Državna administracija je pokazala da nije u stanju pokrenuti kvalitetnu, sustavnu i brzu obnovu objekata na potresom pogođenom području, što smo svi manje više prihvatili, a stanovnici potresom pogođenog područja su se s time i pomirili. No, i u takvim bi se okolnostima morao pronaći način da se pomogne napotrebitijima. Sisačka obitelj Pereković gotovo je "izložbeni" primjer kako bi se relativno malom financijskom i tehničkom intervencijom značajno mogla poboljšati kvaliteta života stradalnicima.
Tata Mario i mama Ana-Marija imaju osmero djece, a svi žive u prizemlju svoje katnice sa žutom naljepnicom u Selima, naselju koje se nalazi na samom ulazu u Sisak iz pravca Zagreba. Prije potresa koristili su i prvi kat u kojemu su im bila spavaće sobe, no potres im je oštetio kat iznad, odnosno zabatni zid, glavni tavanski prezid, ali i dobro prodrmao krovište, zbog čega ih je strah koristiti i srednju etažu. Perekovići su u danima nakon potresa iselili u dva kontejnera koje su im donirali župljani Slivna kraj Imotskog, ali su se nakon samo nekoliko dana vratili u svoju kuću, jer im je bilo nemoguće organizirati kontejnerski život. S obzirom na brojnost obitelji, nije im to lako ni sada u prizemlju njihove "neuporabljive" kuće, ali, nemaju previše izbora.
A nije da nisu tražili pomoć i ukazivali na svoju potrebu. U netom objavljenom izvješću za 2022. godinu pučka pravobraniteljica piše kako im se "pritužila i obitelj koja živi u selu pored Siska sa sedmero malodobne djece u kontejneru u dvorištu. Zahtjev za obnovu su putem mobilnog tima predali u ožujku 2021. godine, a iz očitovanja SDUOSZ-a proizlazi da u travnju 2022. još nisu zaprimili odluku o obnovi. Informacije od MPUGDI oko stanja predmeta nismo zaprimili ni nakon tri požurnice".
Jedna jedina dobra stvar kod ove obitelji se dogodila u međuvremenu, dobili su još jednog anđela, bebu Stelu, ali po pitanju obnove nijedna. Vrijedni tata Mario zbog prirode posla koji mu priječi javno eksponiranje nije mogao ni želio sudjelovati u razgovoru s nama, pa smo pričali sa suprugom Ana-Marijom, ali i ostatkom njihove obitelji koju osim najmlađe bebe Stele čine brace i seke: Mia (13), Gabrijel (12), Fran (11), Patrik (10), Petra (9), Iva (8) i Leina (6). Pitamo ih kako izgleda njihova svakodnevica.
- Meni kažu da nas ima toliko da uskoro mogu otvoriti svoj nogometni klub - kaže Patrik, pa nasmije ostatak ekipe. Kažu da su im roditelji dobri, a ponekad i oni njima. Majka Ana-Marija zasigurno je najzaposlenija u obitelji.
- Buđenje u 6, pa spremanje u školu ovih koji idu u jutarnju smjenu, oni ustaju u 6.30. Srećom, mogu pješice u školu, jer nije daleko, vozimo ih samo ako je jako loše vrijeme ili snijeg. Ostali su oko stola, doručak za njih i učenje i pisanje zadaće. Ja perem i sušim robu, krećem sa spremanjem ručka, neki kreću s nastavom u popodnevnoj smjeni u 11.30, pa ručak mora biti gotov u 10.30 najkasnije. Onda ovi što su bili u školi dolaze na ručak, pa popodnevni odmor, učenje. Na večer se skupimo opet svi oko stola za večerom, a poslije toga slobodne aktivnosti - govori majka.
Hvali svoju djecu, pogotovo ove starije koji pomažu mlađima oko zadaća, ali brinu svi i o najmlađoj Steli, nahrane ju i presvuku. Ima i među njima nesuglasica, ali koliko se vole najviše se vidi kada netko fali, tada svi zapitkuju majku kada će doći.
Majka je iz sela Žabno bliže Sisku, udala se za Maria u Veliku Goricu, no preselili su se u kuću u Selima koju je poslije Domovinskog rata sagradio njegov otac. Bila je velika, pa se obitelj imala kamo širiti, popunjajući sve prostorije u prizemlju i etaži prvoga kata.
Onda je stigao onaj strašni potres. Djeca su bila sama kući, mama i tata upravo su stigli u dvorište iz nabave namirnica.
- Otvorala sam ulazna vrata kad je počelo tresti, dečki su bili na katu, krenuli su dolje u onoj panici, međutim doslovno su se kotrljali - kaže Ana-Marija.
- Ja sam se jako bojala. Sve se je klimalo. Ja sam bježao po stepenicama. Ja sam se plakala - govore djeca u glas.
Otkrila su nam i jednu tajnu. Dan potresa zovu grah-danom, tada im je za ručak trebao biti poslužen grah, no nikada ga nisu pojeli, već su jeli paštete na dvorištu, zato su se dogovorili da će svakoga 29. prosinca za ručak imati - grah.
- Zidovi su popucali i više nismo mogli spavati u svojim sobama - objašnjavaju ovi mlađi.
- Izmaklo je krov, najviše su stradali zidovi u potkrovlju, no popucali su i na katu, pa smo odlučili ne riskirati i ne puštamo više gore djecu. Nekako smo se snalazili par dana, onda su došli kontejneri, ali smo odmah shvatili da ne možemo s njih sedmero biti u 30 kvadrata. U međuvremenu nam se rodila i Stela, tako da smo se vratili u kuću na svoju odgovornost - govori majka, dodajući da su u prvim danima svi spavali na madracima koje su spustili iz kreveta s gornjeg kata.
Potvrđuje da su predali zahtjev za obnovu, no narednih godinu i pola nitko im se nije javio. U studenom prošle godine im je došlo rješenje kojom im se prizanje šteta, odnosno potvrđuje se status objekta sa žutom naljepnicom privremene neuporabljivosti, kao i da će im inženjeri obići kuću vezano za obnovu, međutim nikada im nitko nije došao. Za kuću imaju urednu dokumentaciju i ispunjavaju sve potrebne uvjete za obnovu. Ona žuta naljepnica s ulaznih vratiju više zapravo i nije žuta, posivjela je od zuba vremena.
- Nisam stručnjak, ali mi se čini da bi trebalo popraviti krov i te gornje zidove. To bi riješilo naš problem, kuća bi bila sigurna, a mi bez brige za djecu - smatra majka Ana-Marija.
S njima je u prizemlje preselio i kanarinac Miki, a djeca su se pohvalila da imaju i psa Reksa, ali i kokoši te deset ovaca. Samo su jednoj dali ime, kažu da se zove Lili.
Nadaju se da će jednom opet imati svoje sobe. Do tada su svi u jednoj, u naguranim krevetima na kat.