imaju nekakvoga smisla je i jedna s crvenom fasadom u kojoj je restoran i hotel Malo misto, u koji se ulazi s magistrale. Na terasi nas dočekuje vlasnik Mladen Jure Majčica kojeg ne brine što će se promet magistralom smanjiti kada bude sagrađen most. Misli da će mu turisti i dalje dolaziti jer se, kaže, nalazi na mjestu “za Bogove”. A ne vjeruje ni da će, kao što sada tvrde odgovorni, korištenje mosta biti besplatno pa će mnogi i dalje voziti preko Neuma jer će taj put biti kilometarski znatno kraći od novog preko Pelješca.
Mladen Jure Majčica
“Klek, Komarna i Duboka će turistički procvjetati kada se smanji promet na magistrali od kojeg sada ljeti ne možemo spavati. Izgubit ćemo nešto gostiju u tranzitu. No, najvažnije je da se most sagradi i da više ne moramo prelaziti granicu na kojoj nas sve dulje zadržavaju i sve više kontroliraju. A most će biti i jako lijep za vidjeti. Zato toliko i košta. Možda bi bilo jeftinije da su napravili podmorski tunel sa staklenim krovom”, govori Majčica, koji se gotovo četiri desetljeća bavi ugostiteljstvom.
Zadnjih 20 godina u Kleku kafić Turist drži Ismail Ahmedi koji ipak misli da će se, kada se promet prebaci na most, njima smanjiti broj gostiju.
“Ovako ljudi vide mjesto uz cestu pa svrate. Ostat ćemo malo van puta, kao slijepo crijevo”, komentira Ahmedi, u čijem kafiću susrećemo i Željka Butigana i Antu Medaka. Obojica su, kažu, branitelji koji ne vjeruju da će most biti sagrađen u roku.
“Tko još može vjerovati HDZ-u? Neće to biti gotovo do 2030. godine. Novac će nestati, a projekt se izjaloviti. Ne bi me čudilo da pare završe u Agrokoru”, kaže Butigan.
Željko Butigan i Ante Medak
“Da bi se obogatili, neki HDZ-ovci su pokupovali parcele na Pelješcu preko kojih bi trebala proći pristupna cesta”, tvrdi njegov prijatelj Medak koji bi svakako volio da se most sagradi jer će, dodaje, živnuti cijeli kraj od Opuzena do Dubrovnika.
U Neumu su mišljenja podijeljena. Vlasnica restorana Kap veselja Mira Bačić pamti kako se kao 18-godišnja djevojka 1966. doselila u Neum i otvorila restoran nedugo nakon što je sagrađena magistrala uz koju nije bilo baš ničega. Njezina je kuća bila među prvima koja je sagrađena.
Jelo za tranzit
“Većina naših gostiju je iz Bosne i Hercegovine. Bosancima je Hrvatska preskupa, a posebno Dubrovnik. Nama će biti još bolje jer neće biti tolika prometna gužva”, kaže Mira Bačić i tvrdi da su prije 10 i 20 godina neumski ugostitelji mnogo bolje radili jer je više turista prema Dubrovniku išlo automobilima, a danas većina stiže zrakoplovima. Pravi gosti, zaključuje, više kroz Neum ne prolaze, a najviše troše Albanci. Nijemaca i Talijana gotovo više ni nema, a nekada su bili najbrojniji. Mirina unuka Laura Bačić dodaje da bez dobrih cesta nema turizma, a problem Neuma je vrlo loša cesta koja preko Stolca vodi do Mostara. Tako i ona najčešće do Mostara ide preko Hrvatske jer je bolja cesta.
Laura Bačić
“U Neumu se odlično živi. More je izvor života. Sve je mnogo jeftinije nego u Hrvatskoj pa mnogi ljudi iz Dubrovnika dolaze ovdje kupovati i Neum odlično zarađuje od trgovine. A i turizam cvate. Za onoga tko hoće raditi, nema krize. Mi smo Hrvati i Tuđman nam je dao hrvatsko državljanstvo pa se u Hrvatskoj možemo liječiti. Zdravstvene usluge su u Dubrovniku mnogo kvalitetnije nego kod nas”, govori 70-godišnja Mira Bačić i dodaje kako svoj Neum ipak ne bi dala za tri Dubrovnika. A kao Hrvatici joj je, kaže, velika želja doživjeti otvorenje mosta. Njezin konobar Anes Dedić je Sarajlija koji preko turističke sezone radi u Neumu jer se, tvrdi, može dobro zaraditi. Za razliku od svoje šefice, on je siguran da će, kada promet prema hrvatskom jugu krene preko mosta, Neum osjetiti nedostatak tranzitnih gostiju koji usput stanu da bi nešto pojeli ili popili.
