Nije da takvih zdanja niste već dosad vidjeli. Ima ih po Jadranu kojekuda, od Kornata do južnih padina velikih otoka, i od Elafita do rta Kamenjak. Ograđena okućnica, pristupni makadam, betonski zidovi i krov od late - sve to u ubavoj djevičanskoj uvali, uvali u kojoj nema nesnosnih susjeda, nema prometne gužve, nema pretrpane plaže, glasnog lumpanja i muzike, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.
Svega toga nema jer nema ni drugih kuća, a njih nema naprosto zato jer ih ne smije biti. Ne bi, naime, smjelo biti ni ove jedne koja jest tu, kuće betonskih zidova i krova od valovite late. No - nje ima, a ima je zato što se našao netko tko je domišljato i ispravno zaključio da zakon koji vrijedi za druge, za njega ne vrijedi.
Izopačena nepravda
Nogometni sudac Željko Širić nije jedini naš sunarodnjak koji je zaključio kako zakoni koji vrijede za smrtnike republike Hrvatske ne vrijede za Njegovo Visočanstvo, niti je jedini koji je kao nagradu za svoje bezakonje dobio netaknutu uvalu lišenu gužve i susjeda.
U taj klub “posebnih“ koji su smatrali da oni smiju graditi tamo gdje smrtnici ne smiju uključio se dosad već pristojan broj važnih Hrvata, od Holivuđanina Gorana Višnjića, redateljeve kćeri Ivane Vrdoljak, do režisera Branka Schmidta. Pa ipak, slučaj kuće Željka Širića sagrađene u zaštićenom i negrađevnom obalnom pojasu bračke uvale Špacamiža kod Milne, u neku je ruku doista poseban.
Jer, osječki nogometni kadija i visoki dužnosnik Mamićeva privatnog Saveza doveo je dominantnu drskost ovog društva do završnog, zaokruženog savršenstva. Loptački funkcionar nagrdio je nedirnutu dalmatinsku uvalu koju su lokalni ljudi odlučili netaknutu čuvati za svoje bliže ili dalje potomke.
Uprljao je našu zajedničku obiteljsku srebreninu, masakrirao je dalmatinski pejsaž, a da je pri tom iz stenograma koje se u ovom času preslušava na sudu potpuno jasno otkud mu novci za špacamiški arhitektonski pothvat. Te novce - kako jasno otkrivamo sa “soundtracka“ USKOK-ovih istraga - zaradio je tako što je kao sudački čelnik reketario splitski nogometni klub, klub koji je – ma što god mi mislili o takvom simbolu – najvidljiviji simbol regije čiji pejsaž je zapišao.
U slučaju Špacamiže bahato je bezakonje dobilo svoj perfektni okamenjeni oblik : novce koje je zaradio reketareći hajdukovce, Širić je sasvim primjereno potrošio nagrđujući njihov zaštićeni zavičaj, kao da se još dodatno ruga vlastitim žrtvama.
Širićeva kuća u milnarskoj zaštićenoj uvali stoga je vidljivi, fizički simbol izopačene nepravde na kojoj počiva država čiju smo obljetnicu nastanka upravo jučer proslavljali. To je država u kojoj je Širić uhvaćen s prstima u pekmezu (eurima u borši), no odmah strelovito pušten iz pritvora, da bi ga koji tjedan zatim vidjeli u osječkoj stadionskoj loži kako se tramincem nazdravlja s (budućim) šefom HNS-a Šukerom.
To je država u kojoj sudac-reketar izreketarenim novcem unakazi zaštićeni krajobraz, no njegove će kuća, kao i bezbrojne slične od Kornata do Kamenjaka, biti blagonaklono legalizirane novim zakonom. To je država u kojoj je vrijeđanje po nacionalnoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kazneno djelo, osim ako se ne zovete Zdravko Mamić i nemate svoj privatni, mali nogometni savez koji će vas na urgentnoj sjednici osloboditi disciplinskog postupka. To je država u kojoj je zasnivanje ropskog odnosa kažnjivo i u kojem postoji zakon o radu, osim ako se ne zovete Zdravko Mamić i ako s nadarenim pubertetlijama ne zasnivate građanske ugovore o dosmrtnom uzdržavanju.
