PODACI HNB-a

NEJEDNAKOST: KLJUČNO DRUŠTVENO PITANJE Jedan posto Hrvata, njih 7.427, prosječno na svojem računu drži 4,5 milijuna kuna

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 16.02.2016. u 23:21

Damjan Tadić / EPH

Sad je to napokon postalo (polu)službeno: nejednakost je ključno hrvatsko društveno pitanje. Tako je i u drugim zemljama, i u drugim društvima, svuda, bilo da je visoka ili niska. No u Hrvatskoj se to pitanje pometalo pod tepih na rijetko bizaran način: razmatrano je, znanstveno analizirano, a da se pokaže da nije važno.

I sad, kad su u publikaciji “Financijska sigurnost” objavljeni podaci Hrvatske narodne banke, bila je to vijest za jedan dan, iako je indeks nejednakosti štednje na ekstremnoj razini od 0,8. (Ako je indeks 1, onda je nejednakost totalna, apsolutna, ako je 0 onda je jednakost totalna.)

Osjećaj sigurnosti

U svotama to izgleda ovako. Od 138 milijardi kuna oročenih depozita, jedan posto najbogatijih, 7427 osoba, drži čak 34 milijarde kuna, četvrtinu. Na prosječnom je računu te skupine po 4,5 milijuna kuna, prosječno dakle više od 610.000 eura. Prosječno. Njihova je štednja jednaka svoti koju na svojim tekućim računima drži 2,25 milijuna ljudi.

Čak i ako se ispusti razumna pretpostavka da barem neki od vlasnika tih računa žive u istom kućanstvu, a kućanstava ima oko milijun i pol, 34 milijarde oročenih depozita koncentrirano je još uže, na pola posto kućanstava. Pet posto deponenata drži skoro pola ukupne svote, a deset posto, njih sedamdeset pet tisuća kontrolira 60 posto, 82 milijarde, prosječno 1,1 milijun kuna.

Riječ je o čistom novcu, koji razročenjem lako postaje keš, spreman za najraznovrsniju upotrebu. Radi se o novcu koji kod 7,5 tisuća ljudi i njihovih najbližih stvara ugodan osjećaj sigurnosti. S raspoloživih 610.000 eura, otvorene su najraznovrsnije mogućnosti širom svijeta. Pa ni 75.000 ljudi koji raspolažu s prosječno 150.000 eura se ne osjeća skučeno.

Logika stvari

Analitički marksist G.A. Cohen uvjerljivo pokazuje da je otvorenošću opcija (tehnički - likvidnošću) upravo novac najuže povezan sa slobodom.

Sliku upotpunjuje dugi drugi kraj raspodjele. Na oko 520.000 računa (70 posto) nalazi se ukupno dvadesetak milijardi kuna, u prosjeku 39.000 kuna, skromni višak. S jedne su strane otvorene sve mogućnosti, a drugima je oročena štednja posljednje utočište. Koji je smisao oročiti 39.000 nego “za crne dane”. Za razliku od skoro svih drugih, najmanje pedesetak tisuća slabo ovisi o Hrvatskoj.

Zaključak da je višegodišnja hrvatska stagnacija posljedica nejednakosti sad je uvjerljiviji. To je i inače logika stvari, neumoljiva, praktički tautologija. Stagnacija je posljedica nedostatka resursa ili neefikasne raspodjele resursa, na mjesta na kojima se loše koriste, rasipaju, dok ih u isto vrijeme manjka na mjestima gdje bi se mogli efikasno iskoristiti. Stagnacija, ali i podaci o neravnoteži u distribuciji novčanih resursa, indiciraju da Hrvatskoj svakako trebaju reforme.

Hrvatski liberalni ekonomisti često ističu da reforme nisu reforme ako se svode na oduzimanje onima koji ionako nemaju. Najveći su protivnici reformi - ponovno po logici stvari - oni koji nezasluženo uživaju privilegije. Reforme su oduzimanje privilegija nezasluženo privilegiranima i otvaranje mogućnosti onima koji imaju potencijala. A po nejednakosti šansi Hrvatska je među najlošijima u EU.

Neefikasna mjesta

Novac, naravno, nije jedini resurs koji raspoređen na efikasna mjesta može pokrenuti sustav. Zato je otrežnjujuće pitanje kako je moglo doći do ogromne nejednakosti štednje. Recimo da je značajnim dijelom riječ o nasljedstvu, još iz prošlog sustava. To bi impliciralo da socijalizam nije oduzimao veliku materijalnu imovinu, na primjer zemljište. Ili je novac naslijeđen od socijalističke, politički i ekonomski privilegirane elite koja je zahvaljujući koncentraciji moći koncentrirala i imovinu.

Ta pretpostavka, međutim, izaziva pitanje omogućuje li koncentracija političke moći koncentraciju imovine i u ovom sustavu? U tom slučaju, ekstremna nejednakost štednje i stagnacija impliciraju da su moć političkog i ekonomskog odlučivanja distribuirane na neefikasna mjesta.

Ranjivost sustava

Nejednakost, napokon, uvijek prijeti izazivanjem makroekonomskih neravnoteža. Mogućnost da koncentracija depozita, jednako kao i koncentracija kredita, učini sustav ranjivim, bila je motiv Hrvatskoj narodnoj banci da provede ovu analizu. Nejednakost također može inicirati populističke politike - transferiranje siromašnima samo da se smire.

Matthew Drennan identificirao je još jedan mehanizam kojim nejednakost uzrokuje krizu. Bogati diktiraju stil i vrijednosti koji nedovoljno bogati oponašaju. Da bi se razlikovali dižu cijene stvarima (stanovi, automobili, luksuzni predmeti) do razine koju drugi ne mogu dostići, a da ne uđu u dugove koje ne mogu servisirati. Nejednakost oročene štednje koju je identificirala Hrvatska narodna banka potpuno se dakle uklapa u dužnički balon i dugogodišnju ekonomsku stagnaciju.

VELIKE RAZLIKE

7427 deponenata ili njih 1 posto oročilo je 34,1 milijardu kuna

222.818 deponenata ili njih 30 posto oročilo je 117,6 milijardi kuna

138,3 milijarde kuna ukupno je oročenih depozita

98 posto ukupnih depozita u rukama je 30 posto najbogatijih

Izdvajamo