Anes Dedić
“Ljeti će ljudi koristiti most da bi izbjegli gužvu, no u ostatku godine će i dalje voziti kroz Neum jer je taj put kilometarski mnogo kraći. Tako da će ovdje i dalje biti prometa pa nećemo mnogo izgubiti”, naglašava Ljudevit Bačić, vlasnik susjedne pizzerije Turist, koji smatra da je jako važno da se Hrvatska cestovno poveže, a most će dobro doći i njima u Neumu jer će im skratiti put do Pelješca. Negoduje što lokalno stanovništvo mora na granici čekati zajedno sa svim ostalim putnicima. Prije su mogli prelaziti bez kontrole. Njegov prijatelj Ante Lazarević ističe kako voli Hrvatsku kao i svi Hrvati u Neumu kojima nije lako živjeti u BiH.
“Žele nas odavde iseliti. No, drago nam je da se barem Hrvatska razvija za razliku od BiH gdje se već godinama priča o cestovnom koridoru 5C, čiju gradnju mi sigurno nećemo doživjeti. Pa nisu u stanju sagraditi ni 20 kilometara ceste od Neuma do Stolca”, govori Lazarević.
“Neka Hrvatska radi što god hoće. To je druga država. O nama treba brinuti naša država. Žalosno je da Europa na svoje granice postavlja žicu i ogradu. Ali ima na to pravo. Kakva je to Europa zbog koje susjede, jedan te isti narod mora dijeliti granica. Hrvatskoj bi bilo bolje da nikada nije ušla u EU koji nas sve samo iskorištava”, razočarano govori jedan od jačih neumskih poduzetnika koji je htio ostati anoniman. Vlasnik je jednog od novouređenih hotela uz magistralu u čijem je prizemlju i veliki supermarket uz koji redovito staju autobusi koji vode turiste u Dubrovnik.
Zapošljava 50 ljudi i posao mu se, kaže, dobro razvija jer je navikao da se stalno mora prilagođavati političkim prilikama. Živjelo se, zaključuje, i u komunizmu pa će se nekako živjeti i s Pelješkim mostom. Njegov suradnik, koji također ne želi otkrivati ime, tvrdi kako su Hrvati iz BiH za Hrvatsku građani drugoga reda, a tako ih se nažalost doživljava i u BiH.
Dobri za poginuti
“Neumljani su Hrvatskoj bili dobri kada su ginuli u Domovinskom ratu. Sada smo neprijatelji. To me jako boli. Neka grade most, baš me briga”, zaključuje ogorčeno na ulazu u supermarket u kojem prodavačica na blagajni uzaludno pet minuta kineskom turistu objašnjava razliku između eura, kuna i konvertibilnih maraka.
Pod nadstrešnicom autobusne stanice u Neumu hladovinu je pronašao Ivomir Glavor Đido iz mjesta Blaževo na Pelješcu. Čeka suprugu koja je u Neum došla popraviti zube jer su stomatološke usluge znatno jeftinije nego u Dubrovniku. Most je, tvrdi, san svih stanovnika Pelješca pogotovo onih koji se bave školjkarstvom pa su zadnjih godina zbog komplicirane procedure prijevoza robe kroz Neum, prisiljeni svoje školjke voziti do Trpnja pa trajektom do Ploča. No, trajekt vozi samo nekoliko puta dnevno pa većina Pelješčana i turista i dalje ide preko Neuma.
Ivomir Glavor Đido
“Ovu vijest da je EU dala novac za most treba dobro proslaviti”, ne krije Glavor svoje oduševljenje.
“Ovaj most za nas znači život, znači sve... Iako nije normalno da stalno moramo prelaziti granicu, mi smo se na to već navikli. Ispadamo jadni i bijedni mi Hrvati koji do svoje države moramo ljeti trajektima, zajedno sa stokom koja se prevozi u kamionima”, ističe Zdravko Kopanica iz Stona u kojem je i općinski vijećnik HSLS-a.
