ZAGREB - Svi su čekali finale utrke na dvjesto metara: tri dana prije Michael Johnson, “najbrži čovjek na svijetu”, s lakoćom je, cijelu sekundu ostavivši Britanca Rogera Blacka, osvojio zlato na 400 metara. Uoči Olimpijade, na američkim kvalifikacijama, srušio je punih 17 godina star rekord koji je davne 1979. na Univerzijadi u Mexico Cityju postavio talijanski student političkih nauka Pietro Menea i svi su bili nestrpljivi vidjeti što će uraditi u Atlanti.
Godinu prije na svjetskom prvenstvu u Götteborgu uzeo je zlato na 200, 400 i u štafeti 4 puta 400 metara, ali nitko nikad nije bio olimpijski pobjednik u te tri discipline. “Dvjestotka” je bila rezervirana za specijaliste ili sprintere sa “stotke”, poput Michaela Marsha ili legendarnog Carla Lewisa.
Kao one lude rimske noći
Od 1991., kada je u Tokiju prvi put postao svjetski prvak na 200 metara - s najvećom razlikom još od mitske pobjede Jesseja Owensa u Hitlerovu dvorištu 1936. - nisu prestajale priče o osebujnom stilu Michaela Johnsona. Za Olimpijske igre u Atlanti Nike mu je izradio i posebne zlatne sprinterice koje će, uz obavezni zlatni lančić, postati njegov zaštitni znak.
U polufinalu je u njima letio tartanom još jednom srušivši svaku pojedinačnu kineziološku teoriju koja je tvrdila da se četristometraši ne mogu na pola kruga nositi s eksplozivnim, nabildanim stometrašima i da je onako neprirodnog težišta, tijela neprirodno zabačenog unazad, kao da trči zavaljen u naslonjač, neprirodno visoko podignutih koljena i neprirodno sitnog koraka, poput gejše na kokainu, od Michaela Johnsona nepristojno da se bavi atletikom.
Sve je u njegovu koraku bilo neprirodno i nepravilno, zaključno sa zlatnim sprintericama različitih brojeva, jer mu je lijevo stopalo bilo za cijeli broj manje od desnog.
Finale je bilo jedno od onih večeri koje se pamte, kao ona luda noć u Rimu 1984., kad su sve discipline već odavno bile gotove, ostali natjecatelji stajali u redu na pasoškoj kontroli na aerodromu, a na rimskom stadionu ostali samo domar, čistačice, suci za skok s motkom, šezdeset hiljada ljudi i Thierry Vigneron i Sergej Bubka, do sitnih sati jedan drugom preskačući svjetske rekorde.
Takva je bila večer 1. kolovoza 1996. na Olimpijskom stadionu u Atlanti, Georgia, kad se Michael Johnson lansirao sa starta i 200 metara preletio svojim kratkim korakom, izmaknutog težišta, zabačen unatrag kao da će svaki čas pasti na leđa, pa visoko paradirajući koljenima prozujao ciljem zaustavivši semafor na 19.32, popravivši vlastiti svjetski rekord za cijele 34 stotinke i natjeravši kineziologe da pojedu svoje diplome i revidiraju cjelokupnu dotadašnju znanost o trčanju. Nitko nikad nije trčao kao Michael Johnson i nitko prije njega nije bio svjetski i olimpijski vladar na 200 i 400 metara.
Rekorder u svojoj petoj utrci
Takva je 12 godina poslije bila i večer 16. kolovoza 2008. godine na Olimpijskom stadionu u Pekingu, kad se na startu finalne utrke na stotinu metara pojavio golemi, dvometarski Jamajčanin Usain Bolt. Nije do te olimpijske godine Bolt bio nepoznat, bio je viceprvak svijeta na 200 metara, talentirani klinac za kojega se govorilo da je nasljednik Michaela Johnsona, vladara na 200 i 400 metara, jer je sa 16 godina imao rezultate Johnsona od 20, ali ozljeda mu je krunidbu odgodila do Olimpijskih igara u Pekingu. U međuvremenu se sa 200 i 400 metara prebacio na 200 i 100 i tri mjeseca prije Olimpijade zaprepastio svijet na Reebok Grand Prixu u New Yorku, preotevši zemljaku Asafi Powellu svjetski rekord na stotinu metara rezultatom 9.72, u svojoj petoj, ponavljam, petoj - seniorskoj utrci na 100 metara u životu.
