Ana je imala 12 godina kad mi je jedno jutro prije nego što će otići na trening rekla: “Tata, ja ću biti svjetska prvakinja”. Moram priznati da mi je ta njezina izjava u tom trenutku zazvučala nemoguće. Nisam mogao zamisliti da bi mogla otići tako daleko. Ona i Lucija tek su se počele baviti tae kwon doom. Ali, vidite, bile su uporne i došle su do vrha. Ana je postala svjetska prvakinja, a Lucija je osvojila olimpijsku medalju - govori nam Marinko Zaninović, otac hrvatskih olimpijki Ane i Lucije.
Večer prije Lucija je osvojila brončanu olimpijsku medalju u Londonu , a upravo smo u domu Zaninovićevih odgledali infarktni meč u kojem su suci grubo oštetili Anu u borbi protiv Japanke Hamade.
Oteli su joj san o olimpijskoj medalji. U domu Zaninovićevih razočaranje je bilo veliko.
Gužva u stanu
- Teško je bilo ovo gledati. Razočarani smo, ali i ponosni na obje naše cure. Znam da će Ani biti jako teško, ali to je sport u kojem su pobjede i porazi sastavni dio priče. Ona će to preboljeti. Sigurno da će joj utjeha biti to što je Lucija osvojila medalju. Za nas su obje pobjednice i tako ćemo ih dočekati - kaže nam ponosni otac hrvatskih olimpijki.
Otac se doimao smiren, ali osjećamo da mu nije lako. Jedva je čekao telefonski poziv iz Londona, da mu se kćeri jave i da Ani kaže neku riječ utjehe.
Mama Ana samo je na trenutak privirila u dnevni boravak prije nego što je meč počeo.
- Ne mogu gledati kćeri na televiziji, posebno kad je gužva i kad nas je puno. Užasno se nerviram - objasnila nam je mama Zaninović prije nego što se povukla u svoju sobu.
Jutro je počelo gužvom u stanu Zaninovićevih u Rooseveltovoj ulici na splitskim Bačvicama. Pred televizorom se natiskala cijela obitelj, Marinko i Ana podigli su petero djece. Čak je i Ivan, Anin i Lucijin brat blizanac (oni su trojke, a Ivan je od Ane stariji dvije minute) smogao snage da pogleda ovu Aninu borbu na televiziji. Večer prije, kad se borila Lucija, nije izdržao, otišao je na Marjan da smiri živce. Trčao je i šetao dok je njegova sestra blizanka osvajala olimpijsku broncu.
Od silnog uzbuđenja nakon meča zaboravili su Ivana nazvati pa je vijest doznao od prijatelja koji su ga zvali da bi mu čestitali. Nije ni Ana u Londonu mogla gledati Lucijin meč, nego se probudila sat vremena nakon završetka i onda je zvala kući da čuje kako je sestra prošla.
- Gledati ih na televiziji previše mi je stresno. Jako smo povezani. Ponosan sam na svaki njihov uspjeh - rekao nam je Ivan.
Treniraju i 8 sati dnevno
Najžešće su navijačice nećakinje Lana i Natali, kćeri brata Marina i njegove supruge Željke. Najstariji brat Tomislav - i on ima obitelj; suprugu Mariju i malu Janu - pred televizorom moli Očenaš. Meč počinje i stvari se ne razvijaju dobro pa Tomislav izlazi iz stana. Ni on ne može izdržati tu dramu.
Vraća se nekoliko minuta kasnije, kad se čini da je Ana vratila meč u ravnotežu i da će o pobjednici odlučivati zlatni bod.
- Daj, Ana, udari je nogom u glavu - viču uglas pred televizorom Marin i Ivan. - Nažalost, suci su uvažili prigovor japanskog trenera i onda je sreću zamijenila nevjerica i razočaranje.
- Ovo je sramota - još uvijek nervozan kazivao nam je Tomislav. - Ana je uložila cijeli život u nastup na olimpijskim igrama, a onda je doživjela ovakvu preočitu krađu. Ovo nema smisla. Ovu borbu nije dobila Japanka na tatamiju, nego japanski suci za stolom.
Sestre Zaninović trenirale su od šest do osam sati dnevno.
Zajedno u svemu
Ana Zaninović još je 2007. godine bila viceprvakinja svijeta, a najbolja na svijetu postala je 2011. godine. Uz to je i aktualna europska viceprvakinja (2012.). Lucija je pak dvostruka europska prvakinja (2010. i 2012.), a sad je ostvarila najveći uspjeh osvajanjem brončane medalje na OI u Londonu.
