ZAGREB - U godini u kojoj bi sve zemlje koje bi na Ivu Andrića mogle polagati pravo trebale glasno proslavljati 50. obljetnicu dodjele Nobelove nagrade tome piscu, sudovi će, izgleda, morati dati konačan odgovor na pitanje tko ga ima pravo svojatati i pod kojim uvjetima.
Pitanje neće biti tako senzacionalistički postavljeno, nego će, u skladu s vremenima, glasiti - tko ima pravo biti nositelj autorskih prava i ima li sadašnji nositelj prava, beogradska Zadužbina Ive Andrića, zakonsko pravo da zastupa interese pisca.
Podnijeli tužbu sudu
U Sarajevu se upravo očekuje drugostupanjska presuda procesa na kojem se odlučuje o tom pitanju, a izgleda da bi se vrlo slično suđenje moglo ponoviti i u Zagrebu. U prvom slučaju sporne su četiri knjige koje je 2007. godine objavila Matica hrvatska u Sarajevu u sklopu edicije “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”, a koje je uredio Ivan Lovrenović.
Urednik cijele edicije Mirko Marjanović uoči izlaska uputio je ugovor za objavljivanje Zadužbini, no dobili su odbijenicu uz obrazloženje da se Andrić “za života opredelio za pripadanje srpskoj književnosti”, pa ne može biti objavljivan u edicijama koje imaju neki drugi nacionalni predznak. Marjanović je svejedno odlučio objaviti knjige.
Nekoliko mjeseci kasnije Zadužbina je podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu, a on je 28. lipnja 2009. nepravomoćno presudio u njihovu korist.
Uložena je žalba. S prvom tužbom u Sarajevo je pristiglo i Rešenje Opštinskog suda u Beogradu o osnivanju Zadužbine Ive Andrića na temelju dokumenta, tzv. “Poslednje želje”, svojevrsne usmene oporuke koju je pisac izdiktirao dvojici svjedoka - Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću 5. prosinca 1974. godine, nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Taj je dokument, smatra Marjanović, po svoj prilici falsifikat, a njegovu analizu objavit ćemo u subotu u Magazinu Jutarnjeg lista.
Posljednja želja
U tom tekstu Marjanović proziva Zadužbinu da na “temelju nevjerodostojnog dokumenta od osnivanja do danas manipulira i Andrićevim opredjeljenjem ‘za pripadanje srpskoj književnosti’”, dovodeći pod upitnik i navedeni testament, ali i legitimnost Zadužbine koja je odustala od ideja koje je zastupala do početka 1990-ih. Naime, analizirajući dostupne materijale, Marjanović je utvrdio da s tim dokumentom u vrijeme njegova nastanka nisu bili upoznati najbliži Andrićevi prijatelji i suradnici.
“Temeljno je pitanje: kako to da Andrić svoju posljednju želju povjerenu Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću, umjesto Veri Stojić, svojoj višegodišnjoj tajnici, nije i potpisao, nije datirao, niti sudski zaveo i ovjerio, ako je 5. prosinca (decembra) 1974. godine, dvanaest dana prije odlaska u bolnicu, još bio pri svijesti? Neuvjerljivo je da on ovako važan dokument, dok još nije bio u bolnici, svjestan onoga što u njemu piše, ne potpisuje svojom rukom, da to umjesto njega čine drugi.
Može li takav dokument, uopće, biti pravno važeći? Može li proći valjanu pravnu provjeru?”, navodi Marjanović u svom tekstu.
S vrlo sličnim problemom, vezanim uz objavu Andrićevih knjiga, suočila se Matica hrvatska u Zagrebu.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA