Mora da je u pitanju nečija podvala, pakost, obijest ili je onaj tko je smislio koncept slušao lošu glazbu, nešto šareno skladano na LSD-u. Zato je, ustvari, teško premijeru. Jednostavno ima opaljenu ekipu koja radi za njega. Netko u njegovoj prošloj Vladi je shvatio da živimo u digitalno doba i da bi sve hrvatske tvrtke morale u sudske registre dostaviti svoje mail adrese. Logično. Nešto kao kada pritisneš prekidač i pojavi se svjetlo u žarulji. A onda se krenulo u realizaciju te ideje. Onaj tko je bio zadužen za tu stvar je prvo provjerio postoji li kakav propis koji regulira problematiku.
Postoji, zove se Zakon o sudskom registru. No, taj zakon nije planirao mail adrese tvrtki, a da bi se dopunio, bilo je potrebno donijeti novi zakon. Tako je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskom registru. U tom je zakonu koji dopunjuje važeći Zakon propisana i procedura kako će se mail adrese upisati u registar trgovačkih sudova. Obaveza dostave mail adrese je istom zgodom preimenovana u zahtjev kako bi svaki poslovni subjekt u Hrvatskoj, a to su tvrtke koje pokreću poduzetni ljudi, imao taj osjećaj poniznosti pred državom kojoj podnosi zahtjev.
Onda država to odobri, iako je država ta koja to zahtijeva od tvrtki. Da bi upis bio odgovarajuće proveden, potrebno je ispuniti točno određeni obrazac, formular, elektroničkim putem. To valjda znači napisati u računalu. Potom se taj obrazac mora isprintati i dostaviti nadležnom trgovačkom sudu osobno ili poštom, preporučeno s povratnicom, kako bi postojao neki trag da se neki vrag slao trgovačkom sudu. Može se koristiti i javnobilježnička služba, otići do najbližeg javnog bilježnika, njemu izdiktirati mail adresa, a javni bilježnik će to proslijediti trgovačkom sudu, uzeti odgovarajuću potvrdu i obavijestiti gazdu firme da je njegov mail uspješno upisan. Naknada je 500 kuna.
Sudbina obrasca u nadležnom trgovačkom sudu je na isti način mučno zastarjela. Naime, nakon što pismo prođe kroz urudžbeni ured nekim čudom, a najvjerojatnije internom dostavnom službom, nekim zaposlenim službenikom, počinje finale upisa. Slučajni heroj ove priče je odgovorna osoba koja zna čitati, pisati i bazično se služiti računalom. Odabrani pročita mail adresu tvrtke koja puni proračun i precizno je prepiše u registar. Mora pritom napraviti tri do četiri klika i znati abecedu.
Napustivši tvrtku obrazac je do upisa u sudski registar prošao kroz troje različitih pari ruku u pošti te najmanje dvoje na nadležnom sudu. Obrazac je, što je najbolje, nosio čudesnu adresu kojom tvrtka komunicira s cijelim svijetom, osim, očito, sa sudom u čiji registar ta adresa mora biti upisana, a između ostalih, i sud će koristiti tu istu adresu pa je za pretpostaviti da i sud ima svoj mail. Svaki IT-jevac je mogao objasniti cijelom ministarstvu čemu služi umjetna inteligencija i tko je umjesto svih ovih ljudi mogao obaviti posao upisa.
Namjerava li itko, usporedbe radi, otvoriti tvrtku u Londonu, piše na internetu, potrebna mu je neka adresa, poštanski pretinac i mail tvrtke koji će biti svima dostupan. U našem je slučaju dosta dobra fora i to što se, ako tvrtke ne dostave svoje mail adrese, nakon što je dodatnim člankom dodatnog zakona razrađen cijeli postupak, neće dogoditi ništa. Eto, zato što je, kao u vicu, potrebno najmanje petero ljudi da upiše jednu mail adresu u sudski registar Plenkoviću je teško. Vrag je ta digitalizacija.