ZAGREB - Dao sam ovoj zemlji, kad je trebalo, ono najvrednije što sam imao - svoje zdravlje. I to mi nitko ne može vratiti. Ali nemojte mi dirati ono što mi je ostalo - dostojanstvo - poručuje 39-godišnji Hasib Alibegović, koji je 1992. godine ranjen u vrat na bojištu u okolici Dubrovnika. S nepunom 21 godinom ostao je nepokretan, u invalidskim kolicima.
- Ljudi kad me vide pomisle “jadan, ne može hodati”. Bilo bi mi drago da ne mogu samo hodati. Ja ne osjećam 80 posto svojeg tijela. I da, to je teško. Proveo sam pet godina na rehabilitaciji. Dao bih sve da nisam ranjen. Ali da se opet vratim u ono vrijeme, dvojio ne bih - otišao bih u rat. Bila je to ispravna odluka, ono što je trebalo učiniti - kaže Alibegović, jedan od 43 ratnika čija će fotografija biti dio izložbe “Dani poslije”.
Nakon što je 1990. završio policijsku akademiju u Zagrebu, Alibegović je bio raspoređen na dužnost u Dubrovnik. Danas se, kaže, osjeća pravim Dubrovčaninom. Od svibnja 1991., od osnutka dubrovačke specijalne policije Grof, bio je njihov član. Nakon ranjavanja, otišao je u mirovinu. Dobio je kuću prilagođenu stopostotnom invalidu.
Guranje na margine
- Jesam li sretan što sam se vratio u takvom stanju da mi dodjele kuću i mirovinu? Jesam li “povlašten i privilegiran”? Volio bih da na to nisam imao pravo - kaže Alibegović. Guranje na marginu, neistine, omalovažavanja i ponižavanja, ono je što Alibegovića i njegove suborce najviše pogađa. Zbog toga su odlučili ogoliti rane i pokazati kakve su “povlastice i privilegiji” stekli.
Alibegović je danas sretno oženjen i otac je 2,5-godišnjeg sinčića. Supruga mu je, kaže, najveća i neprocjenjiva podrška. Život, dodaje, ide dalje i nada se kako je zdravlje ostavio na bojištu da bi mogao gledati kako njegovo dijete sretno raste.
- Ne trebamo mi nikakvu posebnu zahvalnost, ne tražimo da nam se podilazi i da nam se klanjaju. Ali stvarno trebamo da nas gledaju kao normalne ljude, da prestanu vrijeđanja i ponižavanja, da nas nitko ne gleda kao nepotreban, skupi i privilegirani teret - kaže Branko Frketić, 59-godišnjak iz Zagreba, koji je u lipnju 1991. godine otišao u dragovoljce. Nakon Oluje u minskom polju kod Dvora ostao je bez stopala.
Teško podnosi nepravdu
- Ja nisam zdrav, ali sam sretan čovjek. Imam besprijekornu obitelj, dvije prekrasne kćeri, u srpnju udajem stariju. Imam iskrene prijatelje i široki krug poznanika. U ratu sam bio časnik i sve sam dečke doveo s bojišta doma. Bio sam spreman ostaviti kosti tamo za njihovu bolju budućnost. I zato teško podnosim ovu nepravdu, ovaj tretman koji danas imamo - kaže Frketić.
Damir Hoyka: ‘Ostao sam iznenađen njihovim optimizmom’
Vrlo brzo sam postao nesvjestan njihova hendikepa jer sam osjećao da se nalazim u društvu izvanrednih ljudi
ZAGREB - Kad sam se prvi put sreo sa 43 hrvatska ratnika koji su na ratištu ostali teški invalidi, moram priznati da me to ljudski pogodilo. Rijetko čovjek vidi na jednome mjestu toliko hendikepiranih mladih ljudi. Malo sam se brinuo na koji način voditi jedno ovako specifično snimanje, no kad smo počeli, pokazalo se da sve funkcionira jednako kao i na mojim redovnim snimanjima. Ostao sam zatečen dozom pristupačnosti, otvorenosti, pozitivnosti, optimizma i duhovitosti koju ti dečki nose u sebi. Već nakon nekoliko minuta postao sam potpuno nesvjestan njihova hendikepa. Ostao je samo osjećaj da sam u društvu izvanrednih ljudi s nepojmljivim pričama - rekao je fotograf Damir Hoyka, autor izložbe “Dani poslije”, za koju je fotografirao 43 hrvatska ratna vojna invalida.
Izložba, koju će sutra u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika otvoriti Jadranka Kosor, dio je projekta “Povlašteni, privilegirani ili ponosni”, koji je pokrenula zagrebačka Hvidra.
Vaši komentari: Grize li vas savjest, lažnjaci?
- Jadna naša država i tko je vodi. Mira Budimlić
- Nije problem u stvarnim ratnim invalidima nego u invalidima poput Glavaša i njemu sličnih, a kojih ima tri puta više nego onih poštenih. Momčilo Blagojević
- Ponosan sam što sam branio našu-svoju domovinu i na sve prijatelje, znane i neznane, koji su dali dio sebe i svoj život za ljepše i bolje sutra. Željko Matijević
- Baš me zanima, proradi li ikad savjest lažnim braniteljima kad vide ove ljude, heroje domovinskog rata? Ivica Budimir
- Brojke u ratu, bezvrijedni u miru Vinko Cabraja
- Među ovih 40 fotografija je i moja. Uvjeren sam da nama nitko ne može manipulirati. Nema te stranke ni političara, jer su vrlo vidljive rane i ozljede te ni pred kime nemamo razloga šutjeti. Željko Glavić
- OK, svaka čast dečkima, ali ajmo na sljedećoj izložbi staviti slike onih koji imaju ruke i noge k’o hobotnica, a imaju sve moguće i nemoguće privilegije. Ante Perić
- Hvala vam svima i ne ponovilo se više nikada! Matija Versić
- Pozdrav braniteljima, a pogotovo invalidima Domovinskog rata. Sramotno je da stalno moramo dokazivati tko je što dao za ovu našu Hrvatsku. Vlado Crnjak
- Jedan od ljudi na ovoj slici je i moj sin. Možete misliti kako mi je kad pričaju i pišu o privilegiranim braniteljima. Zar nije dosta boli pretrpio nakon ranjavanja, a i sada ga boli kad se na krajnje ciničan način priča o privilegijima branitelja. Željko Šimić