POLICAJAC MIROSLAV VUKOVIĆ

‘Slomilo me kad sam shvatio da je pod tim zidom mrtvo dijete i da mu ne mogu pomoći‘

Udar me bacio na pod, pao sam u nesvijest. Čovjek me izvukao iz šute, a na njega je pala cigla i slomila mu ključnu kost

Miroslav Vuković danas i na dan potresa u Petrinji

 Robert Fajt/Cropix

Potres ima veliku moć. Može ubiti ljude, srušiti kuće, polomiti mostove i iskrčiti šume. Ta silna energija, međutim, nekim čudom može u samo 10 sekundi običnog čovjeka pretvoriti u velikana, dati mu lavlje srce i snagu diva.

Evo, na primjer, Miroslav Vuković (47), Cicek mu je nadimak, do 12.19 sati prošle godine bio je prometni policajac u Petrinji, a već minutu kasnije postao je heroj, poveo je ostale u spašavanje zatrpanih, bacao je golim rukama onu ciglu i šutu, odmicao gromade polugama od letvi sa skršenih krovova. Bili smo tamo, u Nazorovoj ulici, i vidjeli to, ali ne znamo koliko je sve trajalo, je li sat, dva ili tri. Čovjek u tim trenucima nema vremena za vrijeme. Onda smo ga vidjeli kako slomljen sjedi na komadu odlomljenog zabatnog zida u susjednoj, Turkulinovoj ulici. Pod drugim komadom ležala je djevojčica.

Njoj nije mogao pomoći, zato ga je to slomilo. Prašnjavim dlanovima sakrio je suze koje su potekle niz znojno lice. Nije plakao jedini, nitko od nas tamo tko je pogledao onaj komad zelene jaknice što se nazirao ispod prašnjave šute nije izdržao. To je bio trenutak u kojemu je fotoreporter Cropixa Robert Fajt uslikao Miroslava i ta će fotografija istoga dana obići Hrvatsku, sutradan više od 70 zemalja svijeta članica IPA-e (međunarodne udruge policajaca) i do danas postati jedan od najvjernijih prikaza razornog potresa koji je pogodio Petrinju.

image

Miroslav Vuković na dan potresa u Petrinji

Robert Fajt/Cropix

Trebala je proći godina da upoznamo Miroslava, da bismo se sreli tamo gdje smo se ono zadnje bili vidjeli, u Turkulinovoj, na najtužnijem mjestu u gradu, pa, kako bi se ono reklo, odvrtjeli film godinu unatrag. Ekipa Jutarnjeg lista bila je, dakle, također u Nazorovoj u kobnom trenutku, 50 metara niže od mjesta gdje će kuća u automobilu zarobiti Josipa Hodaka i njegova sinčića Leona, a Miroslav je bio 50 metara više, regulirao je promet dok su vatrogasci uklanjali jedan od dimnjaka, kojega je nakrivio onaj manji potres dan ranije.

- U 9 sati smo imali kolegij s načelnikom policijske postaje i dogovorili se da ja i još trojica kolega zatvorimo Nazorovu, kako bismo osigurali uklanjanje dimnjaka vatrogascima. Ja sam prepriječio službeno vozilo preko ulice i dežurao. Vatrogasci su prvotno rekli da je to posao od nekih sat vremena, ali se razdužilo, prošlo je podne, a još nisu bili gotovi, tako da sam ja čitavo vrijeme šetao od svojeg vozila do dizalice.

U takvoj jednoj ophodnji dogodio se taj udar. Ja to ni danas ne mogu vjerno opisati, pitao sam poslije i kolege jer nisam mogao vjerovati što se događa. Mislio sam da mi se pričinjalo od šoka, ali zgrade su tada poskakivale valjda metar od zemlje. Izgubio sam se u prašini i pao preko cigli - govori nam Miroslav.

Misli da je bio u kratkoj nesvijesti, jer "nema filma u tih nekoliko sekundi". U jednom trenutku je vidio muškarca i ženu iz obližnje pečenjarnice Lili. Čovjek je pritrčao, povukao ga iz prašine prema sebi. Cigla koje je pala s krova udarila je muškarca u rame i slomila mu ključnu kost. Njegov manevar, kaže Miroslav, vjerojatno mu je spasio život. Miro se pokušao sabrati. Jako dobro se sjeća što mu je prvo palo na pamet.

