Ispraćaj kakav je Split priredio Oliveru Dragojeviću, čiji je glas obilježio sve ono što predstavlja Dalmaciju, ne pamti se desetljećima. Prema dostupnim podacima, slično masovno okupljanje priređeno je kad je umro Ante Trumbić, najveći splitski političar prve polovice 20. stoljeća, koji je potekao iz siromašne obitelji na Lučcu.
Trumbić je umro u Zagrebu 18. studenog 1938. u 75. godini, a furgon koji je vozio njegovo tijelo putem do Splita zaustavljao se u gotovo svakom mjestu, počevši od Knina, kako bi mu ljudi odali počast. U Splitu je dočekan 21. studenog mrtvačkom zvonjavom s kampanela svih crkava, a tisuće ljudi iz Splita i okolice u tišini su prolazile pokraj njegova odra izloženog na Peristilu, okruženog pučanima u tradicionalnim nošnjama. Proglašeno je višednevno žalovanje, tijekom kojeg u gradu nije radio nitko; zaustavljen je sav društveni život.
Povorka Mimohod na Peristilu trajao je dva dana, a povorka koju je, prema tadašnjim procjenama, činilo 40 tisuća ljudi (Split je onda imao oko 45 tisuća stanovnika) uputila se preko cijelog grada i Rive do klaustra samostana svetoga Frane na Obali. Kolona se kretala punih pet sati! Trumbić je pokopan u klaustru, a Ivan Meštrović mu je izradio nadgrobni spomenik u obliku sarkofaga.
Sarkofag
Masovni sprovod imao je i arheolog don Frane Bulić, koji je umro 29. srpnja 1934., a masa ožalošćenih pratila je njegov lijes putem kroz tri točke koje su obilježile njegov rad: Split, Solin i Salonu, gdje je pokopan, prema vlastitoj želji, u sarkofag na Manastirinama pokraj bazilike u kojoj je počivalo tijelo svetoga Dujma. Iste godine, 1934., 14. listopada u splitsku je luku uplovio brod Dubrovnik s tijelom jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića ubijenog pet dana prije toga u Marseillesu, gdje ga je na Gatu majora Stojana dočekalo više tisuća građana, a potom je otpremljen u Zagreb i Beograd.
Među pogrebne povorke koje se pamtilo, u splitskoj je memoriji i ona u čast omiljenog narodnjačkog gradonačelnika Vicka Mihaljevića, jednog od prvaka hrvatskog narodnog preporoda, prijatelja sirotinje i redikula, pjesnika i humorista koji je umro 1911. godine, a njegov je sprovod na filmskoj vrpci ovjekovječio Josip Bepo Karaman.
I autonomaškog gradonačelnika Antonija Bajamontija, koji je od provincijalne varošice na rubu Austro-Ugarske Monarhije začeo suvremeni Split jakim infrastrukturnim i kulturnim projektima, ispratilo je mnoštvo građana u siječnju 1891. godine, a ispraćaj preko Rive zabilježen je na rijetkim fotografijama iz tog doba.
Nisu samo političari imali velike pogrebne povorke u starom Splitu; višednevni oproštaji i procesije kroz povijest su redovito bile rezervirane za splitske nadbiskupe, no gradski je puk ponekad masovno kretao u žalobne povorke i za običnim ljudima. Tako je doslovno cijeli splitski puk oplakivao tragičnu sudbinu mladog ljubavnog para iz Veloga Varoša, Palmine Karaman i Andrije Katalinića, 1864. godine.
Palmina je dobila neizlječive patule od kojih je umrla, a shrvan boli njezin je zaručnik Andrija legao do nje, zarazio se i umro. Pokopani su zajedno, pod dvojnom stelom na Sustipanu, a ta je tragedija toliko dotakla Splićane onog vremena da je tiskana i duga poema o ovoj ljubavi.