Članovi se vrbuju u strogoj tajnosti, zaklinju na doživotnu borbu i bespogovornu poslušnost, pod prijetnjom smrću. Na odanost se obvezuju pod svjetlom svijeća, uz raspelo, pištolj i bodež te ustašku zastavu. Zakletvu polažu pred članom Glavnog stana i svjedokom, tj. kumom:
“Prisežem svemogućim Bogom i najdražim svetinjama da ću se do kraja svog života boriti za slobodu i državnu nezavisnost hrvatskog naroda. Svojim dobrovoljnim pristupom u redove Hrvatskog revolucionarnog bratstva obvezujem se slušati naređeno, bez pogovora izvršavati dane zapovijedi i naloge te vjerno slijediti revolucionarna načela Bratstva. Svaku povjerenu mi tajnu obavezujem se čuvati i ne odavati ništa što bi moglo probitcima Bratstva i hrvatskog naroda škoditi. Ako prekršim ovu prisegu i ogriješim se o revolucionarna načela Bratstva, ima me po zakonima organizacije steći kazna smrti. Tako mi Bog pomogao!” Nakon izgovorenog novi doživotni član dobiva svoj broj i kodno ime.
Borbene trojke
Ovako se proces pristupanja novih članova Hrvatskom revolucionarnom bratstvu (HRB), osnovanom 1961. u Australiji, opisuje u strogo povjerljivoj dokumentaciji SFRJ iz 1984. Jugoslavenske vlasti Bratstvo su smatrale vrlo opasnom i aktivnom ekstremističkom grupom unutar tzv. neprijateljske terorističke emigracije. Sumnjalo se da su kasnije njemačke obavještajne i kontraobavještajne službe prešutno tolerirale, pa čak i pomagale rad Bratstva. Detaljnu analizu HRB-a na sedamdesetak stranica odradila je Uprava za istraživanje, analize i informisanje pri tadašnjem Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove.
Dokument je pod oznakom državne tajne tiskan u Beogradu i uz detaljnu povijest i strukturu Bratstva sadrži i registar imena istaknutih članova. Analitičari SSUP-a (pod kojim od 1966. djeluje i ogranak Udbe tada preimenovan u SDB, Službu državne bezbednosti) Australiju označavaju kao najsigurnije područje za djelovanje neprijateljske emigracije.
HRB je osnovan s krajnjim ciljem “rušenja poretka SFRJ i uspostave samostalne Hrvatske s granicom na Drini, ali ipak različitom od NDH”.
“Orijentirani su prvenstveno na diverzantsko-terorističke akcije na području SFRJ, ali i na akcije protiv diplomatskih predstavništava u inozemstvu. Načela su prepisana iz ustaškog pokreta od Ante Pavelića, Mile Budaka, Branka Jelića i drugih”, stoji u tajnoj analizi.
HRB su, prema elaboratu, osnovali istaknuti emigranti Jure Marić, Ante Sarić, Josip Senić, Josip Oblak i drugi, poput Geze Pastyja, koji je pokretu dao ime. Bratstvo je zamišljeno kao ilegalna organizacija, popunjena mladićima koji slijepo slijede naredbe i nisu opterećeni prošlošću.
“Planiraju stvoriti borbene odrede - trojke - po selima, gradovima, vojnim jedinicama i milicijskim stanicama. HRB-u je na čelu Glavni stan, kojim rukovodi glavni tajnik”, opisuju aktivnosti Bratstva tajne službe SFRJ. Trojke su zamišljene kao sabotersko-terorističke, propagandne i obavještajne. Na čelu svake je zapovjednik, a članovi su izvidnik i antentator. Bratstvo je, pribojavali su se jugoslavenski agenti, planiralo uspostaviti deset tisuća takvih jedinica.
Jugoslavenski špijuni popisali su glavne frakcije HRB-a u svijetu: najopasnija, Bodenska (po Bodenskom jezeru), okupljena oko Dane Šarca, Düsseldorfska s Blažem Salapićem na čelu, Stuttgartska koju je vodio Petar Hinić, te grupa u Nici s Petrom Andrićem kao šefom. Austrijski ogranak vodili su, tvrde službe, Franjo Turk i Slavko Došen, a Španjolsku Željko Bebek.
Tristo diverzanata
Prema saznanjima SSUP-a, ideološki je HRB vodio Josip Senić, a organizacijski Geza Pasty. Kao predsjednik je u početku figurirao Dragutin Bratuša. Jugoslavenske tajne službe nikad nisu točno utvrdile broj članova. Znalo se da ih je u početku bilo 20, a do 1963., kad je prva teroristička grupa ubačena u Jugoslaviju, procjenjivalo se da Bratstvo ima oko 200 članova. SDS je 1979. procijenio HRB na 300 članova.
Diverzijama je posvećeno najviše prostora u elaboratu. Mnoge su navedene taksativno, i ne podudaraju se s činjenicama u drugim elaboratima.
Kao prva ozbiljna akcija Bratstva spominje se ubacivanje devetorke - grupe Tolić-Oblak - na teritorij SFRJ 1963. Vođa je bio Ilija Tolić, koji se 1962. vratio u Europu i u Münsteru povezao s Josipom Oblakom. Plan je bio da se u zemlju ubaci grupa od devet diverzanata koja bi izvela teroristički čin i pobjegla. Grupa se obučavala i pripremala u hotelu Bahnhof u Schvibendingu.