Zanimljiva je ta povezanost sestara blizanki Zaninović koje do Europskog prvenstva u Manchesteru ove godine u pravilu nisu osvajale medalje na istim natjecanjima. Kad bi jedna osvojila medalju, druga to ne bi uspjela. Nikad to slavlje nije bilo potpuno jer bi uvijek jedna sestra suosjećala s onom poraženom.
Sve do Manchestera, gdje je Lucija bila zlatna, a Ana srebrna.
- Uvijek smo jedna drugu gurale naprijed. Bile smo si najveća podrška i zato smo taj put lakše prolazile. Od prvog dana bile smo zajedno, na treninzima i na turnirima. Uvijek se događalo da bi jedna osvojila medalju, a druga ne, ali ne bi se zbog toga tugovalo, nego bi se zajednički veselile uspjehu jedne od nas. Medalje nikada nisu bile Lucijine ili Anine, nego naše zajedničke - znale su reći sestre Zaninović.
Daju sve od sebe
- Kad su se počinjale baviti tae kwon doom, mislio sam da to nije opasan sport, a sad kad se natječu na najvišoj razini, vidim koliko je to težak i opasan sport - kaže nam Marinko Zaninović.
- Zbog toga znam biti zabrinut. Supruga to još teže podnosi. Ali ne bojim se za Anu i Luciju. One su fajterice. Osjećam da daju sve od sebe. Sve su uložile u taj sport i zato sam na njih tako ponosan.
Sestre su rođene 26. lipnja 1987. godine, kao trojke, brat Ivan i njih dvije rođene su kao prije vremena, bile su krhke i slabašne, ali su zahvaljujući sportu očvrsnule i ojačale. Njihova braća kažu nam da nisu bile “tučarice”, nego baš naprotiv, mirne i povučene curice koje su odrastale u velikoj obitelji. I nikad se nisu borile jedna protiv druge. Zbog toga je starija Ana izabrala težu kategoriju da se ne bi borila protiv sestre.
Zaninovići su s Hvara iz Velog Grablja, ali cijeli život žive u Splitu, na Bačvicama.
Mama Ana je profesorica engleskog jezika u OŠ Mejaši, još uvijek radi, a otac Marinko je diplomirani agronom u mirovini.
Najstariji brat Tomislav (33) diplomirani je pravnik i radi kao savjetnik u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Inače je jako aktivan u javnom životu, predsjednik je kotara Bačvice s ambicijom da bude budući gradonačelnik Splita. Godinu dana mlađi Marin (32) također je bio sportaš, igrao je vaterpolo u POŠK-u i Zadru, kućni je majstor u školi. I Ivan (25) je igrao vaterpolo, a danas konobari.
I teški trenuci
Iza uspjeha sestara Zaninović stoji Toni Tomas, trener kojem je tek 31 godina, a uz Luciju i Anu već je više od deset godina.
Sestre Zaninović samo su vrh ledenog brijega TK Marjan, kluba koji okuplja čak 600 natjecateljica i natjecatelja, a među njima su neki novi šampioni i šampionke. Tae kwon do je pravi hit među školskom djecom, računa se da je u Splitu drugi po zastupljenosti iza nogometa, da okuplja oko dvije tisuće djece u osam splitskih klubova.
Samo TK Marjan ima sedam dvorana, a upravo će se početi graditi i olimpijski centar od 800 kvadrata na Gripama.
Sestre Zaninović krenule su iz male, skučene i trošne školske dvorane. Imale su 13 godina i veliku želju da se bave sportom.
Kad je Ana počela kući donositi medalje, Lucija je pomislila da bi mogla ići sestrinim putem. I tako je krenula.
Ostvarenje sna
Mlade Splićanke sanjale su o zajedničkom nastupu na velikom natjecanju kao što su Olimpijske igre. To im se i ostvarilo u Londonu.
- Počela sam trenirati za Olimpijske igre gledajući nastup Nataše Vezmar u Sydneyju. Već tada sam sanjala o tome da bih se jednog dana mogla naći u olimpijskom mimohodu - priznala je Ana, koja je bila u konkurenciji da nosi hrvatsku zastavu na otvaranju Igara u Londonu, ali na kraju je izabran Venio Losert.
No karijera sestara Zaninović nije bila lagana. Bilo je tu i ozljeda, razočaranja i teških trenutaka.
Sestre Zaninović su mlade osobe koje su se realizirale i izvan sporta. Lucija je zaposlena u MORH-u, ali zajedno sa sestrom Anom studira sportski menadžement na Visokoj školi Aspira u Splitu.