Nešto prije devet ujutro Peti ansambl HNK Ivana pl. Zajca krenuo je pješice od Centra za odgoj i obrazovanje do zgrade Kazališta u kojem je bila zakazana proba.
Neobična je to i prilično entuzijastična skupina koju čine učenici Centra i par njihovih profesora, mladi s autizmom, sa sindromom Down, nekoliko profesionalnih kazališnih glumica i glumaca, dramaturginja, koreografkinja, sve zajedno više od 30 ljudi.
Par minuta iza devet nakratko su zauzeli pozornicu, za potrebe fotografiranja, dok je ekipa iz tehničke službe preslagivala scenografiju, i u pomalo hektičnoj atmosferi, kod nekolicine je trema bila prevelika da bi zakoračili na kazališne daske pa su ostali u gledalištu. No, kada su se premjestili u foaje, gdje je započela proba, trema je potpuno nestala. Krenuo je ples, vježbanje pokreta, slobodnih, nesputanih, sa zvučnika se prelomila Urbanova “Priđi mi bliže” koju pjevaju svi uglas i praktički je postala himna ove skupine...
U tom trenutku, svi postaju jedno, i edukatori i polaznici, ravnopravni, svi su istodobno i glumci i pjevači i plesači, autori i izvođači, u magičnom činu nastanka scenske umjetnosti.
Veliko uzbuđenje
Službeno, Peti ansambl novi je projekt Grada Rijeke koji se provodi u partnerstvu s HNK Ivana pl. Zajca i u suradnji s Centrom za odgoj i obrazovanje Rijeka i Udrugom za sindrom Down – Rijeka 21. Kako navode u HNK, Peti ansambl proizašao je iz potrebe da se kroz suradnju institucija okupe mlade, drugačije sposobne osobe, koje će kroz edukaciju u polju izvedbenih umjetnosti stasati u umjetnički ansambl te dugoročno proizvoditi kvalitetnu i uzbudljivu izvedbenu umjetnost. Prvi je to takav ansambl u Hrvatskoj unutar jedne institucije kao što je nacionalno kazalište.
Ekipu čine polaznici Luka Rončević, Clara Višić, Gabrijela Babić, Matea Cindrić, Eduard Nošaj, Matea Glavan, Alberina Kujaj, Vid Gržalja, Isabella Hujić, Sanela Vidmar, Leo Kovačević, Ivan Maršić, Borna Čabrijan, Lorena Alitovski, Đani Shaqiri, Zdravko Mamula, Ines Jajčević, Oliver Landeka, Jan Šokčević, Leonardo Iličić, Monia Ambrić, Antonia Maršal, Brigita Jukić, Deni Pezelj, Zvonimir Materljan i Andrej Janjatović.
Edukaciju u području glume vode majke, glumice s angažmanom u HNK Ivana pl. Zajca, izvedbene umjetnice te predavačice na studiju Gluma i mediji Jelena Lopatić i Aleksandra Stojaković Olenjuk te glumac Gradskog kazališta lutaka u Rijeci i predavač na studiju Gluma i mediji Damir Orlić, radionicu glasa vodi licencirana predavačica Lessac metode i docentica na studiju Gluma i mediji Valentina Lončarić, a pokreta DanceAbility edukatorica i scenska izvođačica Helvecia Tomić.
Radionicu kostimografije vodi inženjer tekstilne tehnologije i profesor izobrazbe krojača u Centru za odgoj i obrazovanje Anto Vranjić, a radionicu grafičkog oblikovanja voditelj knjigovezačke radionice Milan Dudović. Suradnice na radionicama su autorica i izvođačica, majka, radnica u kulturi i obrazovanju te predsjednica udruge Down 21, Mila Čuljak, Nataša Bačić, edukacijska rehabilitatorica u Centru za odgoj i obrazovanje Rijeka te dramaturginja HNK Ivana pl. Zajca i docentica na studiju Gluma i mediji Nataša Antulov. Milan Dundov je, zajedno s polaznicima, osmislio vizualni identitet, odnosno letke, brošure, bedževe i logotip ansambla.
- Dosad smo probe imali u Centru i ovo im je treća proba u kazalištu. Probe su utorkom i četvrtkom i jako su uzbuđeni, svaki dan pitaju kada ćemo u kazalište - priča Milan.
Prijestolnica kulture
Peti ansambl započeo je s provedbom u proljeće 2018. godine, a u lipnju ove godine imat će svoju prvu premijeru predstave “Potomci, divovi, bogovi” koja je autorski projekt. Iako s time službeno završava projekt za koji je Grad Rijeka povukao 678 tisuća kuna iz fondova EU, ovo je tek prvi korak i cilj je predstave scenski prikazati stupanj kreativnog razvoja i usvojenih kazališnih vještina potrebnih za rad na budućim umjetničkim produkcijama. A nešto veća produkcija ovog ansambla pripremit će se za iduću godinu, kada će Rijeka biti Europska prijestolnica kulture, jer projekt je postao dio programskog pravca “Kuhinja” i cilj je, naravno, da zaživi i trajno.
Dosadašnja iskustva su sjajna i entuzijazma doista ne nedostaje ni edukatorima niti polaznicima koji su u dobi od 15 do 25 godina.
- Ovo je najbolji, najkompaktniji i najpozitivniji ansambl s kojim sam radila. Toliko bodrenje jedni drugih, nema nikakvih predrasuda i nema granica. Svi navijaju! Divan je taj osjećaj kada je sve što radiš nekome super, a to baš nije česta stvar u kazalištu. Strahovito su maštoviti. Neke granice za koje ja znam da ih imam, oni ih nemaju - priča nam Jelena Lopatić, glumica u HNK.
