Napokon smo u Maloj Aziji. Nenavikli na gužvu magaraca, kamiona, volovskih zaprega, uličnih prodavača, pomiješani sa šarolikom gomilom koja se užurbano kreće, bez nekog za nas zapadnjake logičnog reda, naši su konji bili zbunjeni.
Sandokan je poda mnom drhtao od straha. Osjetio sam da ga samo povjerenje koje je imao u mene sprečava da ne jurne i povede ostale konje u stampedo. Oleg je zadavao muke Zoranu Dodevu. Igrao je u mjestu i nije htio ići naprijed. Paša i Delfin bili su uzrujani njegovim "igranjem", pa nisu htjeli ići pred njega.
Ja sam pak smirivao Sandokana koji je osjetio miris kobile što se tjera. Bila je to malena šarena kobila, sva kost i koža, koja je vukla dvokolicu natovarenu vrećama ječma. Umorna, teško je hodala, pa joj zacijelo nije bilo do Sandokanova udvaranja. Unatoč njegovu njištanju i propinjanju, ta malena kobila spuštene se glave prepustila svojoj tužnoj sudbini. Krajnjim naporom vukla je pretovarenu dvokolicu, ne obazirući se ni na Sandokana ni na bičevanje kočijaša koji ju je požurivao.
Meni se srce stisnulo jer sam osjetljiv na okrutnosti prema životinjama, ali i život je bio okrutan prema kočijašu. Mršav, upalih obraza, iznad kojih su se smjestile staklaste oči koje mu nisu dopuštale da ima bilo kakav osjećaj osim vlastite patnje, polagano se probijao kroz gomilu čija su tijela isto tako željela svoje mjesto pod suncem.
Bože moj, je li pravedno da kroz svu tu patnju prolazim samo kao promatrač? Je li pravedno da ti ljudi i životinje u svome nastojanju za pravom na život u meni stvaraju osjećaj Orijenta, koji je za nas zapadnjake, zaražene šopingom i materijalnim dobrima, pustolovina kojom ćemo se poslije hvaliti kod "Čarlija" ili u "Okrugljaku"?
Što mi vrijedi sve što imam kad ljudi oko mene nemaju baš ništa? - pomislio sam, shrvan dojmom što ga je na mene ostavio nagli prelazak iz Europe u Malu Aziju.
Aleksandar , zacijelo, nije imao takvih problema. Bio je uvjeren da je inkarnacija Boga i da njegovom sudbinom upravlja božanska sila. Njegova majka Olimpija taj mu je osjećaj ugradila još u dječjoj dobi, a Aristotel, njegov učitelj, učio ga je istinama koje su za bogove i koje je zabranjeno objaviti narodu.
Zbog toga se Aleksandar i usudio krenuti na Perziju, iako je sve bilo protiv njega. U državnoj blagajni imao je samo 70 talenata zlata, a dugovao je 200. Toliko je bio uvjeren u uspjeh pohoda da je prije odlaska podijelio sva svoja kraljevska imanja prijateljima i odrekao se prihoda od njih.
On je u proljeće 334. godine prije Krista prešao Dardanele (Helespont) na istome mjestu gdje sam ga ja sad prešao. Iza sebe je imao 5000 konjanika i 30 tisuća vojnika. Ne znam samo je li se njega prelazak u Malu Aziju dojmio jednako kao mene. Možda jest, i to zato što se zna da je odlučio odmah krenuti prema Assosu, tj. Ateninu hramu izgrađenom na vrhu litice, odakle se pruža pogled na morsku pučinu, po kojoj su Argonauti i sam Odisej lutali u potrazi za Grčkom.
Njegova ljubav prema Homeru i Ilijadi, kako je pisao Kalisten, bila je neizmjerna. Držao ju je ispod jastuka kao najveću dragocjenost ovoga svijeta. Zbog toga je i odlučio da posjeti Troju i pokloni se uspomeni na Ahila i Herakla, vjerujući kako je u rodu s njima.
Nedaleko od Assosa, u bespućima šumovite planine i danas se nalazi Zeusov oltar. Aleksandar ga je posjetio i, prinoseći žrtve Zeusu, svome ocu, obećao je da će u pustinji Libije, ondašnjega Egipta, zatražiti od Zeusa potvrdu svoga božanskog podrijetla.
Pošto je u prvome sukobu na Granicusu pobijedio Perzijance u krvavom pokolju - Kalisten navodi da su poginula samo 34 makedonska vojnika, dok je na perzijskoj strani zaklano 22.500, što Perzijanaca, što grčkih plaćenika koji su se borili na Darijevoj strani - Aleksandar je krenuo na glavni grad Libije, Sard, pa onda na Efes, Milet i Halikarnas.
Mi smo krenuli prema Assosu i Troji. Bio je to velik izazov i za konje i za nas. Sama činjenica da bismo mogli, ako nam Bog dopusti, na konjima ujahati u Troju bila je dovoljan motiv.
Jahali smo prema Balikeširu. Koliko smo god mogli, držali smo se obale, jašući kroz maslinike. Taj je predio surov i nepristupačan. Ne samo što je obala neprijateljska, načičkana oštrim stijenama, nego su maslinici bili ograđeni kamenim suhozidima koji su za naše konje bili nesavladivi.
Gotovo da nismo susretali ljude. Tek ponegdje neko selo, obavijeno okrutnim siromaštvom, gdje nismo mogli kupiti hranu, jer je, naprosto, nije ni bilo. Tamošnji su ljudi unatoč tome dragi i gostoljubivi. Putniku namjerniku dali bi sve što imaju, ali, nažalost, nisu imali ništa. Zbog toga sam odlučio okrenuti konje u unutrašnjost.
U sumrak smo stigli u podnožje Atenina hrama. Sunce koje je polako tonulo u more posljednjim je zrakama obasjavalo nebo iznad veličanstvene građevine. Ostavio sam konje na čuvanje Hasanu i Zoranu te se s Vladekom, koji je jahao Pašu, počeo penjati prema hramu.
Aleksandar je, također u sumrak, posjetio Atenu. Barem tako tvrdi Kalisten, koji je putovao s njim.
Kad sam ugledao stupove između kojih su se probijale zrake zalazećeg sunca, osjetio sam, na neki poseban način, da je Aleksandar bio upravo ovdje.
Kad je i posljednja, zasljepljujuća zraka sunca prešla preko moga muževnog lica, otkrila se Atena, božica, u svoj svojoj ljepoti. Prozirna bijela haljina podrhtavala je na vjetru, na trenutke otkrivajući predivne grudi i duge noge, a njezino se tijelo njihalo u ritmu božanskoga plesa.
Ja sam se, kako bismo na Peščenici rekli, smrznuo. Laktom sam udario Vladeka u trbuh vičući:
"Vladek! Vladek! Da li i ti to vidiš?"
"Kaj?" pitao je Vladek.
"Vidiš li Atenu, prelijepu božicu rata, kako me zove u svoj hram?"
"Ja vidim samo jednu napušenu Njemicu. Zarolala je joint, pa puši i pleše", odgovorio je on.
"Jebi ga", uzdahnuo sam razočarano i dodao:
"E, moj Vladek. Nije putovanje za svakoga."