Trkač koji probija zvučni zid
U olimpijskom četvrtfinalu prošetao se stazom od stotinu metara lagano i lijeno poput penzionera na rivi i svejedno je na semaforu stajalo 9.92. U polufinalu je stazu protrčkarao ležerno kao rekreativac na Marjanu, a na semaforu je stajalo 9.85. Strogi suci oba su ga puta pozvali na doping testiranje i oba puta bio je čist. Događalo se nešto veliko. Svi su čekali finale.
A finale je bilo jedno od onih večeri koje se pamte, kao ona luda noć u Rimu 1984. ili nezaboravna Johnsonova večer u Atlanti 1996. godine. Prasak je izgledao kao pucanj starterskog pištolja, ali to je Usain Bolt zapravo probio zvučni zid: već na početku druge polovice utrke Jamajčanin je bio sam na stazi, osvrćući se oko sebe kao da ga love kineski inspektori iz odjela za lake narkotike. Inspektori su bili daleko iza i 20-ak metara prije cilja Bolt je počeo slaviti, podignuvši obje ruke, djetinje se kreveljeći i usporivši tako da je jedva prošao cilj. Od veselja nije ni primijetio da su mu se tijekom utrke odvezale vezice na sprintericama i da na semaforu svijetli rezultat 9.69.
Nekoliko sekundi svijet je gledao u semafor bez daha: toliko je Upravni odbor švicarskog giganta Omega dijelilo od kolektivne ostavke. Svatko razuman morao je pomisliti da je pouzdana, smrtonosno precizna Omega konačno zakazala, prvi put otkako je davne 1932. postala službeni olimpijski mjerač vremena. Ipak, između mogućnosti da netko trčkarajući stazom odvezanih vezica, mašući rukama, pozdravljajući publiku i zajebavajući se ušeta u cilj za 9.69 sekundi i mogućnosti da su pogriješili nepogrešivi švicarski urari, posve nemoguća bila je, jasno, samo ona da su zakazali Švicarci. Atletika je dobila novog narodnog heroja.
Četiri dana poslije Usain Bolt je pobijedio i u finalnoj utrci na 200 metara, srušivši onaj čudesni rekord Michaela Johnsona za dvije stotinke, pa je na kraju sa svjetskim rekordom uzeo i štafetnu medalju na 4 puta 100, natjeravši kineziologe da ponovno pojedu svoje diplome i revidiraju cjelokupnu dotadašnju znanost o trčanju. Nitko nikad nije trčao kao Usain Bolt i nitko prije njega nije na jednoj Olimpijadi uzeo zlato na 100, 200 i 4 puta 100 metara sa svjetskim rekordima.
Prava kraljevska disciplina
Usain Bolt je, naime, već sa 15 godina izrastao do metra i devedeset šest i pametni, iskusni treneri znali su da je od tako visokog i tankog dječaka, koji je sa 80-ak kilograma na svoja gotovo dva metra mršav i za kenijskog dugoprugaša, onako dugačkog koraka i razbacanih ruku, poput Pink Pantera na kokainu, nepristojno da se bavi atletikom. Onda su zaključili da takav atletičar nema što tražiti na četiri stotine metara. Onda su zaključili da s takvom košarkaškom građom nema što tražiti na dvjesto metara. Onda su zaključili da bez eksplozivnog, bilderskog starta nema što tražiti na stotinu metara. Onda su zaključili da je Usain Bolt izvanzemaljac.
