Proces proglašenja svetim kardinala Alojzija Stepinca je nezaustavljiv. Nema šanse da to uspije Srpskoj pravoslavnoj crkvi jer, kada nešto odluče, u Vatikanu su jako tvrdoglavi - kratko je replicirao poznati zagrebački katolički svećenik, blizak kardinalu Josipu Bozaniću, kada smo jučer razgovarali o službenoj i izrazito negativnoj reakciji Srpske pravoslavne crkve na najavu proglašenja svetim Alojzija Stepinca.
Sve je počelo kada je patrijarh SPC-a Irinej u intervjuu beogradskoj Politici rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanoniziran do kraja ove godine bile veliko iznenađenje za srpske arhijereje, jer - “da netko bude svetac, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani”.
Usto je pismeno mišljenje SPC-a o kanonizaciji Stepinca ovih dana predano ministru vanjskih poslova Vatikana, Dominiqueu Mambertiju, iako se sadržaj pisma nije mogao saznati, ali sigurno nije drukčiji od Irinejeva razmišljanja.
Srpski patrijarh je dodao kako raspolaže informacijom da je nedavno patrijarh Bartolomej prenio papi Franji stav SPC-a o namjeri Vatikana da kanonizira nadbiskupa Alojzija Stepinca i objasnio da su u SPC-u bili “malo iznenađeni” kada je Stepinac proglašen blaženim, a sada su “jako iznenađeni” jer bi mogao postati svetac.
Na Kaptolu nisu željeli službeno odgovoriti na optužbe koje je iznio Irinej, međutim u razgovorima s dvojicom sugovornika vidjelo se da su nezadovoljni.
Obojica su ustvrdili da iz SPC-a nisu stizale niti neslužbene optužbe protiv Stepinca, kao i da su odnosi Katoličke i Pravoslavne crkve u Hrvatskoj zadnjih godina prilično korektni.
Irinej je i prije tri mjeseca u intervjuu Večernjim novostima također bio kritičan prema Stepincu.
“Izgledno je da naši odnosi s Vatikanom neće biti ugroženi njegovom kanonizacijom, ali će to baciti sjenku na Rimokatoličku crkvu”, rekao je tada patrijarh SPC-a.
Sveti arhijerejski sinod SPC-a poslao je još 2011. pismo Vatikanu u vrlo oštrom tonu protestirajući zbog planiranog odlaska tadašnjeg pape Benedikta XVI. na grob kardinala Alojzija Stepinca.
Unatoč tome, Benedikt je posjetio Hrvatsku u lipnju 2011. i tada se pomolio na Stepinčevu grobu u zagrebačkoj katedrali.
“Zahvaljujući čvrstoj kršćanskoj savjesti, Stepinac se znao oduprijeti svakom totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom u doba komunizma ‘odvjetnik’ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika”, rekao je Benedikt toga 5. lipnja 2011. u Zagrebu.
U Eparhiji zagrebačko-ljubljanskoj nije bilo moguće dobiti izjavu o ovom slučaju. Eparhija trenutno nema predvodnika - dugogodišnji mitropolit Jovan Pavlović umro je prije nekoliko meseci, a novoizabrani mitropolit dr. Porfirije (Perić) preuzet će dužnost 13. srpnja i, prema riječima njegovih suradnika, nije dostupan za javnost. Ako ne dođe do promjene rasporeda, proces ustoličenja novog mitropolita vodit će patrijarh Irinej, a očekuje se dolazak vodećih političara te predstavnika Katoličke i ostalih vjerskih zajednica.
Novosadski episkop Irinej, koji jedini službeno smije komentirati odluke SPC-a, također je bio nedostupan.
Komentar Inoslava Beškera:
Najmanje su važne činjenice oko Stepinca
ISrpska pravoslavna crkva i predsjednik susjedne i prijateljske Srbije Tomislav Nikolić, četnički vojvoda i svojedobni doglavnik vojvode Šešelja, iskoristili su beogradski boravak nadbiskupa Dominiquea Mambertija, šefa vatikanske diplomacije, da mu uruče pisma s izrazima zabrinutosti što Katolička crkva privodi kraju proces kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Jasno je da će proglašenje Stepinca svecem nauditi ekumenskim odnosima Vatikana i Beogradske patrijaršije, koji ni sad nisu dobri (u Evropi samo u Srbiju i Rusiju nijedan papa ne uspijeva kročiti), ali je isto tako jasno da će i to čudo minuti za tri dana, jer su povijesne činjenice jedno, a aktualne potrebe drugo, pa se povijesne činjenice vade iz naftalina samo kada uzmanjka aktualnih argumenata da se bližnjega svoga pošalje u ono mjesto.
Argumentum ad historiam samo je varijanta argumenta ad hominem, dok se ne potegne argumentum ad baculum. Ili priskrbi argumentum ad crumenam. U dvadeset godina samostalnosti Hrvatska je opljačkana kako je nijedan tuđin nikada opljačkao nije; tri posljednje vlade (Sanader II, Kosor, Milanović) sustavno su upropaštavale privredu kao da im je Hrvatska din dušmanin (tko ne vjeruje neka pogleda statistiku u društvenome brutoproizvodu, nezaposlenosti, dugovanju…). U tom sklopu gložiti se oko 1941. i 1945. nije bespredmetno, ali je dobar alibi da se ne bismo bavili 2014. i 2015. Činjenice o Stepincu su poznate. Kao Solunac bio je Karađorđevićev izbor, na Uskrs 1941. pozdravio je ustašku državu kao “Božje čudo”, privatno je gunđao protiv pokolja i spasio ponekog Židova, ako se konvertirao u katolika i ako nije bio komunist, naljutio se na ustaše kad su mu ubili brata, slikao se s Bakarićem na Jelačić-placu, u svom je domu pružio bazu Kavranu kad se vratio u Zagreb da bi terorističkim akcijama ponovo otvorio netom završen rat. Za ovo posljednje djelo je uhićen. Opetovao je da mu je “savjest čista” i da “si nema što predbaciti”. Prvi poslije Marije. Tito i Partija su od takvoga napravili mučenika.
Ali ako ga katolici i Hrvati hoće za sveca - bujrum. “Tko sam ja da im sudim?!” To ionako ne govori više o pokojniku, nego o živima. Uniquique suum, svakome svoje, piše u zaglavlju vatikanskoga Osservatorea Romana. Njima Kavranov jatak i svjedok Pavelića kao Božjeg čuda. Praevalsi sunt. Ja ostajem uz žrtve i njihove suze, bilo na kojoj strani.