Posljednji savezni sekretar obrane (ratni ministar) pokojne SFR Jugoslavije, general (s četiri zvjezdice) Veljko Kadijević, umro je 20 dana prije svoga 89. rođendana u snijegom zavijenoj Moskvi, daleko od Beograda i još dalje od svoga rodnog sela Glavina Donja kod Imotskog.
Jugoslavenski general s ruskom putovnicom u džepu skončao je u elitnom podmoskovskom “azilantskom” naselju Barviha gdje su utočište pronašli i supruga srpskog predsjednika Miloševića, Mira Marković, svrgnuta ukrajinska predsjednička “pobegulja” Viktor Janukovič te kirgistanski despot Askar Akajev.
U društvu prezrenih
U tom prezrenom, odbačenom društvu Veljko Kadijević dobro se uklopio. Nikada osuđeni krivac za razaranje Hrvatske i s pravom nazvan “krvnikom Vukovara” živio je “povučeno” punih 14 godina. Pobjegao je u Moskvu redovnom avionskom linijom iz svoga beogradskog stana, nakrcanog starinskim namještajem, negdje 2000. kad su mu se pred vratima počeli motati istražitelji Haaškog suda. I on i neki drugi visoki oficiri JNA ( Blagoje Adžić, Stane Brovet), koji su imali ruke do lakta u ratu u Hrvatskoj, ostali su izvan dometa Haaškog i svakog drugog, pa i hrvatskog suda, iako je Zagreb - nakon Tuđmanove smrti - podigao optužnicu pred Županijskim sudom u Vukovaru 2002. te Županijskim sudom u Osijeku 2006. godine te od Rusije tražio izručenje temeljem međunarodne tjeralice. Rusi na to nisu reagirali, nego su mu prvo dodijelili azil, a zatim i državljanstvo.
Veljko Kadijević ostao je simbol rata i obeščašćenja JNA koja je u mračnim vremenima urušavanja Jugoslavije odabrala nečasnu stranu Slobodana Miloševića. Kako je jednom rekao general Anton Tus, Kadijević je imao “armiju” pa je za nju tražio državu. Pronašao ju je u Miloševićevoj velikosrpskoj ideji.
U svojoj kontroverznoj knjizi “Kontraudar” piše da su “ratovi izgubljeni zbog pogrešnih stavova srbijanskog rukovodstva”. Zanimljivo je da je time najviše uzburkao debelokošce miloševićevske elite - Miroslav Lazanski, Borisav Jović i još neki optuživali su ga da “nije Srbiji pomogao kad je trebalo”!?
Školovan u SAD-u
Kadijević je dijete iz miješanog braka (otac Dušan je Srbin, a mama Janja Hrvatica), iz pasivnih krajeva Dalmatinske zagore. Otac, prijeratni gastarbajter u belgijskim rudnicima, navodno je poginuo u španjolskom građanskom ratu na strani Republike. Veljko Kadijević je nakon pada Italije 1943., kao 18-godišnjak, otišao u partizane. Poslije je na tome izgradio vojnu karijeru i školovao se u US Army Command and General Staff Collegeu u Fort Leavenworthu. Unatoč tome, postao je konzervativni tvrdolinijaš, kasnije ogrezao u ratni zločin, koji je govorio da je u političkom smislu “Jugoslaven”. U vrijeme kad je socijalistička federacija bila u smrtnom hropcu, osnovao je armijsku partiju Pokret za Jugoslaviju, kojom se želio postaviti kao četvrta snaga, ali uskoro postaje suučesnik u neuspjelim Miloševićevim osvajačkim pohodima. JNA je stavio na uslugu velikosrpskoj ideji.
