Opći dojam je da će kandidiranje Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima dati zdravu dimenziju uzbuđenja na domaćoj političkoj sceni, koju bismo, prema posljednjim izborima za Europski parlament, mogli ocijeniti kao inače izrazito dosadnu. Stručnjaci tako već prognoziraju dodatnu polarizaciju političkih tabora, ali tek treba pričekati i vidjeti kakva će biti retorika Zorana Milanovića u za njega potpuno novoj političkoj utakmici.
Nije isključeno da će primijeniti drugačiju taktiku. I biti drugačiji (bolji) predsjednik nego što je bio premijer.
Bilo kako bilo, pitanje koje se sada stavlja pred birače jest što to može ponuditi bivši premijer ako postane predsjednik? Iako predsjednik sa svoje ustavnopravne pozicije ne može direktno utjecati na ekonomsku i socijalnu politiku zemlje, Zorana Milanovića ipak je najlogičnije procjenjivati prema onome što je činio kao premijer, odnosno kad je imao sve instrumente direktnog vođenja ključnih politika za upravljanje Hrvatskom.
Iracionalna slika
Ocjenjivanje njegove uspješnosti kao premijera trebalo bi se, pak, temeljiti na objektivnim, mjerljivim pokazateljima upravo zbog toga što je atmosfera ocjenjivanja njegova lika i djela vrlo iracionalna, odnosno svjetonazorski obojena. Primjerice, s jedne ga strane pojedini komentatori sada ga opisuju kao groznog štetočinu koji je, navodno, štitio nečije privatne interese, omogućio provođenje “divljih” predstečajnih nagodbi, osiguravao da se radnicima s lakoćom dijele otkazi te je uzgred pokušao razbaštiniti zasade socijalizma u Lijepoj našoj idejama o privatizaciji autocesta i dijelova zdravstvenog sustava, dok drugi protivnici bivšeg premijera, s potpuno suprotnih ideoloških premisa, pričaju da je ta ista “štetočina” kriva za izrazitu antipoduzetničku klimu u zemlji koja je rezultirala katastrofalnim rezultatima hrvatskih kompanija. Treći ga slave jer je, između ostalog, bio oštar u nastupima prema HDZ-u i ostalim političkim neistomišljenicima. A što nam govore podaci?
Relevantno razdoblje za izvlačenje zaključaka iz statističkih podataka jest ono od 2012. do 2015. jer je Z. Milanović pobijedio na izborima krajem 2011., a otišao s vlasti početkom 2016. godine.
Plaće
Žele li građani razumjeti što im je donijela vlast Zorana Milanovića, neka prvo jednostavno pogledaju što im se dogodilo s plaćama, ali ne trebaju se zalijetati s donošenjem zaključaka gledajući nominalni rast plaća. Treba gledati što se događalo s realnom stopom rasta/pada plaća, odnosno s plaćama usklađenim za stopu inflacije jer tek taj realni rast otkriva što se zbivalo s kupovnom moći građana; on pravedno uračunava i razdoblja rasta cijena i pada prosjeka cijena.
Iako je nominalna plaća porasla od 2011. do 2016. za malo manje od 250 kuna, realne plaće zapravo su ozbiljno pale za Milanovićeva mandata. U 2012. godini taj je pad bio najviši zabilježen od 1998. godine i iznosio je zabrinjavajućih -3 posto, baš kao i drugi najveći pad realnih plaća od 1998. koji se dogodio godinu kasnije i iznosio je -1,1 posto. Pri tome je, kao što je poznato, posebno teško stradao privatni sektor. U usporedivim zemljama realne su plaće bilježile značajan rast.
Kad su plaće u pitanju, treba gledati i prosječnu mjesečnu naknadu po zaposlenom u gospodarstvu, koja se izračunava kao omjer ukupno isplaćenih mjesečnih naknada zaposlenima i broja zaposlenih. Te prosječne mjesečne naknade po zaposlenom u 2016. i 2011., tj. prije i poslije Milanovića, pale su za 75 eura ili oko 550 kuna, čime je Milanović postao rekorder rušenja naknada po zaposlenom među usporedivim zemljama. U istom razdoblju, naime, naknade u Rumunjskoj porasle su za 202 eura ili 1500 kuna, u Slovačkoj za 154 eura ili 1145 kuna, u Bugarskoj za 180 eura ili oko 1340 kuna… Naknade su značajno rasle u Sloveniji i Češkoj, a jedino su u tom razdoblju pale u Mađarskoj, ali osjetno blaže; za 40-ak eura ili 296 kuna.
Vlast Zorana Milanovića može se pravdati da je u razdoblju od 2011. do 2016. stopa registrirane nezaposlenosti smanjena za 3 postotna poena, međutim, to razdoblje zapravo karakterizira izrazit skok i stope registrirane nezaposlenosti kao i stope anketne nezaposlenosti.
Stopa registrirane nezaposlenosti u 2012., 2013. i 2014. dosegnula je ekstremno visoke razine od 18,9 posto, 19,6 posto i 17,0 posto te se čini da su upravo te razine nezaposlenosti zapravo stvorile dugoročni osjećaj potpune besperspektivnosti, kao i trend odlaska mladih iz zemlje. Stopa nezaposlenosti među mladima bila je, naime, i daleko viša.
Svakako treba istaknuti najvažniju mjeru nacionalne uspješnosti: pad ili rast BDP-a. Pad BDP-a za Milanovićeve vlade u 2012. iznosio je -2,3 posto, u 2013. -0,5 posto, u 2014. godini -0,1 posto, a u 2015. rast je otišao na skromnih 2,4 posto.
Hendikep
Ukratko, Vlada Zorana Milanovića dala je najveći negativni doprinos činjenici da je Hrvatska u razdoblju od 2003. do 2018. imala uvjerljivo najnižu stopu rasta BDP-a, od 1,6 posto, među zemljama s kojima ju je logično uspoređivati: Slovačka je rasla 4,1 posto, Rumunjska i Poljska po 4 posto, Bugarska 3,5 posto, Češka 3,3 posto, Slovenija po stopi od 2,2 posto te Mađarska za 2,1 posto.
Milanoviću u izborima bi stoga podatkovna empirija trebala biti poprilični hendikep, ali birači nisu racionalna bića, niti ljudi uvijek ponavljaju iste greške. Kako, uostalom, usporediti Milanovića s, recimo, poznatim glazbenikom Miroslavom Škorom, za kojeg znamo s televizije da je duhovit, ima pokoji hit te je sposoban komercijalizirati domoljublje, kao i razviti privatni biznis.
No, teško je reći je li to dobra referenca za predsjedničku funkciju iako nije opterećen ranijim rezultatima poput Milanovića i drugih profesionalni političara.