VIJESTI IZ LILIPUTA

KOMENTAR JURICE PAVIČIĆA 'Tko se osim nas mlati na tenisu i i Wikipediji'

Srpske i hrvatske supkulture grade nove povijesne ‘istine’ ondje gdje svijet hoda u bijelim rukavicama

Prema društvenim mrežama, međutim, ja nisam uspio nikad osjetiti ništa više od tupe dosade, i nećete me naći ni na jednoj. Zato je Wikipedia - priznajem - moj opijat.

'NDH NIJE BILA TOTALITARNA, A ŽRTVE U JASENOVCU POBILI SU PARTIZANI' Desničari preuzeli uređivanje hrvatske Wikipedije

To “urokavanje” uvijek počne isto. Otvorim internet ne bih li istražio neku novinsku temu. Potom dospijem na wikipedijsku stranicu o kakvom redatelju, povijesnom liku ili piscu. A onda me vrtoglava, kaotična logika hiperteksta odvede tamo gdje pred sat vremena nisam ni slutio da ću završiti. Od novozelandske redateljice završim na opusu njenog scenarista, pa na lokacijama filma. Novozelandska jezera odvedu me na najveće vrhove južne hemisfere, ili na škotsku dijasporu, ili pak na Tolkiena. Nakon pola sata zateći ću se kako zakrvavljenih očiju gutam članke o Quebecu, Falklandskim otocima, livonskom redu, povijesti rotterdamskog Feyenoorda, sibirskoj eksploziji ili hasidskim sektama, a da ni sam nisam načistu kako me usisao taj borhesovski monstrum. Jer, Wikipedia je stvarno babilonska knjižnica o kakvoj je fantazirao, ali je nije doživio Borges: čudovište u kojem je sve sa svime povezano klikom, savršena mašina za neočekivano povezivanje, eruditska košara u kojoj je sve - od hokejaških klubova do Karla Velikog - demokratski ravnopravno.

Dobra strana virtualnog

Suprotno stereotipima, Wikipedia je - kad su posrijedi tradicijske discipline poput povijesti, zemljopisa i prirodoslovlja - razmjerno pouzdan izvor. No, čak i tamo gdje je nesavršena Wikipedia svoju nesavršenost duguje onome što je u njoj najljepše - a to je čin poklanjanja. Ona je nastala tako što je netko - što su neki, mnogi - svoje znanje odlučio darovati, izložiti ga drugima i izložiti ga prosudbi drugih. Sve što je tamo, dospjelo je tamo kao čin darivanja bližnjem i daljem, sušta opreka ideji da je znanje jedino roba. U tom smislu, svatko tko na Wikipediji zapiše ma i jedan redak, izvršio je ideološku gestu. Postojala su razdoblja kad sam to dosta radio: pisao sam na Wikipediji cijele članke, članak o NK Hajduku na engleskoj “wiki” dugo je bio moj, kao i članci o većini hrvatskih filmskih režisera. Pritom cijelo to vrijeme nisam ni primijetio da tamo postoje neki upravitelji ili admini. Napisao bih što znam, popravio što znam da je krivo, a sve bi to zasvjetlucalo na webu nakon pritisnute tipke “uredi”.

JOVANOVIĆ POZVAO UČENIKE I STUDENTE NA BOJKOT HR.WIKI 'Sadržaj je falsificiran'

I kao čitatelj i kao sudionik, u životu sam posla imao jedino s engleskom Wikipedijom. Hrvatska Wikipedia u mom je životu dosad postojala samo iz dva razloga. Prvi je bio moj klinac, koji je učenik osnovne škole, pa nošen divljim virovima hrvatskog osmoškolskog kurikuluma na hrvatskoj Wikipediji traži članke o kolutićavcima, Vilimu II. ili klimi Bjelorusije. Drugi razlog su - naravno - Hrvati i Srbi. Jer, čak i onaj tko rijetko otvara latiničnu hrvatsku, odnosno ćiriličnu srpsku Wikipediju, nije mogao ne primijetiti da su se dvije lokalne verzije “wiki” pokreta pretvorile u dva mala ušančena tabora u kojima dva parohijalna, žalosna nacionalizma vode svoj liliputanski operetni rat. Dok se na “pravoj” Wikipediji razboriti i uravnoteženi ljudi trude vagati riječi i argumente, a svaka natruha svrstanosti ili debalansa povod je za argumentiranu debatu, u svom toplom, gnjecavom gnijezdu lokalnih narječja Srbi i Hrvati otresli su se tih suvišnih, anglosaksonskih skrupula. Ovdje, u svom domaćinskom oboru, mi smo i Wikipediju pretvorili u prasariju, napučili je sve herojskim patriotima, mučeničkim prelatima, izdajničkim susjedima, nepravičnim sporazumima, vjerolomnim saveznicima, inozemnim zavjerama i - naravno, uvijek i samo našim - nevinim žrtvama.