U lipnju 1963. grupa nabavlja 20 kilograma eksploziva pakiranog u najlonske vreće, sto komada kapisli i 50 metara sporogorućeg štapina. Time su planirali rušiti pruge, hotele i dalekovode te ubijati oficire JNA i pripadnike Udbe, “sve kako bi se lažno prikazalo da u SFRJ djeluje gerila”.
Miniranje pruge
Dogovor je bio, ako ih uhvate, da ne odaju tajne Bratstva jer će ionako biti strijeljani.
U noći 7. srpnja, elaboriraju analitičari SSUP-a, devetorka se ilegalno prebacuje u zemlju i kreću se preko Brinja s idejom da u zrak dignu prugu Zagreb-Karlovac. Postavili su eksploziv koji nije nanio dramatičnu štetu, a u roku od 14 dana svi su uhvaćeni.
“Dolazi međutim do demoralizacije pojednih članova i svi su ubrzo uhapšeni. Zbog toga, a i uhićenja Geze Pastyja u Njemačkoj, HRB se osipa i u Australiji”, stoji u analizi. Devetorka je na kraju osuđena na strogi zatvor od sedam do 14 godina.
Manje akcije, poput uništavanja Titove slike i zastave SFRJ na Dan Republike 1964. u Melbourneu, zamijenili su ubrzo odlučniji potezi Bratstva. Među prvim atentatima SSUP bilježi napad Stanka Karduma, člana HRB-a, koji 1965. teško ranjava Andriju Klarića, jugoslavenskog konzula u Münchenu, zbog čega su ga poslije na zatvor osudile njemačke vlasti. Godine 1966. Franjo Goreta izvršio je atentat na Savu Milovanovića, službenika konzulata u Stuttgartu, i zbog toga je završio u zatvoru na 8 godina.
Iduće, 1967. godine HRB se fokusirao na ometanje turizma u SFRJ.
Eksplozija u ambasadi
Jedna je bomba bačena na Klub Jugoslavena u Parizu, drugom je trebala biti napadnuta turistička agencija u istom gradu. U lipnju je na granici s Italijom uhićena skupina s deset kilograma plastičnog eksploziva, šest pištolja i većem količinom streljiva te propagandnim lecima. Bratstvo je time trebalo uništiti prugu Zagreb-Rijeka. Među neostvarenim planovima 1968. ostao je pokušaj ubacivanja eksploziva u avion JAT-a te u autobuse koji su iz Trsta išli u SFRJ. U veljači te godine u toalet gostionice Paradies u Scheveningenu postavljena je bomba u vrijeme održavanja konzularnih dana SFRJ, a u toaletu kluba jugoslavenske ambasade u Parizu eksplodirala je bomba teška kilogram i pol. U Melbourneu je u konzulatu SFRJ eksplodiralo nalivpero bomba, a u veleposlanstvu u Sydneyju nađeno je 150 kilograma eksploziva s uređajem za aktiviranje. Bodenska skupina, za koju su agenti SDB-a pretpostavljali da je vodi Dane Šarac, bila je najviše posvećena postavljanju eksploziva.
Bomba u kinu
“Grupa Šarac-Odak je u garderobu Glavnog kolodvora u Beogradu postavila dvije eksplozivne naprave koje nisu eksplodirale zbog kratkog spoja na glavnom mehanizmu. No već mjesec dana kasnije ista je grupa uspjela aktivirati bombu na istom mjestu. Ozlijeđeno je 14 osoba, a organizator Ivan Jelić je kasnije u Beogradu zbog toga osuđen na smrt. Bomba koja je u srpnju eksplodirala u kinodvorani ‘22. oktobra’ ozlijedila je 85 ljudi, a jedan je posjetilac poginuo. Mnogi su organizatori i izvršioci uhićeni i procesuirani. Gezo Pašti u Düsseldorfu je završio u zatvoru, a Josip Senić je osuđen zbog ilegalnih aktivnosti u Stuttgartu.
Neuspjeli ustanak
Iz tog doba datira i akcija Raduša. HRB je 1972. u Jugoslaviju poslao grupu od 19 članova, granicu su prešli u srpnju, ali svi su likvidirani u samo pet dana. Plan je bio uništiti policijske postaje, likvidirati političke dužnosnike i zatrovati beogradski vodovod. Među likvidiranima su se našli i Ambroz i Adolf Andrić, Ilija Glavaš, Stipe Ljubas, Đuro Horvat i drugi.
U zemlju su stigli sa 6 pušaka, 17 pištolja, 4 karabina, 2 automata, dvije automatske puške i čak 11 tisuća metaka. Donijeli su i 19 noževa, 2 radiostanice, 6 kompasa.
Koliko je težak bio okršaj s pripadnicima HRB-a, pokazuje podatak, zabilježen u drugim dokumentima SSUP-a, da je grupa Raduša, prije nego što je likvidirana, uspjela ubiti 13 i raniti 15 vojnika, milicionara i pripadnika Teritorijalne obrane.