ZAGREB - Tko ima pravo na jedinog nobelovca s ovih prostora i ima li sadašnji nositelj autorskih prava, beogradska Zadužbina Ive Andrića, zakonsko pravo zastupati interese pisca - pitanje je koje se naveliko tematiziralo posljednjih dana. Zadužbina Ive Andrića, naime, tužila je Maticu hrvatsku u Sarajevu jer je djela nobelovca uvrstila u ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine, a sa sličnim se problemom suočila i Matica hrvatska.
Zadužbina smatra da se Andrić odlučio za srpsku književnost i da ne može biti objavljen u edicijama koje nose drugi nacionalni predznak. Sarajevski sud odlučio je u korist Zadužbine, a sad se čeka i pravomoćna presuda.
No, Urednik Matice hrvatske u Sarajevu Mirko Marjanović smatra da je to pravo sporno i uvjeren je da je usmena oporuka, dokument na kojem je Zadužbina zasnovana, falsifikat. O cijelom slučaju razgovarali smo sa srpskim književnikom Filipom Davidom.
Kako komentirate činjenicu da 2011. sud mora presuditi tko ima pravo na Andrića?
- Moje je uvjerenje da nitko nema monopol, da svi imaju podjednako pravo na Andrića. Srbi, Hrvati, Bošnjaci. U ovom, kao i u mnogim sličnim slučajevima, to više nije pitanje isključivo autorskih prava ili samo autorskih prava, nego se pretvara u političko pitanje, kod nas se sve, prije ili kasnije, pretvara u politiku, te naše vječne rasprave tko gdje i kome pripada, prava rovovska bitka u kojoj padaju mnoge teške riječi, a gdje na kraju najviše strada sam pisac.
Brojni su mediji iz regije ovaj vikend tematizirali teze Mirka Marjanovića, nerijetko s navijačkom opremom (Na Drini otimačina - Hrvati kradu Andrića). Iznenađuju li vas reakcije?
- Mirko Marjanović je postavio neka pitanja na koja treba dati odgovore. Mirno i trezveno. Stavio je pod sumnju navodni ili stvarni testament Ive Andrića. To je njegovo pravo, posebno što postoje neke indicije koje testament dovode u sumnju.
Što vi mislite o mogućnosti da je testament falsifikat?
- Marjanovićevi argumenti su ozbiljni, a čitava priča oko pisanja tog testamenta poprilično zbunjujuća. Umjesto pamfletskih komentara ili uvreda treba provjeriti Marjanovićeve teze. Uostalom, on je, kao malo tko, dobro upoznat s radom Zadužbine. Znajući ovdašnje običaje, ne bi me mnogo iznenadilo da je tu bilo nekih mutnih radnji. Zapravo, pravi problem je u tome što ovdje nitko nikome ne vjeruje, često s razlogom, a najmanje se vjeruje pravosuđu i sličnim institucijama koje trebaju objektivno i nezavisno razmotriti iznesene sumnje.
Struka se uglavnom slaže oko toga da uz Andrićevu književnost vežemo odrednicu trojne pripadnosti. Koji je vaš stav?
- Ima pisaca koji jednostavno ne pripadaju samo jednoj književnosti. Takav je slučaj i s Mešom Selimovićem, s Mirkom Kovačem, Danilom Kišem, Borom Pekićem. Isak Samokovlija je uvršten u srpsku književnost u sto knjiga, ali tko može osporiti da on zapravo više pripada bosanskoj književnosti.
Što će se promijeniti ako sud presudi u korist Zadužbine te kako tumačite odnos Zadužbine prema Andriću?
- Neće se ništa promijeniti, ostat će problematična situacija kakva je sada. Andrićeva zadužbina, to je moj utisak, pokušava da na svaki način “sačuva” Andrića samo za srpsku književnost. To nije ni logično, ni prirodno. Zadužbina bi morala bez ikakve naknade, bez ucjenjivanja visokim autorskim naknadama, postići sporazum s odgovarajućim institucijama u Hrvatskoj i Bosni o podjeli autorskih prava ili bar ustupanju dijela tih prava. Izgleda jednostavno, ali u našim okolnostim očevidno teško ostvarivo rješenje.
Ove godine obilježavamo 50. obljetnicu Nobelove nagrade. Koliko je ovaj tip rasprave proizveo to da je Andrić danas još uvijek gotovo nepročitan pisac?
- Ne samo Andrić. Zahvaljujući preko svake mjere politiziranom odnosu prema kulturi, a književnosti posebno, čitav niz sjajnih pisaca čija su djela pisana na našim sličnim jezicima pretvoreni su u lokalne pisce kojima ideološki i nacionalni čuvari ne dopuštaju prelaz preko novoustanovljenih granica. Tako svi gube, ne samo pisci, ali oni ponajviše.