Jako mi je lijepo. Mogu spavati do kada ja hoću. Slušam radio kad ja to hoću, ponekad i po noći. Idem spavati kad sam umorna. Nitko mi se ne dere na uho. Tu nitko nije živčan, nitko me ne tjera. Tu živim po svojoj želji. Napisala je to Jasmina, koja je prije godinu dana, sa svojih 55 godina, prvi puta u životu u spavaćoj sobi ugasila svjetlo kad je bila umorna, a ne kada joj je to naređeno, prvi put ima svoj ormar sa svojom odjećom, prvi put jede kad je gladna.
Pravo na slobodnu volju
Jasmina je jedna od 304 korisnika Stančića, naše najveće ustanove za osobe s intelektualnim oštećenjima, i jedna od nekolicine koja je obuhvaćena procesom deinstitucionalizacije: napustila je ustanovu i, uz primjerenu podršku, nastavila život u zajednici, u obližnjem selu.
Jasmina je tako prvi put dobila pravo na slobodnu volju, na donošenje sitnih odluka o svojem životu, koje u pravilu dobije svako trogodišnje dijete: da odluči što će doručkovati, što će obući, koju će pjesmu slušati na radiju.
Prvi je put sama otišla u dućan i kupila ono što hoće. Kao osoba, ne kao dio grupe.
U ustanovi sa 300 stanovnika ni te osnovne stvari nisu bile moguće: bez obzira na osjetljivost djelatnika i njihov ponekad nadljudski napor da u neljudskim uvjetima svojim korisnicima život učine dostojanstvenim, organizacijske mogućnosti to ne dopuštaju. Svjetlo se mora gasiti u određeno vrijeme, obroci služiti po rasporedu, a zbog strašne skučenosti, stanovnici u sobama nemaju ormare, stoliće ili svjetljike, samo krevete, među kojima često nije moguće ni prolaziti. Tako da im je i garderobni ormar sa samo njihovom odjećom - luksuz.
- Nije li minimum životnog dostojanstva da odrasla osoba može o tome odlučiti? Ne bi li svatko od njih trebao to moći? - pitaju se u Udruzi za promicanje inkluzije, koja već 12 godina izmješta osobe s intelektualnim oštećenjima iz ustanova, iznajmljuje im stanove u kojima samostalno žive, nalaze im poslove koje mogu obavljati i osiguravaju potrebnu pomoć - nekima od njih pomoć treba dva puta tjedno, nekima treba 24-satna podrška.
Trenutno se brinu o 200 osoba u šest gradova.
Nitko neće dobiti otkaz
Jasminina sudbina konačno čeka i ostalih 300 korisnika Stančića. Naime, Ministarstvo socijalne politike i mladih, nakon gotovo desetljeća odgađanja, donijelo je političku odluku: Stančić će se zatvoriti. U idućih četiri do šest godina svi će stanovnici Stančića biti deinstitucionalizirani i vraćeni u zajednicu, a Udruga za promicanje inkluzije bit će partner Ministarstva.
Stančić se, kao institucija, obećao je zaposlenicima zamjenik ministrice socijalne politike Darko Ledinski, neće zatvoriti i nitko od 280 zaposlenih neće dobiti otkaz. Ali više neće raditi u ustanovi nedaleko od Dugog Sela, već će se brinuti o korisnicima smještenima u stanove u zajednici.
U prvoj, 2013. godini, planirano je da se iz Stančića izmjesti 44 korisnika iz Zagreba i Zagrebačke županije, a s njima će lokaciju radnog mjesta promijeniti i 45 zaposlenika, koji će se o njima brinuti. Sljedeće, 2014. godine, bit će izmješteno još 44 korisnika. U tom razdoblju lokalne zajednice trebale bi pripremiti uvjete, kako bi se u svoja mjesta mogli vratiti ostali korisnici koji nisu iz Zagreba.
Premda su svjesni nužnosti zatvaranja toga mastodonta i osiguravanja boljih uvjeta za te osobe, zaposlenici se oštro protive zatvaranju Stančića. U prvom je redu strah za radna mjesta, no i za sigurnost korisnika. Tvrde kako su korisnici, nažalost, navikli na ovo mjesto, ne znaju za drugo i teško će se prilagoditi, makar išli i na bolje.
- Prosjek godina stanovnika Stančića je 60 godina! Neki su ovdje došli kao bebe! Tu je njihov cijeli život, prijatelji, rutina, njihove tete! Oni to ne žele mijenjati, jer ne znaju drugačije. Imamo i ljubavnih parova, životnih prijateljstava. Kako će oni preživjeti preseljenje i odvajanje? Osim toga, mi sumnjamo da iza ovog zatvaranja stoje neki drugi interesi, da je netko bacio oko na ovaj teren, a načuli smo da se ovdje namjeravaju graditi golf-tereni - pričaju zaposlenici, koji se otvoreno protive ovakvoj deinstitucionalizaciji: načelno podržavaju proces, jer znaju kako njihovi štićenici žive, ali smatraju da se treba provoditi postupnije, u mnogo duljem razdoblju.
U tome ih podržavaju i roditelji i staratelji pojedinih korisnika, iako u Stančiću samo 10 posto njih ima redovite posjete. Boje se da će deinstitucionalizacijom pasti razina skrbi, osobito one zdravstvene.
- Tko će u zajednici našem djetetu omogućiti dolazak Hitne pomoći i nekoliko puta dnevno? - pita se jedan roditelj čije dijete ima teška intelektualna oštećenja, uz tjelesni invaliditet i učestale epileptične napade.
Grofova ergela
U Ministarstvu, pak, odgovaraju da između 30 i 40 ljudi, kojima treba stalna i intenzivna zdravstvena skrb, neće biti smješteni u stanove, a da će konačne odluke u svakom pojedinom slučaju donositi roditelji i staratelji.
Ako se odluče za instituciju, dobit će instituciju, ali ne u Stančiću, gdje su uvjeti ispod minimuma. Naime, usporedo sa Stančićem, provodit će se i deinstitucionalizacija Centra za rehabilitaciju Zagreb. Jedna od četiri lokacije toga Centra bit će pretvorena u smještaj za takve osobe.
Sadašnje Ministarstvo i Udruga pronašli su zadovoljavajući model, a Institut Otvoreno društvo vrlo će vjerojatno ponovo odobriti novac za troškove: naime, u razdoblju deinstitucionalizacije troškovi se ozbiljno povećavaju.
Kompleks izvan sela u kojem je smješten Stančić trebao bi ostati prazan. Radi se o bivšoj grofoviji, na kojoj je bila smještena ergela grofa Draškovića, koja je 50-ih godina prošlog stoljeća, bez ikakve ozbiljne adaptacije, pretvorena u mastodont za smještaj osoba s mentalnom retardacijom. Nepogrešivo odražava ondašnji stav društva: takve osobe treba maknuti od svijeta da ih nitko ne vidi...
Neljudski uvjeti
- I ne samo to, tu su dolazile i osobe koje uopće nemaju intelektualnih oštećenja, osobe koje su tjelesni invalidi, a cijeli su život, neke i 50 godina, provele u Stančiću. Ondašnje je društvo činilo sve da postanu nevidljivi - objašnjava Ivan Vrgoč, ravnatelj Stančića. U najboljem slučaju, kaže, u Stančić se može smjestiti 200 korisnika, a do unatrag 10-ak godina tamo je živjelo 500 ljudi. Uvjeti su bili strašni. Priča kako u jedan dio ustanove zaposlenici nisu ni ulazili, prali su ih šmrkovima.
- Većina studenata defektologije slana je tu na praksu. Ako bi to preživjeli, značilo je da se mogu baviti ovim poslom - ispričao je Vrgoč.
U samoj ustanovi, kaže, napravljeni su ogromni pomaci, ali svi su svjesni da ovakva institucija nema budućnosti. Neki stanovnici Stančića već su otišli živjeti u zajednicu.
- Niti jedan se nije poželio vratiti. Niti jedan. Smjestili smo u stan u selu i našeg najstarijeg korisnika, da vidimo kako će to ići s obzirom na desetljeća koja je proveo ovdje. Jedva da nam dođe u posjet - rekao je ravnatelj Vrgoč.
Priča o zatvaranju Stančića mogla bi biti uspješna priča - ali samo bude li provedena s jako puno osjećaja i jako puno sluha, bude li se pazilo na najbolji interes svakoga korisnika - i ne budu li se razdvajali prijatelji i ljubavni parovi, tj. budu li s korisnicima išli i zaposlenici na koje su navikli. Inače će zatvaranje biti samo sebi svrha...
9 stanovnika mlađe je od 21 godine. Za njih je napravljena kućica unutar ustanove, najljepši dio doma
Uvjeti u Stančiću ispod su svakog minimuma. U spavaonicama spava od šest do deset korisnika, a sobe su toliko skučene da u njih ne stane ništa osim kreveta, među kojima najčešće nije moguće prolaziti. Štićenici najčešće nemaju nikakve osobne stvari, jer ih nemaju gdje držati. U sobama nema mjesta ni za garderobne ormare. Većinu dana, kad je lijepo vrijeme, stanovnici provode vani, u parku
12 godina ima najmlađi štićenik. U Stančić je stigao sa 18 mjeseci
Unutar kompleksa Stančić 15-ak korisnika već neko vrijeme živi u izdvojenoj kućici i priprema se za izlazak. Radi se o
osobama s lakšim ili umjerenim oštećenjima.
- Oni su spremni za samostalan život. Treba im manje usmjeravanje, ali ja sam dovoljna za njih 15 - kaže voditeljica stambene zajednice
Roditelji i zaposlenici: Ne zatvarajte Centar Stančić
Roditelji i zaposlenici neće mirno prihvatiti gašenje Stančića, najavljuju prosvjede i štrajkove. U svojem su protivljenju uspjeli prije šest godina, kad je Udruga za promicanje inkluzije od Instuta otvoreno društvo dobila 2,8 milijuna dolara za početak deinstitucionalizacije Stančića. Bilo je to nedugo nakon što se pokvarenom jetricom otrovalo više od 100 štićenika Stančića, od kojih je troje umrlo. Na vidjelo su izašle strahote te ustanove: primjerice, u domskoj kuhinji svakodnevno su se pripremala dva jelovnika. Spornog dana, kad je troje ljudi umrlo zbog pokvarene jetrice, zaposlenici su jeli kotlete.
Udruga za promicanje inkluzije stoga je pokušala zatvoriti Stančić. Novac Otvorenog društva bio je namjenski, a Udruga je beskompromisno tražila kompletnu deinstitucionalizaciju svakog korisnika. Djelatnici i roditelji oštro su se pobunili, a tadašnje Ministarstvo nije imalo snage presjeći i odlučiti: s jedne strane, Udruga je tražila smještaj u zajednici svih korisnika, bez obzira na težinu oštećenja, a s druge su djelatnici tražili da ih iz ustanove ode tek manji broj. Ministarstvo je odlučilo zadržati status quo, napraviti plan deinstitucionalizacije za budućnost, a novac Otvorenog društva otišao je u Makedoniju.