PORT- AU- PRINCE - “Molitva i pjesma postaju sve glasniji..sve više i više ljudi se okuplja...koliko patnje...koliko uništenja..”. Piše to na društvenoj stranici Twitter Richard Morse, američki glazbenik i hotelijer koji živi na Haitiju. “Ljudi su ostali smireni i pomažu jedni drugima...Još jednom, dok sunce zalazi i počinje pjevanje, noć nas uvodi u nesigurnost. Čujem da po- moć dolazi sutra.”
U mraku, bez vode i s telefonskim vezama u kvaru, internet je bio prvi kanal koji su preživjeli Haićani imali da ostatku svijeta jave vijesti o paklu u kojem su se našli. Haiti, jedna od najsiromašnijih nacija na svijetu, čeka pomoć nakon katastrofalnog potresa koji je u utorak popodne po lokalnom vremenu razorio velik dio karipskog otoka. Još se uopće ne zna koliko je ljudi stradalo, no strahuje se da je živote izgubilo možda i pola milijuna ljudi.
Twitter američkog hotelijera bio je prozor u kaos nakon prvog šoka.
“Ljudi dolaze s aerodroma i kažu da tijela poginulih preplavljuju ulice. Ne znam što da mislim o tome.” “Popodne sam čuo pijetlove i ptice... prvi put nakon potresa... horde novinara prijavljuju se u hotel. Svi su moji gosti spavali na dvorištu ispred ulaza. Ljudi koji su došli mislili su da se radi o leševima... susjedi pomažu susjedima.”
Twitter, Facebook i privatna korespondencija pune se, ova tri dana, emotivnim porukama koje stižu od nesretnih ljudi s pogođenog otoka. Dodir s vanjskim svijetom, podrška prijatelja i rodbine opskrbljuje ih, kažu, snagom i nadom.
“Za moju obitelj i prijatelje: Volim vas. Volim vas. Volim vas. Znam da se molite. Osjećam to. Molim vas, nemojte prestati”. Poručuje to na blogu Troy Livesay. Javljaju mu se zabrinuti ljudi koje ni ne poznaje i pitaju ga može li nešto saznati o njihovima koji se ne javljaju. Troy ih odlazi tražiti.
Twitterovci iz minute u minutu, kroz besane noći, postaju nove poruke.
“Telefoni rade tu i tamo. Ali, ja još uvijek ne uspjevam dobiti svoju obitelj (08:12, srijeda).”
“Vidim leševe na ulici...Vidim leševe kako izviruju iz ruševina... uskoro će nastati problemi s hranom, lijekovima i vodom... Tijela se počinju raspadati (13:47, srijeda).”
“Tijela polažu uz rub ceste Canape Vert da ih prijatelji i obitelj mogu doći pokupiti (18:14, srijeda).”
“ Iza crkve Sv. Gerarda imaju školu koja se srušila. Čuo sam kako netko govori ispod ruševina. Noge su mu zarobljene i ne može se izvući (18:24, srijeda).
" Pala je noć...Čini mi se da noć sad traje dulje nego inače... Kako li je tek onima koji su živi zatrpani pod ruševinama..Molitve.. (20:55, srijeda).
Upravo u jednoj velikoj molitivi ujedinjeni su stanovnici Haitija. Svi reporteri govore o pjesmi koja se razliježe otokom. Naročito kad padne mrak. Proteklu noć, tisuće su se okupile ispred predsjedničke palače i na drugim otvorenim površinama. Žene s Haitija, opisuju novinari na terenu, podignutih ruku pjevaju molitve s radosnim, pa čak i prkosnim tonom. Plješću.
Duboko religiozna nacija, koja za sebe u šali kaže da ima ‘80 posto katolika i 100 posto onih koji vjeruju u vodoo’, pjeva ‘Gospode, dođi i spasi nas’, kad već pomoć od vlade nikako da stigne. Nebo im je, kažu, jedina nada. U predgrađu Petionville, stotine su preksinoć prolazile kroz sklepani kamp za izbjeglice pjevajući “naprijed kristovi vojnici, spas je blizu”.
Treći je dan otkako je potres gotovo u potpunosti uništio glavni grad Port-au-Prince. Procjene o mrtvima, koje su najprije kružile oko brojke od stotinu, popele su se na tisuće, pa desetke tisuća, a kako vrijeme protječe govori se o stotinama tisuća izgubljenih života. I jučer se osjetilo slabije podrhtavanje tla, no nakon što se stanovništvo malo smirilo, počela je utrka s vremenom i otkapanje mnoštva koje je zatrpano ruševinama. Njihovi pozivi u pomoć se čuju ispod slojeva prašine. Neki su se javili porukama.
Tijela mrtvih se počinju raspadati, nema vode, pa počinje nova bitka, ona za zaustavljanje zaraza i dopremanje hrane i lijekova iznemoglom, preživjelom stanovništvu. Bolnice su oštećene u potresu, a do liječničke pomoći gotovo je nemoguće doći. Stanovnici koriste kamione i kombije kao kola hitne pomoći, a vrata razrušenih domova kao nosiljke. No, u bolnicama ranjenicima nije puno bolje jer leže među tijelima preminulih.
Fotograf Gettyja Frederic Dupoux piše: “Izgleda da su sve zgrade koje imaju bar jedan kat uništene. Mrtva tijela su posvuda. Još nisam vidio ni jedna ambulantna kola ili profesionalnu pomoć da je stigla ranjenima.”
Potres nije diskriminirao - premijer je beskućnik zajedno s 80 posto stanovništva koje živi s dva dolara dnevno i čiji krov nad glavom ne vrijedi ništa više.