Je li se državni intervencionizam previše razuzdao tijekom krize izazvane pandemijom COVID-19? Hoćemo li za godinu-dvije plakati za tržištem kojeg više nema jer su ga državne intervencije, pomažući građanima, kompanijama i samima sebi, uništile? Već sada možemo biti sigurni da je odgovor na ova dva pitanja potvrdan.
Na svim bitnim tržištima mogu se uočiti devijacije izazvane državnim intervencionizmom koji je prešao granice prihvatljivog u konvencionalnoj ekonomskoj logici, onoj koja nas je dobro služila stotinjak godina. Ono što sada gledamo u najvećim “tržišnim” ekonomijama postalo je karikatura tržišta, mjesto gdje se razvija i jača ovisnički odnos s raznim oblicima državnih poticaja. Moralni hazard državnog intervencionizma približava se povijesnom vrhuncu, barem kad je zapadna polutka u pitanju. Međunarodna trgovina je u rasulu, što zbog lančanih lockdowna, što zbog iracionalnog stava da su domaće ekonomije sigurnije pod patronatom protekcionizma.
Nekad jasni ekonomski principi postali su poput iskrivljenih ogledala.
Pogledajmo Sjedinjene Države, zemlju u kojoj se od posljednje financijske krize 2008. stvorila planina korporativnog duga dok je dioničko tržište doživljavalo neviđeni procvat. Američki kongres i Federalne rezerve krenuli su nakon izbijanja pandemije u nezabilježenu akciju lansiranja raznoraznih stimulansa.
Već sada putanja fiskalne održivosti SAD-a nije održiva, a cijela akcija neće stati na 3000 milijardi novog fiskalnog tereta. Kongres se neće usuditi ‘prerano’ ukinuti naknade nezaposlenima i poticaje kompanijama. Problem je fiskalnih stimulansa u tome što transferiraju ogromne dugove u budućnost, pri čemu spašavanje propalih biznisa u 2020. onemogućuje rast ekonomije u desetljećima koja dolaze. Što se kaže, žrtvuju se buduće generacije.
Za intervencije centralne banke uopće nema plafona. Potiču šakom i kapom, i pri tome iskrivljuju tržišta. Čine to još od krize 2008.
Zbrojeni učinci fiskalnih i monetarnih stimulansa u Sjedinjenim Državama su bizarni.
Iako je jedan od glavnih ciljeva bio očuvanje radnih mjesta, Amerika je u jednom trenutku, i uz izdašne poticaje, zabilježila više od 40 milijuna nezaposlenih s udjelom nezabilježenim od Velike depresije. Istodobno, i nakon paničnog pada zbog izbijanja epidemije, dioničko tržište uživalo je streloviti rast. Stimulansi su uključili motor nejednakosti: dok su milijuni ostajali bez posla, onih 10 posto najbogatijih povećavalo je svoje bogatstvo jer posjeduju 90 posto svih dionica.
Usred krize, na američkom dioničkom tržištu počeli su se uočavati spekulativni fenomeni što su se inače viđali na vrhuncu tržišnih euforija koje su, u pravilu, završavale loše. Gledajući postojani rast dioničkog tržišta, u spekulacije su se uključili mali igrači, oni koji si objektivno ne mogu priuštiti hazarderstvo. Sve pomalo prelazi granice opskurnog. Ono što se odvija na trgovinskoj platformi Robinhood moglo bi dovesti do toga da Robinhood više neće biti poznat kao čovjek koji je otimao bogatima da bi darovao siromašnima.
Evo nekoliko primjera: mala nekretninska kineska kompanija pod nazivom Fangdd Network doživjela je zahvaljujući navali ne baš dobro upućenih robinhudovaca rast kapitalizacije od trinaest puta te je dosegnula vrijednost od četiri milijarde dolara. Jedino objašnjenje analitičara jest da su mali špekulanti možda pobrkali Fangdd s Faangs dionicama visoke kapitalizacije (Facebook, Amazon, Apple, Netflix, Alphabeth). Dionica Fangdda porasla je sa 10 na 130 dolara u četiri sata jer je više od 15 tisuća klijenata Robinhooda pomislilo kako su otkrili zlatni rudnik. Dan poslije Fangdd je izgubio četiri petine vrijednosti. Koliko je malih investitora izgubilo, teško je procijeniti. Puno. Klasična je to priča koju smo gledali u dot.com maniji 2009., kad je Nasdaq 100 udvostručen, s time da tada nije bilo pandemije.
Mali ulagači danas se naivno pokušavaju uvući u dioničko tržište jer cijelo desetljeće svjedoče kako poticajna politika Federalnih rezervi, ekstremno niske kamate i programi otkupa vrijednosnica osiguravaju postojani rast cijena dionica do ludo visokih valuacija. Ovo današnje dioničko tržište jest tržište u kojem kompanije bez prihoda doživljavaju eksploziju cijene. Na ‘tržištu’ se nakon Tesle pojavila nova kompanija - Nikola. Njezina tržišna kapitalizacija preko noći je bez zarade skočila na 30 milijardi dolara. A Tesla je vrijednošću premašio Toyotu, iako im se prihodi uopće ne mogu uspoređivati. Važno se zvati Nikola i Tesla. Čak je i nekad davno ugledni Hertz u jednom danu doživio rast od 577 posto, a već je u sljedećoj sesiji slavni rent-a-car pao 39 posto u samo 15 minuta trgovine.
