Da se svijet sruši, a ne "samo" deset gradova u Turskoj i Siriji, bi li to možda nagnalo pretpostavljenog šefa opozicije Peđu Grbina da po prvi put u životu učini nešto spontano?
Izuzev nekoliko korektnih i očekivanih institucionalnih reakcija Vlade i predsjednika države, u političkom eteru danas vlada - muk.
Oni koji sebe zove političarima, političkim strankama, zastupnicima, čak uvaženim zastupnicima, opozicijom, alternativom, i kako si sve već tepaju, danas su u najvećem broju otkunjali na tragičnu činjenicu da je u potresu biblijskih dimenzija izbrisano na tisuće života i da se desecima, možda i stotinama tisuća jedva preživjelih ljudi u hipu promijenilo doslovno sve. Za Grbina, Grmoju, Petrova i brojne druge figure hrvatskog parla-lamentiranja to uopće nije bilo vrijedno javljanja. Jednostavno: "ne - tema", kako bi odmahnuo Andrej Plenković.
Čak se ni vladajući pokret Možemo, koji se kroz povijest afirmirao kroz različite aktivističke i humanitarne inicijative, nije uspio izdići iznad jednog kolektivno potpisanog priopćenja, sasvim u stilu njihova rigidnog, planskog, doziranog oglašavanja. Bez emocije.
Ni HDZ-ovci se, mimo ministra vanjskih poslova i Vlade, nisu baš probili u javnost ni empatijom niti akcijom.
Bila je to danas još jedna žalosna prilika da plastično osvijestimo koliko su političari koji se natječu za najvažnije javne poslove u Hrvatskoj odlijepljeni od ljudi, odgovornosti, obaveza i od stvarnog života.
Čak i ne moramo po taj dojam putovati do sravnjenih krajeva Turske ili Sirije, dovoljno je bilo uočiti prve reakcije SDP-ova vodstva nakon katastrofalnog potresa u Petrinji. Nitko od nas naravno ne pamti da je Grbina i njegove pouzdanike tad ponio instinkt solidarnosti pa da su, recimo, među prvima otišli fizički priskočiti na razvaline. Ne pamtimo jer se to naprosto - nije dogodilo. Umjesto snažnih puževa hrvatske političke misli tužne je stradalnike obilazila osamdesetogodišnja Tereza Kesovija.
Opoziciji su, kad se razmotre njihova djela i inicijative, potresi u Hrvatskoj i danas interesantni najviše kao podloga za dnevnopolitičko razračunavanje, a ne kao stvar na kojoj bi mogli barem pokušati graditi razliku u pristupu politici.
Što su danas mogli učiniti? Nešto toplo reći? Pozvati građane na skupljanje odjeće i druge pomoći? Provesti noć u prikupljanju potrepština? Javiti se za volontiranje u Crvenom križu? Donirati neki vlastiti novac (ušteđen od naknada za odvojeni život ili za članstvo u nadzornim odborima)? Obići tursku i sirijsku manjinu? Ući u prvi avion i krenuti na teren pridružiti se tragačima i spasiteljima?
Ma kakvi. Jedini autentični lider Mosta, Nikola Grmoja, proveo je i ovaj, po svemu izvanredan i tragičan dan, objašnjavajući, valjda po stoti put, i to u prekrupnom planu preko Zooma, koliko je genijalan taj njegov "antikorupcijski tribunal", na koji doduše nitko relevantan ne dolazi. Pritom je, kao i obično, djelovao kao kakav nadobudni akviziter sekte Momentalnog Ozdravljenja Svijeta Trolanjem (MOST) kojemu su objasnili: samo ponavljaj ovo do izbora, nešto će se (valjda) primiti.
Doista, je li moguće da se toj plejadi arivista bez talenta i činovnika bez originalne misli cijeli dan nije javio nijedan njihov dežurni PR-ovac (možda su svi na skijanju) i prišapnuo: "Hej, evo smislio sam ti te dvije-tri riječi o Turskoj i Siriji, daj to negdje izgovori, ljudi će misliti da ti je stalo".