Mirjana Gross bila je prva među hrvatskim povjesničarima koja se bavila razvojem metodologije, prva povjesničarka koja je hrvatsko društvo 19. stoljeća obuhvatila u cjelini, prva koja je pisala udžbenike koji su se koristili u cijeloj Jugoslaviji. Prevodila je puno, s različitih jezika, a sve ih je znala savršeno. Čitala je još više, pisala prikaze koji su upućivali u ono što je važno i što je korisno našoj znanosti o prošlom. Mirjana Gross puno je putovala, nagovarala mlade da odlaze van.
Predavala je na sveučilištima u Americi, Austriji, Njemačkoj. Bila je svjetski čovjek i tako je pisala. Njezini kontakti, predanost povjesničarskom poslu, neprestano istraživanje i stvaranje punih 60 godina, od prvog objavljenog rada 1951. pa do pred samu smrt u 90. godini života, pretvorili su je u znanstvenicu, vjerojatno jedinu za koju se može reći da je stvorila svoju povjesničarsku školu. Bez Mirjane Gross hrvatska historiografija o 19. i početku 20. stoljeća još uvijek bi se lomila na uskim temama političke povijesti.
Širok krug interesa
Ona je našu historiografiju uvela u suvremene svjetske tokove. Najviše je pisala i objavljivala od odlaska u mirovinu još početkom osamdesetih, zorno pokazujući kako povjesničari, postoji li upornost i znanstvenički nerv, odlične radove mogu stvarati i u dubokoj starosti. Pokazala je i drugima kako mirovina nije kraj, već katkada pravi život znanstvenika.
Mirjana Gross najprije je istraživala socijaldemokraciju, što je bila i njezina doktorska teza. Ubrzo je shvatila da se bez detaljnog uvida u različite procese druge polovice 19. stoljeća, kada hrvatsko društvo postaje građansko i moderno, ništa ne može razumjeti. Istraživala je zato gospodarstvo, kulturu. Istraživala je ideologiju jugoslavenstva, ali i pravaštva.
I život joj je bio povijest
U vrijeme kada je misao Ante Starčevića i izvornog pravaštva bila politički diskvalificirana pokazala je da ona korespondira sa sličnim strujanjima u srednjoj Europi. Tako ju je očistila od taloga politike i učinila legitimnom za istraživanje i ostalim povjesničarima.
Prema studentima za koje je procjenjivala da ih valja gurati Mirjana Gross bila je više od običnog nastavnika. Elitne je studente dugo protežirala, brinula se za njihovo napredovanje. Prema mnogima drugima znala je biti distancirana.
Vrlo je jasno, gotovo naglašeno, lučila privatno od javnog. Uvijek uredna, dostojanstvena hoda, sređene kose; zanimale su je knjige i umjetnost.
Mirjana Gross najprije je 1940. upisala medicinu na Sveučilištu u Zagrebu. Bilo je to iste godine kada su Nijemci umarširali u Pariz, što je u njoj, djevojci iz židovske obitelji koja je tek završila 1. žensku realnu gimnaziju na Gornjem gradu, izazvao strah.
Otac Mavro i majka Ella nisu željeli iz Zagreba, nisu uopće vjerovali da se ono što je Hitler govorio i što se naslućivalo - tragedija čitavog jednog naroda - može doista dogoditi. Grossovi su, na kraju, bili pravi Zagrepčani. Mirjana je rođena u Dalmatinskoj ulici, stanovali su u Rokovu perivoju, staklanu i dućan otac je imao na Iličkom, danas Britanskom trgu. Potom se svijet srušio, a Grossovi su se sakrili na selo, u Brdovečko Drenje, gdje ih je čuvala obitelj Topol.
Grossovi su odani Nijemcima 20. listopada 1943. Mirjana je odvedena u zatvor na Trgu N, a nakon toga u najveći ženski logor, Ravensbrück, gdje je s majkom radila sve do svibnja 1945.
Preživjele su kraj rata, ali otac je nestao u Buchenwaldu. Bolesna od tuberkuloze, s ozbiljnim posljedicama boravka u logoru, željela je u Zagreb. Bolest ju je onemogućavala da pohađa nastavu pa je ispite za povijest između 1947. i 1951. spremala u sanatoriju, a polagala tek na fakultetu.
Kratko je isprva radila u Povijesnom zavodu JAZU, a onda sve do umirovljenja na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta.
Devedeseti rođendan Mirjana Gross proslavila je 22. svibnja 2012. baš tamo, u Vijećnici FF-a, u društvu studenata različitih generacija, a u pratnji obitelji Topol, sada nećaka Stanka Topola, koji je Grossove skrivao od ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Znanstvenica do kraja
Nešto je teže hodala zbog ranije slomljenog kuka, ali je unatoč zloćudnoj bolesti izgledala dobro, bila raspoložena, duhovita, jasno je rekla da još nije senilna.
Posljednji sam put s Mirjanom Gross razgovarao 13. lipnja 2012., na dan pogreba posljednjeg kolege iz prve generacije studenata povijesti s kojim je studirala i radila, profesorom svjetske povijesti Reneom Lovrenčićem. Bila je blaga, jasna, ljubazna, sjetna.
Na svoju se bolest nije žalila, nije ju spominjala. Ostala je do kraja samo znanstvenica, najbolja povjesničarka naše historiografije.