Godinama i decenijima gledali smo utrke na stotinu metara, i koliko god zaljubljenici u atletiku tvrdili da je utrka na 1500 metara kraljevska disciplina kraljice sportova, desetak sekundi divljeg sprinta po tartanu zapravo je bio vrhunac svake Olimpijade i Svjetskog prvenstva. Godinama i decenijima tom su disciplinom vladali razbacani i tetovirani crni Hulkovi, koji su izgledali poput statista iz Tupacovih spotova, pozirajući na cilju fotoreporterima kao na revijama bodybuildera.
Godinama i decenijima stručnjaci su nam objašnjavali da je eksplozivni start 80 posto pobjede na 100 metara i da zato šampioni najkraće atletske discipline moraju biti mišićavi tjelohranitelji reperskih zvijezda koji po tartanu love fotoreportere.
Iznad svih očekivanja
I svih tih godina i decenija, u pravilnim vremenskim razmacima, otkrivale su se afere s dopingom, jedna po jedna zvijezda tiho se gasila - od Bena Johnsona do Tima Montgomeryja i Justina Gatlina - baš kao i zanimanje za tu disciplinu, u čije pobjednike više nitko nije vjerovao, otprilike kao što više nitko ne vjeruje Don Kingovim šampionima i svim onim bokserskim asocijacijama s kredibilitetom Hrvatske nogometne lige.
Sve dok se nije pojavio Usain Bolt, istinski nasljednik velikog Michaela Johnsona, čovjeka koji je samo mjesec-dva prije Olimpijade u Pekingu vratio svoju zlatnu medalju sa štafete 4 puta 400 metara iz Atene 2000., smatrajući je nezasluženom i nečasnom nakon što je član te štafete Antonio Pettigrew priznao da je uzimao doping.
Doktori su nemoćno slijegali ramenima pred urednim nalazima njegovih doping testova, a stručnjaci sa Sveučilišta u Oslu kompjutorski su analizirali finalnu trku na stotinu metara iz Pekinga i izračunali da bi Bolt, da nije nakon 60 metara drastično usporio, na cilj stigao s vremenom ispod 9.60, možda i 9.55. Drugi su nakon pekinškog finala revidirali svoje tablice ljudskih mogućnosti i magičnu granicu ispod 9.60 umjesto u 2040. smjestili u 2020. godinu. Usain Bolt, čovjek koji je zajebao sve znanstvenike, i tu je bio brži: deset godina pretrčao je za jednu.
Granice sami postavljamo
Kad se konačno na Svjetskom prvenstvu u Berlinu pojavio na finalnoj utrci na 100 metara, sve je bilo drukčije nego godinu dana prije: svijet je ovaj put očekivao novo čudo.
Kad je sudac dao znak za start, svi su znali da će se dogoditi. Kad je 9 sekundi i 58 stotinki kasnije utrka završila, nitko se više nije čudio. Čak su i bossovi u švicarskom Bielu utrku gledali ležerno, kao da nisu članovi Upravnog odbora Omege SA, nego štafete Jamajke na 4 puta 100 metara.
Usain Bolt veliki je atletičar, već sad jedan od najvećih svih vremena, od onih kakav je i legendarni Michael Johnson. Historija trčanja neće ih, međutim, pamtiti samo po senzacionalnim rezultatima.
I Boltovih vječnih 9.58 jednoga će dana srušiti neki maleni Azijat kratkih nogu, baš kao što je i vječni rekord Pietra Menee srušio neprirodni, kratkokoraki Michael Johnson, i kao što je njegovih neobjašnjivih, vječnih 19.32 na 200 metara srušio visoki, krakati Jamajčanin koji ne doručkuje i izležava se do podne.
Njihovo je naslijeđe mnogo važnije od rekorda: Usain Bolt, naime - baš kao i Michael Johson - još je jedan podsjetnik ljudskom rodu kako je mnogo nepredvidljiviji i čudesniji nego što sâm misli, kako granice ne postavljaju priroda i znanost nego čovjek. Od onih koji s vremena na vrijeme ljudima vrate vjeru da se može čista srca protiv zakona.