Zdravko Kopanica i Ante Beno
Vlasnik vinskog bara u središtu Stona Dario Matić uvjeren je kako će most oživjeti cijeli Pelješac, a svi će, i turisti i domaći ljudi, biti veseliji jer neće morati gubiti sate u čekanju na granici što svima jako ide na živce. I Ston, dodaje, sve više živi od turizma u kojem se iz godine u godinu otvara sve više radnih mjesta. A za gradić sa 2500 stanovnika poznat po svojim zidinama i solani, mnogo će, smatra Matić, značiti i nova obilaznica jer šleperi više neće stvarati gužve na sada jedinoj cesti kojom prolazi sav promet za cijeli Pelješac i Korčulu. Stonjani se samo nadaju da im ovaj put političari opet ne daju lažna obećanja i da će most doista i biti sagrađen, makar i godinu, dvije nakon roka koji se sada spominje.
Dario Matić
U Stonu i okolnim mjestima turizam je tek u začecima i većina ljudi živi od vinarstva, maslinarstva i školjkarstva. Iznimka je Mali Ston, smješten uz more ispod zidina, u kojem tri nadaleko poznata restorana i jedan hotel zapošljavaju više ljudi nego što mjesto ima stanovnika. Direktor restorana Kapetanova kuća i hotela Ostrea Željko Kralj kaže da je jug Hrvatske prometno izoliran i bez rješavanja toga gurućeg problema nema daljnjeg razvoja turizma. S mostom će, tvrdi, Pelješac, Korčula i Mljet doživjeti nevjerojatan turistički zamah. Otvorit će se, dodaje, brojna radna mjesta i gospodarstvo će procvjetati.
Božo Šare, vlasnik susjednog restorana Bota Šare, kaže kako samo glupi ljudi mogu ne željeti most.
“Nadali smo se da će se ulaskom u EU otvoriti granice, a pretvorilo nas je u geto. Zato je Pelješki most jedino rješenje. Valjda nas neće političari opet prevariti. Turizam se razvija. Nekada smo nas tri restorana imali mjesta za stotinu gostiju, danas ih stane tisuću, a u drugim restoranima u zaljevu i 20.000. Goste privlačimo kvalitetom, a potencijali su još mnogo veći”, optimističan je Šare.
Cjelovita zemlja
Velika je sreća zavladala i u malom mjestu Brijesta, od svega 50-ak stanovnika jer će upravo ono biti najbliže mostu s pelješke strane. Danas nemaju ni pekaru ni dućan, a cesta je uska da se automobili jedva mimoilaze. Most će ih povezati s Dalmacijom jer će se do Metkovića voziti 20-ak minuta umjesto dva sata, a nova cesta će ih spajati s drugim mjestima na Pelješcu.
“Možda ćemo malo izgubiti ovaj mir koji sada ovdje vlada, ali ćemo mnogo dobiti”, govori Nikolina Bautović koja u osnovnoj školi u Janjini predaje francuski jezik i svakodnevno se vozi 10 kilometara do posla. Njezin muž Ivo se bavi školjkarstvom i imaju troje djece.
Nikolina Bautović
“Trudimo se napučiti Pelješac”, govori u šali i dodaje kako nije lako živjeti u prometnoj izolaciji. No, zadnjih godina čak i u Brijestu dolaze turisti, oni koji se žele odmoriti u miru i tišini, pa sve više stanovnika mjesta u svojim kućama uređuje sobe i apartmane za iznajmljivanje. Mnogi vide dobru priliku za zaradu od turizma.
“Nažalost, cijeli Pelješac nema srednju školu pa naša djeca moraju ili u Korčulu ili u Dubrovnik. Nova radna mjesta će privući nove stanovnike”, kaže Nikolina čija mlađa sestra Ana Barać radi u Domu vinarske tradicije u Putnikoviću. Obje se slažu da je Pelješac raj na zemlji, ali je sada nažalost slijepo crijevo. Ipak, turista je sve više i sve nekako ide na bolje.
Ana Barać
Slaže se s njima i Marija Lazić čija obitelj živi od uzgoja školjaka i ribolova što je, tvrdi, krvav posao, ali se može pristojno živjeti. Navikli su da svugdje moraju automobilom. Vole taj, kako ona kaže, robinzonski stil života daleko od civilizacije. Stoga ne očekuje da će se u maloj Brijesti puno toga brzo promijeniti, ali joj je, tvrdi, od svega najvažnije da Hrvatska napokon bude cjelovita.