ONE SU TETE PRIČALICE I OLKAŠAVAJU ŽIVOT DJECI S ODJELA ZA ONKOLOGIJU 'I moje je dijete ovdje ležalo, gledala sam te žene, a sad sam jedna od njih'

Prošlo je 19 sati i vrijeme je čitanja priča. Shvaća to i dječačić u šarenoj majci, nema mu ni četiri godine. On priče sluša već nekoliko mjeseci, a jedna od omiljenijih mu je “Vuk koji je htio biti druge boje”.

Trčkara zeleno-žutim hodnikom ususret svojim pričalicama, jer dobro ih već poznaje taj mali čovjek. Sjeda za sasvim niski, dječji stolić u centralnom prostoru odijela, a njegova mu pričalica pokaže literaturu koju je danas odlučila ponijeti. Dječačić gole glave i neobično tamnih očiju uvjereno uperi prstom u jednu od slikovnica na stolu. Večeras je, naime, odlučio slušati o “Čarapojedcu”. Pričalica uzme čitati priču, a dječačić se osmijehne. Taj se njegov osmijeh jasno vidi u očima, obrvama, u licu. Kako nosi bolničku masku, ne možemo mu vidjeti usta. No, nesumnji...