Boris Dežulović
Godinu prije na svjetskom prvenstvu u Götteborgu uzeo je zlato na 200, 400 i u štafeti 4 puta 400 metara, ali nitko nikad nije bio olimpijski pobjednik u te tri discipline. “Dvjestotka” je bila rezervirana za specijaliste ili sprintere sa “stotke”, poput Michaela Marsha ili legendarnog Carla Lewisa.
Kao one lude rimske noći
Od 1991., kada je u Tokiju prvi put postao svjetski prvak na 200 metara - s najvećom razlikom još od mitske pobjede Jesseja Owensa u Hitlerovu dvorištu 1936. - nisu prestajale priče o osebujnom stilu Michaela Johnsona. Za Olimpijske igre u Atlanti Nike mu je izradio i posebne zlatne sprinterice koje će, uz obavezni zlatni lančić, postati njegov zaštitni znak.
U polufinalu je u njima letio tartanom još jednom srušivši svaku pojedinačnu kineziološku teoriju koja je tvrdila da se četristometraši ne mogu na pola kruga nositi s eksplozivnim, nabildanim stometrašima i da je onako neprirodnog težišta, tijela neprirodno zabačenog unazad, kao da trči zavaljen u naslonjač, neprirodno visoko podignutih koljena i neprirodno sitnog koraka, poput gejše na kokainu, od Michaela Johnsona nepristojno da se bavi atletikom.
Sve je u njegovu koraku bilo neprirodno i nepravilno, zaključno sa zlatnim sprintericama različitih brojeva, jer mu je lijevo stopalo bilo za cijeli broj manje od desnog.
Finale je bilo jedno od onih večeri koje se pamte, kao ona luda noć u Rimu 1984., kad su sve discipline već odavno bile gotove, ostali natjecatelji stajali u redu na pasoškoj kontroli na aerodromu, a na rimskom stadionu ostali samo domar, čistačice, suci za skok s motkom, šezdeset hiljada ljudi i Thierry Vigneron i Sergej Bubka, do sitnih sati jedan drugom preskačući svjetske rekorde.
| Bio je već jedan sprinter, sitnog i brzog koraka poput gejše na kokainu, u pozi kao zavaljen u naslonjaču, jurio je Michael Johnson protiv svih očekivanja |
Takva je bila večer 1. kolovoza 1996. na Olimpijskom stadionu u Atlanti, Georgia, kad se Michael Johnson lansirao sa starta i 200 metara preletio svojim kratkim korakom, izmaknutog težišta, zabačen unatrag kao da će svaki čas pasti na leđa, pa visoko paradirajući koljenima prozujao ciljem zaustavivši semafor na 19.32, popravivši vlastiti svjetski rekord za cijele 34 stotinke i natjeravši kineziologe da pojedu svoje diplome i revidiraju cjelokupnu dotadašnju znanost o trčanju. Nitko nikad nije trčao kao Michael Johnson i nitko prije njega nije bio svjetski i olimpijski vladar na 200 i 400 metara.
Rekorder u svojoj petoj utrci
Takva je 12 godina poslije bila i večer 16. kolovoza 2008. godine na Olimpijskom stadionu u Pekingu, kad se na startu finalne utrke na stotinu metara pojavio golemi, dvometarski Jamajčanin Usain Bolt. Nije do te olimpijske godine Bolt bio nepoznat, bio je viceprvak svijeta na 200 metara, talentirani klinac za kojega se govorilo da je nasljednik Michaela Johnsona, vladara na 200 i 400 metara, jer je sa 16 godina imao rezultate Johnsona od 20, ali ozljeda mu je krunidbu odgodila do Olimpijskih igara u Pekingu. U međuvremenu se sa 200 i 400 metara prebacio na 200 i 100 i tri mjeseca prije Olimpijade zaprepastio svijet na Reebok Grand Prixu u New Yorku, preotevši zemljaku Asafi Powellu svjetski rekord na stotinu metara rezultatom 9.72, u svojoj petoj, ponavljam, petoj - seniorskoj utrci na 100 metara u životu.