Problem je u tome što je Hertz prije nekoliko tjedana proglasio bankrot s neizvjesnim ishodom te njegove dionice potencijalno vrijede - ništa. Oko 160 tisuća malih investitora koji se koriste platformom Robinhood drži dionice Hertza, što je 100 tisuća više nego prije mjesec dana. Oko 140 tisuća robinhudovaca danas drži Nikola Corp (koji tek treba početi zarađivati), puno više nego što ih drži Netflix, kompaniju s jako razvijenim poslovnim operacijama. Broj malih investitora koji trguju s iznosima nižim od 2000 dolara povećao se u ovoj godini krize za 75 posto. Ljudi su to koji, između ostalog, hrabro kupuju dionice koje je kriza COVID-19 temeljito rasturila – American Airlines i Norwegian Crusie Line porasli su u mjesec dana 93 posto. Jesu li mali ljudi počeli utvarati da mogu postati baroni private equityja koji su u posljednjih deset godina u svoje džepove spremili 230 milijardi dolara samo kroz naknade za upravljanje fondovima? Moguće. Ali to se neće dogoditi.
Problem je u tome što veliki igrači mogu zahvaljujući superpoticajnim mjerama monetarne politike postojano gomilati bogatstvo fondova te na svaki uloženi dolar (npr. mirovinskih štediša) izvući 1,5 dolara privatnog profita bez rizika, kao naknadu za upravljanje. Šokantni su to nalazi profesora financija Ludovica Phalippoua na Oxford Said Business Schoolu. Samo je Stephen Schwarzman, suosnivač Blackstonea, stekao osobno bogatstvo od 17,7 milijardi dolara. Pa zašto to ne bi kopirali oni mali igrači? Pri ovome valja znati da većina tih ogromnih PE fondova nije ulagačima nudila bolje povrate nego što je raslo samo tržište.
A sada je američka centralna banka otišla još korak dalje. Objavila je pravila otkupa na sekundarnom tržištu obveznica i za to osigurala 75 milijardi dolara. To u ovoj situaciji ne bi bilo previše čudno da Federalne rezerve u tim pravilima ne predviđaju kupovinu junk obveznica kompanija. Donedavno takvo nešto bilo je potpuno nezamislivo, s razlogom neprihvatljivo. Kako će danas-sutra Federalne rezerve opravdati financiranje kupovine junk obveznica ‘palih anđela’ uz operativnu pomoć BlackRocka, teško je predvidjeti.
Ovaj potez toliko iskrivljuje sve što može ponuditi tržište da se gledano čak iz perspektive ove teške krize čini moralno neprihvatljivim. Jedino još preostalo što Fed nije činio, a mogao bi u budućnosti, jest direktna kupovina dionica. Čudno je mjesto postala ta Amerika, a europske države i Europska središnja banka redom vuku vrlo slične poteze. ESB već posjeduje 400 milijardi eura talijanskih obveznica s neprirodno niskim prinosima. Kako će ih se, pobogu, riješiti i normalizirati bilancu? Nikako i vjerojatno nikad.
Zasad se čini kako je europsko tržište rada puno bolje prošlo nego američko. No, samo u 5 najvećih EU ekonomija 45 milijuna radnih mjesta ovisno je o državnim poticajima. Stručnjaci procjenjuju kako će po isteku mjera u 2021. nestati barem 9 od tih 45 milijuna radnih mjesta. Umjesto da ljudi počnu odmah tražiti druga rješenja, stvorit će se lažna sigurnost; opstat će zombificirana radna mjesta, onakva kakva mogu postojati samo uz državnu pomoć. Osnovne budućeg rasta bit će satrte u startu.
Nestaju i temelji financijske sigurnosti. Deset dugih godina EU je dizala kriterije izdržljivosti banaka, provođeni su stres testovi, donosila se sve preciznija i zahtjevnija regulativa. A onda je je COVID-19 značajni dio opreza bacio u rijeku. Sve samo da bi komercijalne banke što lakše prosljeđivale likvidnost koje osigurava Europska središnja banka.
Političari predugo haluciniraju da država doista može spašavati tržišta, upravljati ponudom i potražnjom. To je postao mainstream, iako je ludo samo po sebi. Političari potpuno zaboravljaju kako kroz upravljanje tržištima toliko iskrvljuju ponudu i potražnju te više nemamo tržišta nego tek mjesta razmjene pod snažnim utjecajem državnog intervencionizma.
A državni intervencionizam djeluje kao opijum, izaziva ovisnost.
Monetarne politike još su od zadnje financijske krize 2008. očuvale veliki broj zombi kompanija; onih čiji poslovni modeli više ne mogu osigurati plaćanje kamate iz tekućih prihoda. Zombi kompanije dobile su priliku pojesti lavovski dio kapitala koji bi inače mogao završiti kod start-upova i novih, probitačnih kompanija. Novim generacijama ostat će tako zombi kompanije sa zombificiranim tržištima rada, razočaranje i bijes. A Robinhood će opet možda značiti isto kao u našem djetinjstvu, a ne u 2020.
