Pisanje priča je moćno oružje samorefleksije.
Moje priče su sporo rasle i dugo sam ih nosila u sebi, a kad su izašle, gotovo u trenu, trebalo mi je neko vrijeme da razumijem koji im je smisao.
Sad znam - smisao je da meni daju osjećaj završetka, a drugima pomognu, ako mogu.
To su priče o meni. Molim čitajte s pažnjom, strpljenjem i nježnošću, prema meni i prema sebi.
Napisala je to 27. studenoga na svojem Facebook profilu Lora Vidović, bivša pučka pravobraniteljica i sadašnja pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu Grada Zagreba. Bio je to ne osobito dug status naslovljen brojem 0. U narednih 16 dana objavila je 33 priče, svaku naslovljenu brojem, ni jednu dužu od 10-ak redaka. Objavila je serijal kojim je duboko dirnula i potresla stotine svojih Facebook prijatelja.
Nemaš krvave rane? Dobro si
Lora Vidović, doktorica znanosti s doktoratom na temu pravne zaštite djece od tjelesnog kažnjavanja i majka trojice sinova u ranim 20-ima, pisala je o svojem odrastanju 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Odrasla je u disfunkcionalnoj obitelji, u kojoj je od najranije dobi svjedočila obiteljskom nasilju oca nad majkom, u kojoj je bila žrtva majčina zanemarivanja te njezina fizičkog i psihičkog nasilja. Priče o godinama i iskustvima o kojima oni koji su Loru Vidović upoznali kao odraslu, formiranu osobu ništa nisu znali.
I o tome piše brutalno iskreno. Bez puno detalja, kratkim, odrezanim rečenicama, nevjerojatno je precizno javno prostrla nasilje u kojem je živjela.
- Ovo je moje čišćenje, moje pospremanje, moja katarza. To nije obračun s majkom, to je pomirenje sa samom sobom, prihvaćanje činjenice da je to što mi cijeli život nedostaje i za čim čeznem - njezina ljubav i prihvaćanje - zapravo nešto čega nema, što ne postoji i što se ne može stvoriti niti ja to mogu zaraditi. Trebalo mi je javno imenovanje da to postane stvarno, da postane istina koju i ja mogu prihvatiti. I krenuti dalje - kaže nam Lora Vidović.
On je tukao nju, a ona mene, napisala je u svojoj 6. priči. Sve - stotine iskustava - napisano je u toj jednoj jedinoj rečenice. Iskustva i osjećaji koja više ili manje dobro poznaju njezini vršnjaci - poneke epizode iz vlastitog života, poneke iz života prijatelja, susjeda, kumova. Epizode o kojima se nije govorilo. Epizode koje su jednostavno postojale. Po kojima se nije poduzimalo ništa.
- Jer se tada nije imalo što poduzeti. Nemaš otvorene prijelome i krvave rane? Dobro si - govori nam Lora Vidović.
Njezine priče duboko pogađaju svakoga tko je odrastao u to doba, jednako kao i fotografije uhvaćene tadašnjim obiteljskim fotoaparatom, nalik fotografijama u starim fotoalbumima u tisućama domova. Po jedna prati dobar dio objavljenih priča. Plavooka djevojčica - neobično je koliko je prepoznatljiva čak i na fotografijama iz rane dobi - gotovo na svakoj od njih se smije, iako je smijeh posljednja emocija koju njezine priče izazivaju.
Vrištanje, njegova šaka na njezinoj usnici, krv
Sjećam se vrištanja žene koju muž krvnički mlati i tetino kratko objašnjenje da je on opet pijan i da se tu ništa ne može, piše u svojoj 4. priči. Sjećam se priča o djeci koju roditelji tuku remenom, a ja sam bila mami zahvalna što me tuče samo kuhačom, piše u 6. priči. Napisala sam Pismo, stavila u plavu kuvertu i danima ga nosila u torbi. Može li se umrijeti još više?, piše u 16. priči. Svađa, kaos, ona u njegovom licu, njegova šaka na njenoj usnici, krv, piše u 21. priči. Ja ne mogu više. Moram se odmoriti. Idem kod tate na tjedan dana, piše u 26. priči. Bilo je dovoljno samo da postojim. Znam što u životu znači imati podršku, stoji u priči broj 28. Nema tu prostora za oprost ni s koje strane, nema smisla u suočavanju, nema priznanja ili prihvaćanja. Nikada nije ni pokušala. Ali meni je dosta, napisala je u posljednjoj, 33. priči.
Veliki intervju s Lorom Vidović i priče koje stoje iza njezinih priča donosimo u subotu, u prilogu Magazin tiskanog izdanja Jutarnjeg lista te na portalu jutarnji.hr.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....