Princip vježbi je da se krene sa zagrijavanjem, a tada se radi na glasu, na glumačkom dijelu... Lopatić je i prijašnjih godina radila sa štićenicima Centra.
- Ta kreativna nesputanost je toliko pozitivna da baš to želim raditi! To su mladi s posebnim mogućnostima, otkrivaju mi neke sfere za koje ja, kao školovana glumica, uopće nisam pojmila da postoje. Mi kao profesionalni glumci uvijek istražujemo, ali postoje granice preko kojih ne idemo. Ovdje nema takvih barijera. Ovo je zdravo društvo, oni su zdrava Rijeka. To su takve mašte, takva putovanja na koja te vode da ti stalno govoriš: “Daaaa, daj mi toga još!”.
Ovo je meni osobno najbolja stvar koja mi se dogodila. Ne znam koliko ćemo toga uspjeti pokazati, ali mi koji smo radili na ovom projektu obogaćeni smo za čitav život. Radujem se svakom utorku i četvrtku, kao da idem u neku najbolju školu u kakvu sam cijeli život željela ići – ispričala nam je Jelena Lopatić. Oduševljen je i glumac Damir Orlić koji kaže da ovakvo nešto nije očekivao.
- Kada pomislim na Peti ansambl i na ove ljude, to je potpuno izvan neke moje sfere, onoga što sam do sada radio! Iako sam imao kontakata i radio nešto prije s njima, ali kada radiš s ovakvom ekipom u kontinuitetu godinu dana...To je fenomenalno. Imali smo, negdje na pola procesa, u prosincu, sastanak da vidimo što bismo mogli raditi i zadali smo si neke granice, kao, ajmo probati mogu li do tamo. Oni su već u prvom, drugom mjesecu to nadmašili. Oni samo na sceni rade s mikrofonom, glume druge osobe, kreirali su imaginarni život. Sve je to prešlo granice moje mašte, učimo zajedno s njima i otkrivamo – veli Orlić.
Helvecia Tomić kaže da je ovo okolina u kojoj vlada potpuna sloboda i prepuštenost vlastitom istraživanju, kako korisnika, tako i voditelja. Ova edukatorica školovala se za vođenje mješovitih grupa kroz ples i pokret u Portugalu. Vodi plesne grupe i ujedno je izvođačica na sceni u inkluzivnim predstavama, tako da se rado odazvala pozivu u Rijeku. Inkluzivne grupe su, kako kaže, grupe u koje su svi dobrodošli, neovisno o dobi, fizikalitetu, iskustvu, a okolina je kreirana tako da nitko nije “sa strane”, što je umijeće koje se polako uči i u Hrvatskoj.
- Od njih sam naučila kako se potpuno prepustiti prijateljstvu, zajedništvu, jer oni nemaju te socijalno uvriježene uloge koje igraju. Mi koji više sudjelujemo u zajednici kroz različite uloge znamo zapeti u tim ulogama i teže budemo “mi”. Naše kolegice i kolege u petom ansamblu često su vođeni osjećajima i jedini filter koji možda postoji je sramežljivost. Ali kada se otvore, kao cvjetovi, onda je super s njima biti cvijeće - kaže.
Nova estetika
Nataša Antulov ističe da je posebno zanimljiv element koji je proizašao iz Petog ansambla jedna specifična estetika.
- Izvođači u Petom ansamblu neurološki su i fizički specifični i samim time proizvode drugačije materijale. Mi učimo od njih. Recimo, pojavljuje se drukčija dinamiku u pokretu, percepcija prostora, kao i ritmičke predispozicije koje su nekima od njih inherentne. Recimo, neki od njih razvijat će pokret tako da prirodno idu u repeticiju, a ta repeticija je svojedobno bila velika revolucija u suvremenom plesu. Njima to dolazi kao primarna logika pokreta. Važno je da mi, kao njihovi suradnici, ne namećemo konvenciju koju smo negdje ranije naučili već da preuzimamo konvenciju koja je njima zanimljiva – priča.
Kaže i da su fantastični rezultati i kod glume.
- Neki imaju vrlo razvijenu sposobnost kreiranja likova. Ono što je bilo zanimljivo jest, primjerice, da dvije osobe sa sindromom Down, kada smo radili igru “što voliš, što ne voliš” nisu uopće imali koncept nevoljenja nečega. To je primjer kako određena neurološka konstrukcija daje uvid u to da svijet može drugačije funkcionirati. Da naša neurološka istina nije jedina istina – veli Antulov.
Teorijsku podlogu za ovo što se radi s Petim ansamblom, među ostalima, daje dr. sc. Darko Lukić u knjizi “Uvod u primijenjeno kazalište: Čije je kazalište?”.
A kako se Peti ansambl sviđa polaznicima edukacije? Oduševljeni su, sudeći po onome što su nam ispričali Edo, Borna, Isabella i Zdravko.
- Naučili smo kako treba plesati, glumiti, napraviti neke pokrete - kaže Edo.
- I snaći se u životu – dopunjava ga Borna.
Zdravku se najviše sviđa pjevanje, kao i Isabelli, a Edo i Borna teško se mogu odlučiti između pjevanja i glume jer im je sve što rade super. Tremu, kažu, nitko od njih nema.
- Odlično se osjećam na pozornici - veli Edo i svi potvrđuju njegov navod.
- I ponosno - dodaju.