Čisti fikcionalizam

I tako je to išlo sve dok ovih dana ljubitelji Wikipedije nisu javnost upozorili da je stvar otišla predaleko te da je hrvatska verzija Wikipedije postala talac grupice ultradesničarskih admina. Oni su - tvrde protivnici - monopolizirali vlast u njoj i pretvorili je u vlastiti fikcionalni tekst, postmodernistički roman koji opisuje paralelnu povijest Hrvatske koja na toj web-stranici stoji umjesto one zbiljske. U toj paralelnoj historijskoj fikciji položaj se Srba u urbanim sredinama tijekom NDH poboljšao, ustaše su Židove pozdravljali rukoljubom, sinagoge su spaljivali partizani, a Hrvati su cijelu povijest bili i ostali tek krotka janjad koja nikome ne bi naudila, nego samo krotko trpi da je mrcvare vjerolomni komšije.

I dok onaj dio Hrvatske koji rijetko navraća na hrvatsku Wikipediju u nevjerici tare oči, jedino što u tome svemu može biti utjeha jest činjenica da je na srpskoj Wikipediji stanje - tek neznatno bolje. Tamo možda nećete naći podatke da su četnici po Foči i Gackom dijelili humanitarnu pomoć, ali u osnovi stvar je slična: i tamo sve vrvi od herojskih patriota, mučeničkih sveštenika, izdajničkih komšija, nepravičnih sporazuma, verolomnih saveznika, inozemnih zavera, te - naravno, uvijek i samo njihovih - nevinih žrtava. Wikipedia se tako u hrvatsko-srpskim odnosima pretvorila u nešto nalik tenisu. Svugdje na svijetu tenis je sport gdje se tijekom poena šuti, a nakon poena gospođe u rukavicama i gospoda s kravatama kurtoazno plješću. Jedino kad tenis igraju Srbi i Hrvati imate situaciju da se igračima zviždi, huče i uvredljivo skandira te da se u Melbourneu - navijači na tribinama pomlate! Eto, mi i srpska braća uspjeli smo dvaput nešto nemoguće: nismo se potukli samo na tenisu, nego i na Wikipediji.

Na petodinarki

Naravno, svi znamo da u Hrvatskoj postoji jaka fašistička supkultura i da je ta supkultura gorljivo motivirana upirati u “svoju stvar”. Ne treba nam Wikipedia da bismo to saznali - dosta vam je pročitati postove ispod novinskih tekstova. Suvišno je i reći da je u Srbiji slično. Ipak, i sa sviješću da ta opskurantska supkultura postoji, ne mogu se prestati čuditi upornosti kojom njeni pripadnici nastoje “našu/naše” wikipedije pretvoriti u izolirana galska sela paralelne povijesne istine. Razborit bi čovjek, naime, racionalno pomislio da će takvi “napasti” englesku Wikipediju. Razborito bi pretpostavio da će “našu historijsku istinu” pokušati plasirati u bijeli svijet, da će ratovati oko svakog zareza u člancima o Titu, Stepincu ili marsejskom atentatu na engleskoj Wikipediji. Naši se “adminustaše” - međutim - tog posla ne laćaju, valjda svjesni da njihova istina ne može preći ni Breganu a da ne pretrpi ozbiljnu havariju. Umjesto toga, lijepo se pacaju u svom malom blatnom kocu, gdje smrdljivo uljuljkani propovijedaju istomišljenicima i likuju što su “jugoorjunaše” i “komunjare” šutnuli niz štenge. Rasterećeni tih “smetala” kojih su se otresli, oni tu sretno gaje i zalijevaju svoju “istinu”, potpuno svjesni da je njena domena učinka od Sutle do Bosuta. Tu, na toj petodinarki, pokušavaju oni uzgajati svoju malu fikciju, dostatnu jedino njima, likujući što u “galsko selo” ne može prodrijeti riječ vanjske istine. Ne znam kako se vama to čini, ali mene to čak ne može ni ljutiti: naime, odviše je beznadno, luzerski tužno.

Izdvajamo