- Moje kćeri. Mia-Antonia i Barbara. Sjetio sam se da su me obišle desetak minuta prije potresa, tek toliko da me pitaju kako sam i je li mi hladno. Znao sam da su tu negdje u gradu, a oko sebe sam vidio samo kaos. Trčao sam po ulici, po parku, dozivao ih. Kasnije su mi ljudi govorili da su pokušavali razgovarati sa mnom, no da ja uopće nisam komunicirao, nisam ih doživljavao, bio sam u potpunom šoku - kaže Miroslav.

Nije ih mogao naći, ni dozvati, ni nazvati, jer telefonske linije nisu radile. Kasnije će doznati da su njegove cure dobro i da su sve vrijeme bile u parku, blizu njega. U tom bunilu je čuo graju ljudi koji su vikali da je nekoga zatrpalo. Zatrčao se na hrpu ispod koje je bio VW Polo, a u njemu Josip Hodak i njegov sin Leon (5). Desetak ljudi je rukama kopalo i kopalo, izvrćalo gromade, sve dok kroz stražnje prozorsko staklo skršenog vozila nisu izvukli dječačića i njegova oca. Sa zastrašujućim slikama čitavo vrijeme miješali su se jauci nesretnih ljudi i sirene, tako se stvarao taj petrinjski scenarij strave. Onda se iz Turkulinove začuo jauk koji je zasjenio sve petrinjske užase - vapaj majke za mrtvim djetetom.

- Netko je povikao: ajde brže gore, srušilo se na dijete. Ja sam se opet sjetio svojih cura. Zatrčao sam se gore. Došao sam do tog pročelja i krenuo otkopavati ciglu, žbuku. Bili su i drugi sa mnom, HGSS, vatrogasci. Vidio sam da je djevojčica. Shvatio sam da ne diše i ...da joj ne možemo pomoći - prisjeća se Miroslav.

image

Miroslav Vuković

Robert Fajt/Cropix

Bio je to trenutak kada je valjda umro i dio njega. Tijelo više nije moglo dalje, nego samo sjesti na onu odlomljenu gromadu. Ruke su se sklopile na koljenima, glava je klonula na njih i suze su samo krenule.

- Mislio sam da je moje dijete, vidio sam da nije, a onda sam shvatio da je dijete mrtvo i da joj, što god napravili, ne možemo pomoći. Nakon svega, jednostavno me slomilo. Ne znam što reći. Evo, i sada smo tu, i svaki put kada prolazim tim dijelom grada drukčije se osjećam. Inače jesam emotivan čovjek, ali i da nisam, preko ovoga čovjek ne može prijeći samo tako - priča Miroslav.

Tada su već proradile veze, dobio je preko kolege poruku da su mu supruga Dijana i kćeri dobro, pa je ostao pomagati do kasnih večernjih sati vatrogascima, vojsci, HGSS-ovcima i volonterima koji su počeli pristizati iz svih dijelova Hrvatske.

- Supruga i kćeri dočekale su me na cesti. Svi smo se zagrlili i tako smo stajali i samo plakali. Bilo je teško, ali bili smo skupa - prisjeća se Miroslav Vuković.

Stojimo i mi sada već 15 minuta na nogostupu. Bez imalo pretjerivanja barem dvadeset vozača trubnulo je Miroslavu, a baš svaki pješak koji je onuda prošao rekao je - bok, Cicek! Zbog fotografije je možda postao poznat u Hrvatskoj i svijetu, no ne i u Petrinji. Tamo ga znaju oduvijek. Rodom je iz obližnjeg Novog Farkašića, ali je u Petrinji policajac od 20. godine. Sa suprugom je prije 15 godina kupio kuću u Petrinji, potpuno je sredio, a potres ju je uništio. Do rujna je živio u kamp-prikolici, a onda se odselio u Novi Farkašić.

- Prvo smo nekoliko dana spavali u automobilu, onda smo prezimjeli u kamp-prikolici, koju su mi osigurali kolege s Policijske akademije, dočekali tako proljeće, pa i jesen. No, nismo više mogli ulaziti u novu zimu. Kod mame sam od tri garaže napravio dvije sobe i kupaonicu i tu ćemo prezimiti, paralelno obnavljamo kuću koliko možemo - priča Miroslav.

Da se Petrinja obnovi, kaže, trebat će vremena, više nego što je to izgledalo odmah nakon potresa. Ni ljudi više nisu kao prije, zbunjeni su, gledaju u te svoje ruševine i pitaju se hoće li ikada više tu živjeti. On misli da za Petrinju ima nade, ali ona najmanje ovisi o mještanima ranjenoga grada.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. svibanj 2022 06:23