KOMENTAR JUTARNJEG

KOMENTAR 10 razloga da se ne bavite biznisom u Hrvatskoj

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2014. u 07:46

Zašto, unatoč svim naporima, ne funkcionira socijalistički raj na zemlji za koji se zalažu mnogi zagovornici državnog intervencionizma

Iz dana u dan sve smo bliže socijalističkom poimanju raja na zemlji, no iz nekog razloga zagovornici državnog intervencionizma sve su nezadovoljniji realizacijom svog sna. Iako brojni građani zamjeraju vlasti i birokraciji što previše vremena provodi na godišnjem, svima nam je bolje dok ne rade. Tako je nedavno poduzetniku Hrvoju Prpiću odbijena žalba zbog neispravno izdanog računa. Problem je nastao jer je račun sadržavao matični broj obrta umjesto OIB-a, iako su oba broja jednistvena, a sva davanja su uredno podmirena. Je li to zaista problem vrijedan gotovo 10.000 eura u državi koja u zahtjevu za osobnu iskaznicu građane traži OIB i JMBG iako je prvi trebao zamijeniti drugi još 2009. godine? Zanimljivo je u svemu da se Ministarstvo financija u obrazloženju poziva na članak 15 st 3 zakona koji je prestao vrijediti 30. 6. 2013. (Narodne novine, broj 47/95 do 136/12).

Dakle, zašto ne funkcionira raj kakav su zamislili oni željni jake države? Evo samo 10 kratkih razloga:

1. Hrvatska već oporezuje gotovo svaki oblik ljudske djelatnosti: plaćate porez ako radite, ako kupujete, ako jedete, ako pijete, ako posjedujete tvrtku, ako ostvarujete dobit s tvrtkom, ako nasljeđujete, ako se igrate, ako netko drugi ima solarne panele na krovu, pa čak i ako donirate ili sudjelujete u humanitarnim akcijama: “Primjer: Trgovačko društvo, obveznik PDV-a, koje daruje odjevne predmete humanitarnoj organizaciji dužno je na tržišnu vrijednost darivanih predmeta obračunati porez na dodanu vrijednost po stopi od 25%, a ukupni iznos koji predstavlja vrijednost predmeta zajedno s obračunatim porezom na dodanu vrijednost, porezno je dopustivi rashod do propisanih iznosa (2% ukupnog prihoda prethodne godine).”

2. Hrvatska ima više od 240 parafiskalnih nameta. Neki od njih su naknada za vještačenje za naknadu nacionalizirane imovine, prihodi od znaka pristupačnosti osoba s invaliditetom, naknada za korištenje prava na pristup informacijama koje posjeduje Hrvatski sabor i naknada za uporabu javnih cesta.

3. Polovicu hrvatskog proračuna čine socijalni transferi. Godine 2002. oni su iznosili 34 milijarde kuna, a u prvih 11 mjeseci 2013. godine (podaci za cijelu godinu još nisu dostupni) iznosili su 54 milijarde kuna. Četvrtinu proračuna predstavljaju naknade zaposlenima u javnom sektoru. Godine 2002. one su iznosile 19,5 milijardi kuna, a u prvih 11 mjeseci 2013. godine (podaci za cijelu godinu još nisu dostupni) iznosile su 27,9 milijardi kuna. Tek preostalu četvrtinu čine svi ostali rashodi države.

4. Hrvatska svakodnevno kroz sve veće poreze prisilno uzima novac građanima i uspješnim tvrtkama (onima koji “imaju”) kako bi subvencionirala neuspješne tvrtke i sve veći broj državnih agencija (one koji nemaju) i tako ih umjetno održavala na životu. Hrvatski radnici su tako u zadnjih 10 godina samo za održavanje brodogradnje dali 28 milijardi kuna, što je oko 1000 kuna po radniku godišnje kako bi stranac mogao jeftinije kupiti brod. Prema tome ispada da hrvatski zagovornici državne intervencije kroz politiku subvencioniranja zapravo zahtijevaju uzimanje novca od hrvatskog radnika kako bi stranom kapitalistu roba bila jeftinija.