Trkač koji probija zvučni zid
U olimpijskom četvrtfinalu prošetao se stazom od stotinu metara lagano i lijeno poput penzionera na rivi i svejedno je na semaforu stajalo 9.92. U polufinalu je stazu protrčkarao ležerno kao rekreativac na Marjanu, a na semaforu je stajalo 9.85. Strogi suci oba su ga puta pozvali na doping testiranje i oba puta bio je čist. Događalo se nešto veliko. Svi su čekali finale.
| Bolt je svjetske rekorde rušio i dok je trčkarao odvezanih vezica, mašući publici, ležerno se kreveljeći, a onda se malo još i uozbiljio... |
A finale je bilo jedno od onih večeri koje se pamte, kao ona luda noć u Rimu 1984. ili nezaboravna Johnsonova večer u Atlanti 1996. godine. Prasak je izgledao kao pucanj starterskog pištolja, ali to je Usain Bolt zapravo probio zvučni zid: već na početku druge polovice utrke Jamajčanin je bio sam na stazi, osvrćući se oko sebe kao da ga love kineski inspektori iz odjela za lake narkotike. Inspektori su bili daleko iza i 20-ak metara prije cilja Bolt je počeo slaviti, podignuvši obje ruke, djetinje se kreveljeći i usporivši tako da je jedva prošao cilj. Od veselja nije ni primijetio da su mu se tijekom utrke odvezale vezice na sprintericama i da na semaforu svijetli rezultat 9.69.
Nekoliko sekundi svijet je gledao u semafor bez daha: toliko je Upravni odbor švicarskog giganta Omega dijelilo od kolektivne ostavke. Svatko razuman morao je pomisliti da je pouzdana, smrtonosno precizna Omega konačno zakazala, prvi put otkako je davne 1932. postala službeni olimpijski mjerač vremena. Ipak, između mogućnosti da netko trčkarajući stazom odvezanih vezica, mašući rukama, pozdravljajući publiku i zajebavajući se ušeta u cilj za 9.69 sekundi i mogućnosti da su pogriješili nepogrešivi švicarski urari, posve nemoguća bila je, jasno, samo ona da su zakazali Švicarci. Atletika je dobila novog narodnog heroja.
Četiri dana poslije Usain Bolt je pobijedio i u finalnoj utrci na 200 metara, srušivši onaj čudesni rekord Michaela Johnsona za dvije stotinke, pa je na kraju sa svjetskim rekordom uzeo i štafetnu medalju na 4 puta 100, natjeravši kineziologe da ponovno pojedu svoje diplome i revidiraju cjelokupnu dotadašnju znanost o trčanju. Nitko nikad nije trčao kao Usain Bolt i nitko prije njega nije na jednoj Olimpijadi uzeo zlato na 100, 200 i 4 puta 100 metara sa svjetskim rekordima.
Prava kraljevska disciplina
Usain Bolt je, naime, već sa 15 godina izrastao do metra i devedeset šest i pametni, iskusni treneri znali su da je od tako visokog i tankog dječaka, koji je sa 80-ak kilograma na svoja gotovo dva metra mršav i za kenijskog dugoprugaša, onako dugačkog koraka i razbacanih ruku, poput Pink Pantera na kokainu, nepristojno da se bavi atletikom. Onda su zaključili da takav atletičar nema što tražiti na četiri stotine metara. Onda su zaključili da s takvom košarkaškom građom nema što tražiti na dvjesto metara. Onda su zaključili da bez eksplozivnog, bilderskog starta nema što tražiti na stotinu metara. Onda su zaključili da je Usain Bolt izvanzemaljac.
