Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović jučer se, dan nakon što je predstavila svojih 45 mjera za demografsku revitalizaciju, osvrnula na žestoke kritike koje stižu sa svih strana da su njezine mjere skup želja bez uvažavanja realnosti i financijskih mogućnosti.
Istaknula je u emisiji Hrvatskog radija “S predsjednicom izvan protokola” da njezin tim ne može sam izračunati kako bi se mjere uklopile u proračun - upravo je zato, naglasila je, tražila zajedničku sjednicu s Vladom kako bi o tome raspravili.
Ministar financija Zdravko Marić naglasio je da će pomno analizirati mjere, no da zasad nisu rađene nikakve financijske procjene. Poručio je također da on u svojim istupima i mjerama nastoji ne ulaziti u sferu populizma.
Skup predsjedničinih mjera je, podsjetimo, iznimno širok popis opisnih mjera bez konkretnih rokova i bez financijskih procjena. Radi se o nizu financijskih naknada djeci i roditeljima - poput univerzalnog dječjeg doplatka za svako drugo i sljedeće dijete u obitelji od 1250 kuna mjesečno ili roditeljskih naknada u visini pune plaće tijekom cijelog jednogodišnjeg dopusta nakon rođenja djeteta - te velikom broju dostupnih i priuštivih usluga (vrtić za svu djecu stariju od tri godine, školski boravak za svu djecu do 5. razreda).
Mjere kao takve nailaze na punu podršku, no nije jasno u kojem bi periodu trebale biti implementirane i kako ih platiti.
Teško procijeniti
Cijene samo nekih od njih su astronomske. Primjerice, samo naknada od 1250 kuna mjesečno za svako drugo i sljedeće dijete u obitelji koštala bi blizu 6 milijardi kuna. Jedna od realnijih, potrebnijih i isplativih mjera svakako je delimitiranje porodiljnih naknada koje bi iziskivalo, prema procjenama, oko 300 milijuna kuna na godišnjoj razini.
Obavezni vrtić za svu djecu iznad treće godine mjera je koja je Hrvatskoj - koja se nalazi pri začelju EU po obuhvatu djece predškolskim odgojem - neophodna. No, cijenu kratkoročnog uvođenja te mjere u ovom je trenutku gotovo nemoguće procijeniti. Naime, u 146 općina i gradova vrtića uopće nema. U mnogim sredinama cijene vrtića koje plaćaju roditelji su visoke i mnogima, osobito u ruralnim krajevima i s dostupnim baka-servisom, nepriuštive.
Produljeni boravak
Da bi omogućila vrtić svakom djetetu, Hrvatska bi ih morala izgraditi više desetaka. Ako bi pak vrtić bio obavezan, onda bi morao biti i besplatan. Sada, prema procjenama, općine i gradovi, u čijoj su nadležnosti vrtići, za vrtiće izdvajaju oko dvije milijarde kuna, a roditelji sudjeluju s još najmanje pola milijarde. Ako bi broj djece narastao barem za trećinu - jer bi vrtić pohađala sva djeca - te ako bi bili besplatni za roditelje, troškovi jedinica lokalne uprave ukupno bi narasli za više od milijardu kuna.
Slično bi bilo i s boravkom u osnovnim školama osiguranim za sve učenike nižih razreda. Većina hrvatskih škola, naime, ne organizira boravak ni za najmanju djecu u 1. i 2. razredu, a veliki bi broj škola - uz zapošljavanje dodatnog kadra - morao udovoljiti i prostornim uvjetima. Naime, djeca u boravku ostaju do 16 ili 17 sati, što znači da im učionica treba kroz dvije nastavne smjene.
Te dvije usluge - vrtić za sve i boravak za najmanje školarce - u skladu su s cijelim paketom mjera koje su okrenute sklađivanju poslovnog i obiteljskog života: nema nikakvih mjera koje bi motivirale majki na izlazak s tržišta rada kako bi bile doma s djecom, poput mjere roditelja odgajatelja. No, tim više upada u oči da se predsjednica u tri opsežna dokumenta nigdje nije osvrnula na iznimno zastupljen prekarni rad među mladima, na nesigurna radna mjesta te rad nedjeljom i praznikom za koji zaposlenici često nisu adekvatno plaćeni. Upravo je to, naime, jedan od glavnih razloga koje mlađa populacija navodi kao važnu prepreku pri donošenju odluke o roditeljstvu.
Druga iznimno važna mjera koja je tek ovlaš spomenuta u predsjedničinu akcijskom planu je mjera koju demografi u ovom trenutku smatraju ključnom: useljenička politika. Bez obzira na ostale mjere, ističu, bez useljavanja mlađe populacije u Hrvatskoj se negativni prirodni prirast - veći broj umrlih od rođenih - ne može preokrenuti.
Useljavanje
U svojim mjerama Grabar-Kitarović je navela “ciljano useljavanje u skladu s potrebama tržišta rada”, no to je rijetka mjera koju nije dodatno pojasnila ni jednom riječju. Na upit koje su to treće zemlje iz kojih bi trebalo poticati useljavanje u Hrvatsku nije konkretno odgovorila.
Stvarne useljeničke politike Hrvatska nema, a i posljednji formalni, administrativni dokument kakve smo ranijih godina donosili datira iz 2015. godine.
Pitanje useljeničke politike, koja je Hrvatskoj apsolutno nužna, kažu stručnjaci, u Hrvatskoj je visokopolitizirano zbog “inzistiranja na očuvanju identiteta”. Tradiconalno je u Hrvatskoj manjak radne snage nadoknađivan radnicima iz BiH i Srbije, no taj bazen presušava. Sve je manje radne snage zainteresirane za rad u Hrvatskoj.