5. Hrvatska vodi politiku cjenovnih kontrola. Višegodišnje državno kontroliranje cijena energenata prouzročilo je velike probleme na tržištu. Neprekidno određivanje cijena ispod realnih dovelo je do gubitaka u energetskom sektoru, te su HEP i Ina ostali bez mogućnosti investicija i modernizacije svojih pogona (npr. zastarjela rafinerija u Sisku). S druge strane, niske cijene energenata potaknule su građane da, umjesto investiranja u bolju toplinsku zaštitu i fasade, novac potroše na, recimo, još jedan kat kuće.

6. Hrvatska se na listi konkurentnosti Svjetske banke nalazi na 89. mjestu (od 189), u društvu Šri Lanke, Barbadosa, Urugvaja, Maroka i Albanije. Bodovi se baziraju na kriterijima poput jednostavnosti otvaranja tvrtke, dobivanja dokumentacije, visine i jednostavnosti poreznog sustava, zaštite vlasništva, slobode trgovine itd. Samo građevinske dozvole čekaju se prosječno 317 dana. Usporedbe radi, rafinerija u Rijeci sagrađena je 1883. godine u kraćem razdoblju od današnjeg čekanja dokumentacije, a tada je to bila najveća rafinerija u Europi.

7. Hrvatska ima oko 180 raznih ministarstava, agencija, ureda i ostalih institucija kojima broj zaposlenih neprestano raste. Primjerice, Ministarstvo poljoprivrede je u 10 godina povećalo broj zaposlenih sa 418 na 939, ali kad mu se pribroje sve pripadajuće službe i agencije, poljoprivredu administrira oko 2300 državnih zaposlenika.

8. Hrvatska država u svom vlasništu ima imovinu čija je vrijednost veća od 31 milijardu eura, među ostalim oko 28.000 stanova, 300.000 šumskih parcela i slično, no nedavno objavljeni popis imovine nije konačan. Sve to “naše” građanima uglavnom nije dostupno, niti osim odabranih imaju neke koristi od toga, jer država svoju cjelokupnu imovinu uopće ne koristi u svrhu poboljšanja standarda svojih građana. No, bez brige, tu ste da plaćate vođenje i održavanje “naše” imovine. A ako se kojim slučajem zapitate zašto Hrvatski zavod za zapošljavanje u svom vlasništvu ima livade, evo odgovora: livada je, naime, bila sredstvo osiguranja povrata dugoročnog kredita za poticanje zapošljavanja jednom stočaru koji kredit nije vratio pa se HZZ od njega morao naplatiti ovrhom nad poljoprivrednim zemljištem.

9. Sve to rasipništvo neefikasne države, privilegije i nepotizam, neučinkovitost nabujale zaštićene birokracije i filozofiranje o potrebi još veće i jače države netko treba i platiti. Pogađate, za to postoji hrvatski radnik koji bi, kako stvari stoje, uskoro mogao završiti na listi endemskih vrsta.

Namjerno nisam uz endemskih napisao i zaštićenih, jer radnik od države nikad nije siguran. To je dobro sumirao američki odvjetnik G. J. Tucker, kada je još 1866. godine izjavio: “Ničiji život, sloboda i vlasništvo nisu sigurni dok Vlada zasjeda”. Koliko je bio u pravu, procijenite sami, jer Vlada upravo ozbiljno razmatra oporezivati štednju građana koja se nalazi u bankama, a štednju za mirovinu nacionalizirati.

10. Birokracija raste kako bi zadovoljila potrebe rastuće birokracije. Koliko prosječnog radnika okvirno koštaju potrebne i nepotrebne državne usluge možda znate i sami, no nije loše ponoviti. Radnik koji prima prosječnu plaću prošle je godine kroz sve oblike poreza i ostalih nameta za usluge države (trebale mu one ili ne) izdvojio oko 92.000 kuna. Dakle, godišnje jedan automobil kupujete državi željeli vi to ili ne. Zar netko nakon samo ovih deset crtica i dalje smatra da su u Hrvatskoj prisutni kapitalizam i slobodno tržište? Samo zato jer smo tijekom 90-ih režimskim podobnicima dijelili tvrtke.

Izdvajamo