Godinama i decenijima gledali smo utrke na stotinu metara, i koliko god zaljubljenici u atletiku tvrdili da je utrka na 1500 metara kraljevska disciplina kraljice sportova, desetak sekundi divljeg sprinta po tartanu zapravo je bio vrhunac svake Olimpijade i Svjetskog prvenstva. Godinama i decenijima tom su disciplinom vladali razbacani i tetovirani crni Hulkovi, koji su izgledali poput statista iz Tupacovih spotova, pozirajući na cilju fotoreporterima kao na revijama bodybuildera.
Godinama i decenijima stručnjaci su nam objašnjavali da je eksplozivni start 80 posto pobjede na 100 metara i da zato šampioni najkraće atletske discipline moraju biti mišićavi tjelohranitelji reperskih zvijezda koji po tartanu love fotoreportere.
Iznad svih očekivanja
I svih tih godina i decenija, u pravilnim vremenskim razmacima, otkrivale su se afere s dopingom, jedna po jedna zvijezda tiho se gasila - od Bena Johnsona do Tima Montgomeryja i Justina Gatlina - baš kao i zanimanje za tu disciplinu, u čije pobjednike više nitko nije vjerovao, otprilike kao što više nitko ne vjeruje Don Kingovim šampionima i svim onim bokserskim asocijacijama s kredibilitetom Hrvatske nogometne lige.
Sve dok se nije pojavio Usain Bolt, istinski nasljednik velikog Michaela Johnsona, čovjeka koji je samo mjesec-dva prije Olimpijade u Pekingu vratio svoju zlatnu medalju sa štafete 4 puta 400 metara iz Atene 2000., smatrajući je nezasluženom i nečasnom nakon što je član te štafete Antonio Pettigrew priznao da je uzimao doping.
Doktori su nemoćno slijegali ramenima pred urednim nalazima njegovih doping testova, a stručnjaci sa Sveučilišta u Oslu kompjutorski su analizirali finalnu trku na stotinu metara iz Pekinga i izračunali da bi Bolt, da nije nakon 60 metara drastično usporio, na cilj stigao s vremenom ispod 9.60, možda i 9.55. Drugi su nakon pekinškog finala revidirali svoje tablice ljudskih mogućnosti i magičnu granicu ispod 9.60 umjesto u 2040. smjestili u 2020. godinu. Usain Bolt, čovjek koji je zajebao sve znanstvenike, i tu je bio brži: deset godina pretrčao je za jednu.
Granice sami postavljamo
Kad se konačno na Svjetskom prvenstvu u Berlinu pojavio na finalnoj utrci na 100 metara, sve je bilo drukčije nego godinu dana prije: svijet je ovaj put očekivao novo čudo.
Kad je sudac dao znak za start, svi su znali da će se dogoditi. Kad je 9 sekundi i 58 stotinki kasnije utrka završila, nitko se više nije čudio. Čak su i bossovi u švicarskom Bielu utrku gledali ležerno, kao da nisu članovi Upravnog odbora Omege SA, nego štafete Jamajke na 4 puta 100 metara.
Usain Bolt veliki je atletičar, već sad jedan od najvećih svih vremena, od onih kakav je i legendarni Michael Johnson. Historija trčanja neće ih, međutim, pamtiti samo po senzacionalnim rezultatima.
I Boltovih vječnih 9.58 jednoga će dana srušiti neki maleni Azijat kratkih nogu, baš kao što je i vječni rekord Pietra Menee srušio neprirodni, kratkokoraki Michael Johnson, i kao što je njegovih neobjašnjivih, vječnih 19.32 na 200 metara srušio visoki, krakati Jamajčanin koji ne doručkuje i izležava se do podne.
Njihovo je naslijeđe mnogo važnije od rekorda: Usain Bolt, naime - baš kao i Michael Johson - još je jedan podsjetnik ljudskom rodu kako je mnogo nepredvidljiviji i čudesniji nego što sâm misli, kako granice ne postavljaju priroda i znanost nego čovjek. Od onih koji s vremena na vrijeme ljudima vrate vjeru da se može čista srca protiv zakona.
Boris Dežulović