Hajdukove muke
To je država u kojoj postoji tijelo koje se zove agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, a kojem bi primjereniji naziv bio agencija za zaštitu Mamićeva natjecanja. Jer, ta i takva agencija samo je ovog mjeseca priprijetila Hajduku da jamstvima grada Splita krši tržišno natjecanje, dok to isto „tržišno natjecanje“ ne krši Dinamo koji je iz javnih izvora – prebrojao je taj isti AZTN – u šest godina dobio 212 milijuna kuna. To je država u kojoj je taj isti AZTN konstatirao kako su Dinamo i Lokomotiva zapravo dvije momčadi istog tržišnog subjekta, no AZTN tvrdi da je to posao sportske inspekcije, a ministarstvo sporta da je to posao agencije za tržišno natjecanje.
To je država u kojoj je Željko Širić možda doista uhvaćen s eurima u torbi i priveden na drveni stolčić pred sudačkim pulpitom. No, nepoznati suci s kojima je dijelio utržak iz borše i dalje sude, i dalje su na listama. Hajduka i dalje suci masakriraju, osvećujući mu se za donkihotovsku pravdoljubivost bivšeg predsjednika kluba.
Bandić i dalje dobiva izbore, i dalje u Dinamo trpa milijune iz budžeta, a Split i dalje ne smije jamčiti za Hajdukov dug. Šuker i Mamić i dalje vladaju HNS-om, Mamić i dalje prodaje na Zapad svoje privatne tinejdžere, mlade plavokose kerubine. A Širićeva kuća – kao opipljivi simbol svega toga – i dalje počiva u miru uvale Špacamiža, bez gužve i susjeda, i na koncu će biti legalizirana.
Stoga pogledajte dobro tu kuću na slici, taj krov od valovite late i mirine od lažnog kamena. Pogledajte ih dobro i suočite se s činjenicom da je ta kuća fizička metafora ovog društva, države i njenog nogometa kao triju kolosalnih prevara. I zato - dok gledam tu sliku iz Milne, i dok slušam Šukera, Mamića i Štimca u novom troglavom bratstvu - nekako mi dirljivo zvuče te grandomanske najave kako će Hajduka kupiti prebogati američki nogometni quaterback i njegov gremij prekomorskih investitora.
Jer, bez namjere da nekoga razočaram i bez nakane da nekom pokvarim posao, meni se – nemojte se ljutiti – to čini kao uobrazilja za naivne, temeljena na nerealnoj procjeni o vlastitoj važnosti i o zbiljskom stanju društva u kojem živimo. Svi navijači bilih od Županje do Molunta i od Slovenije do Kosova kao da fantaziraju kako će u Split iz SAD ili Čilea ili Katara aterirati neki Roman Abramovič i svemoćnom papirnatom šuškom prekinuti ponižavajuću, pljačkašku dominaciju Mamića.
Ali, pri tom zaboravljaju da ni Roman Abramovič nije kupio klub u Bjelorusiji ili Kazahstanu ili Turkmenistanu, nego je kupio klub u Engleskoj, klub koji igra u ligi koja ima medijsku vidljivost, koja nudi i kvalitetu i neizvjesnost, a ta kvaliteta i neizvjesnost počiva i na tome što u toj ligi šefa sudaca ne možete podmititi kuferom u motelu, što London nije ulio milijune u klub da bi sasjekao Manchester, što zakoni i pravila vrijede isto i za Chelsea i za Wigan, a bogme je tako i s gradnjom u zaštićenim područjima.
Prodaja Hajduka lijepa je fantazija, ali realnost je ova: da bi Hajduk bio zanimljiv privatniku, trebao bi imati i drugu državu i drugi ligu, i drugi format natjecanja i drugu ekonomiju koja to prati, te na koncu i drugi nogometni savez, lišen „blagotvornog utjecaja“ Mamića, Šukera i Širića. A kad bi Hajduk sve to imao, privatizacija mu onda ne bi ni trebala. To je ta „bila“ Kvaka 22, stupica iz koje ne može izići, nego krotko trpi da ga muzu oni koji će našim novcem sutra zidati u našim valama, na našem zaštićenom krajobrazu, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.