Za Branka Borkovića dileme nema. Od Vukovara se ne bi smio stvarati mit. Niti bi se od javnosti trebale skrivati činjenice vezane uz obranu i pad ovoga grada.
Hrvatska je u Domovinskom ratu pobijedila i danas, 30 godina nakon njega, nema se čega bojati. Pogotovo ne istine. Sveg onog herojstva koje je obranilo zemlju i koje nam služi na čast. Ali ni nekih nečasnih elemenata koji su se tijekom rata dogodili. Hrvatsku to neće oslabiti. Upravo suprotno, to će je, uvjeren je Borković, ojačalo, piše Slobodna Dalmacija.
S posljednjim zapovjednikom obrane Vukovara Mladim Jastrebom razgovaramo o dilemi koju je, nakon organiziranog školskog posjeta Vukovaru, otvorio profesor informatike Marko Šolić. Nastavnika zagrebačke škole „Matija Gubec“ zasmetao je pojednostavljen, monokromatski prikaz onoga što se u Vukovaru i Hrvatskoj događalo 1991. godine. Zasmetalo mu je što se stvari prikazuju jednostrano, i što voditelji tijekom posjeta Vukovaru djeci ne govore punu istinu. Svoje je ogorčenje podijelio na Facebooku. I pritom zaradio opomenu pred otkaz.
- O tekstu tog profesora razgovarao sam i sa mojim suborcima. Bojim se da nas sa takvim pristupom guraju da postanemo mitologija. Hrvatskoj ne treba mitologija, ne trebaju nam nikakvi kosovski bojevi. Vukovar iz tih ratnih mjeseci je dovoljno snažan, svijetao, čist, utemeljen, priznat i u Europi i u svijetu, da mu to nitko ne može oduzeti - kaže nam Borković.
Priznaje da ne bi volio da se s Vukovarom netko jednoga dana izruguje. Svjestan je da je upravo to sudbina koja čeka svaku mitomaniju. Zato nikako ne bi želio da se ona infiltrira u vukovarsku priču.
Tražio je Borković u niz navrata da vidi program po kojemu školarci uče o onom što se događalo u Vukovaru. Smatrao je da, kao čovjek koji je u toj povijesti u tim teškim vremenima i sam sudjelovao, na to ima pravo. Uvid nikada nije dobio. Čuo je primjedbe da su školske ekskurzije u Vukovar djeci prenaporne. Želio bi da prezentacije đacima ne budu deprimirajuće, nego da ponude širu sliku. I pozitivan pogled na budućnost.
- Vukovar treba biti jedna velika pouka. To je grad u kojemu je svjetski humanitarni sustav pao na ispitu. To je grad u kojemu smo se kao narod uspjeli očuvati od brutalne invazije nacističkog režima Slobodana Miloševića. To je, naposljetku, grad u kojemu je posebno bio izražen humani odnos branitelja prema svim ljudima, bez obzira koje nacionalnosti su bili. To bi trebala biti pouka budućnosti – smatra Borković.
Posebno je ponosan na činjenicu da tijekom srpske opsade Vukovara sa hrvatske strane nije zabilježen nijedan ratni zločin.
- Prošli smo sve procedure, osobno sam sprječavao bilo kakav oblik represije prema neprijatelju, bez obzira na svo zlo koje su oni nama radili – ističe Borković.
Čuo je, naravno, za likvidacije Srba u Vukovaru, one koje su se u tom gradu događale uoči rata.
- To je predratna priča. Ne mogu ništa tvrditi, mogu samo reći da sam o tome čuo. Na žalost, u to doba nisam bio u Vukovaru, jer da sam bio, to sigurno ne bih dozvolio – odrješit je Borković.
U Vukovar je stigao koncem kolovoza 1991. sa zadatkom da ustroji obranu grada.
- Hrvatska država ovakve je stvari postavila jasno: gdje god se otkrije ratni zločin, počiniteljima se treba suditi. Moramo dati do znanja da se tih dana događao niz anomalija i sa hrvatske strane. I kroz ratno profiterstvo, i kroz kriminal. A to je upravo Vukovar debelo osjetio na svojoj koži – ističe Borković.
Pritom navodi priču o oružju koje nikada nije stiglo braniteljima Vukovara.
- Do oružja je Hrvatska dolazila osvajanjem vojarni. Pritom se događao niz organizacijskih propusta. Određene skupine to su iskoristile i krale, švercale, a potom i preprodavale to oružje. Bilo je čak situacija da su i vlastitoj državi prodavale oružje koje je osvojeno u vojarnama. A onda okolo širile priče da je to oružje završilo u Hercegovini. Ja sam bio u Hercegovini. Nije tamo bilo nikakvog oružja namijenjenog Vukovaru. To je bio način da ti profiteri zamutite vodu – uvjeren je Borković.
Oko ovakvih stvari još uvijek je uporan. I dan danas traži istragu o tome tko je prodao tenkove iz „Đure Đakovića“ Kuvajtu u listopadu 1991. godine, u jeku najžešćih napada na Hrvatsku.
- To se mora istražiti, a kriminalci se moraju doći pred lice pravde. Ni ratni zločin ni ratno profiterstvo ne zastarijevaju. Ako želimo graditi budućnost i pravnu državu, krivci moraju završiti u zatvoru. Time Hrvatsku ne slabimo, nego je jačamo. Potičući razvoj pravne države, ali i svijest ljudi da kriminalno ponašanje ne može biti proći nekažnjeno – zaključuje Borković.
S jasnom porukom da šutnja o takvim stvarima nipošto nije zlato.