Armija se 1991. ponašala kao Miloševićev partner pa ga je prvo na Dan žena 1991. spasila “svojim tenkovima” od bunta Vuka Draškovića, u “običnoj” borbi za prevlast u “velikosrpskoj” Srbiji, a onda 13. ožujka, u pauzi sjednice Vrhovne komande u podzemnom bunkeru Karaš na beogradskom Topčideru, leti u Moskvu (nije obavijestio ni svoga nadređenog premijera Markovića), u dogovoru s Miloševićem, kod sovjetskog maršala Dmitrija Jazova, kako bi dobio odobrenje za puč.
Konačan raspad
Admiral Brovet išao se, pak, o tome dogovarati s rumunjskim generalima. No, Jazov mu nije mogao pomoći jer je i SSSR bio u knockdownu. Ideja kojom se opijao Kadijević raspala se uskoro u ratnom pohodu koji je JNA spremno prihvatila. Kad se rat u Hrvatskoj već rasplamsao, u kolovozu 1991. godine Kadijević se u hangaru zadarskog aerodroma susreo nasamo s Franjom Tuđmanom. Na žalost, sadržaj razgovora otišao je u grob s obojicom tadašnjih sugovornika, ali koliko se zna, Kadijević je tada hrvatskom predsjedniku obećao da se JNA neće “miješati” (iako je već bila umiješana).
Nečasni general Veljko Kadijević držao se do 8. siječnja 1992. kada je dao ostavku nakon što je kod Podturena MiG-21 JNA srušio helikopter s EU promatračima, tjedan dana prije nego što će međunarodna zajednica priznati neovisnost Hrvatske i Slovenije te dosta dugo nakon što je “njegova armija” zagrezla u krv na području Hrvatske.
Otišao je u dubokoj starosti s velikom mrljom na savjesti, ali i kao još jedan koji je uspio umaknuti pravdi, iako mnoge svjetske, ali ni domaće silnice nisu pokazivale pretjeranu volju da ga privedu sudu. Iako se zaklinjao u Jugoslaviju, ipak će, kako pišu ruske novine, biti položen u hladnu rusku zemlju koja mu je ponudila zaštitu od vlastitog naroda.
INFOGRAFIKA: Udruženi zločinački pothvat
Komentar Željka Trkanjeca
Zločinac koji je mogao zaustaviti rat
“Donio mi je Josipović svoje hrestomatije o suđenjima za ratne zločine. Devedeset i pet posto Srbi”, napisao je bivši ambasador Srbije u knjizi. Teško je naći bolji argument onima koji su prije, a i sada tvrde kako je Sud u Den Haagu bio protuhrvatski. Jer je precizno definirao i tko je pokrenuo rat na prostoru bivše Jugoslavije i tko su osobe koje su odgovorne za neka od najstrašnijih zlodjela počinjenih na tlu Europe od Drugoga svjetskog rata. Jasno, o nekima od presuda, poput one “vukovarskoj trojci”, može se raspravljati, ali osnovni je cilj rada Suda ispunjen. Jedna je od njegovih manjkavosti to što nije uspio presuditi i političkom lideru ideje o Velikoj Srbiji, Slobodanu Miloševiću, koji je umro u pritvoru. Ili Blagoju Adžiću, načelniku Generalštaba bivše JNA. I što mu je, konačno, izmaknuo i Veljko Kadijević, general koji je postao ministar obrane u vladi Ante Markovića 1988. godine. Kadijević je bio jedan od ljudi koji su mogli napraviti puno, zaustaviti stradanja ljudi i razaranja, ali u njegovu glavu, ni nakon boravka na školovanju u SAD-u, nikako nije mogla ući ideja da bi politika - osim ako nije u skladu s njegovom dogmom - smjela imati ikakav utjecaj na njegovo djelovanje, niti da bi smjela biti demokratska. I stoga će ostati zapamćen kao čovjek odgovoran za Vukovar, Dubrovnik, Škabrnju. Od svojih ideja nije odustao ni kasnije, da bi konačno u strahu od suda kukavno pobjegao u Rusiju. Za njega se neće moći reći da se “imao rašta i roditi”.