Iako je i drugi nastup U2 na maksimirskom stadionu prošao u znaku pomno režiranog spektakla u kojem nije ostavljeno mnogo mjesta za improvizaciju, veću izmjenu programa, produžavanje pjesama i sviračko nadmetanje (što je šteta, ali tako je to kod većine stadionskih izvođača osim Springsteena, valjda), kući nosimo mnogo povoljnije dojmove nego s prve večeri.
Razloge bi neki, koji su pohodili oba koncerta U2, mogli tražiti u neznatno izmijenjenoj i nešto protočnijoj set listi - “One” je logično prebačena na sam završetak, a u prvoj polovini su umjesto “Elevation”, “Until The End Of The World” i “Stay (rafaway, So Close!)” ubačene “Mysterious Ways”, I Still Haven't Found What I'm Looking For” s umetkom soul standarda “Stand By Me” i “Stuck In The Moment You Can't Get Out” - no pravi razlog leži prvenstveno u nečemu drugom.
U Zagrebu se u dva dana potrošilo 8 milijuna eura
Bono: Bilo je bolje nego što smo očekivali! Sigurno se vraćam
Bili ste na U2? Imate super fotke? Podijelite ih!
Bono citirao Gundulićeve stihove 'o lijepa, o draga, o slatka slobodo'
Boris radi U2 i prijatelja došao čak iz New Yorka
Prije i poslije svega glavni razlog uspješnijeg nastupa U2 koji se više doimao poput punokrvnog rock koncerta, nego poput pomalo ispraznog spektakla jest sjajna, fenomenalno raspoložena publika koja je druge večeri podizala i nosila bend od uvodne “Breathe” pa sve do bisa koji je bio na vlas identičan nedjeljnome izdanju.
Umjesto da se na nepodnošljivo ružnom maksimirskom stadionu osjećamo kao u mlačnoj štali, u ponedjeljak smo se osjećali kao u užarenom grotlu u kojem je gotovo svih 60.000 ljudi zdušno pjevalo s bendom, navijalo, skandiralo, zabavljalo se kao da žele upamtiti koncert U2 kao jedan od najljepših dana u životu. Manje je publika bila fascinirana hi-tech pozornicom, a više je pratila što i kako bend radi, uletavala na pravim mjestima i motivirala Edgea, Bona, Adama i Larryja da daju više od sebe nego prve večeri kad su se doimali pomalo indisponiranima.
Ukratko, bilo je više dima i vatre, znoja i rock'n'rolla, pa čak i loptanja balonima, paljenja prskalica, pa čak i dvije-tri bengalke, a manje kazališne atmosfere. Čak se izvjesna, vrlo zgodna Simona s kartonskim natpisom “iskusi trbušni ples, besplatno” izborila za svoj zamamni ples na pozornici na kakvog ni članovi benda nisu ostali ravnodušni. Uostalom, nije li Edge na koncu oženio jednu trbušnu plesačicu?
Sve je to bilo logično, rekli bismo, jer nastup 10. kolovoza u početku je trebao biti jedini koncert U2 u Zagrebu da bi kasnije postao drugi po redu. No, baš za taj nastup ulaznice su nabavili najgorljiviji, najžešći, najbrži i najnestrpljiviji “navijači” U2 koji ni u ludili nisu htjeli propustiti nastup omiljenog irskog benda čiji je frontman i ponedjeljak navečer recitirao Gundulića, hvalio Hrvatsku i njezine građane, poručujući im kako “imaju drevnu prošlost”, ali i kako su “od prošlosti važniji sadašnjost i budućnost” te kako je pred Hrvatskom “sjajna, suncem okupana budućnost”. Riječi mu se pozlatile. Još da ga čuju u Bruxellesu, evo nas napokon u EU. U nedjelju su ipak došli “kibiceri”, znatiželjnici i pokoji vatreni fan.
Najdojmljiviji momenti drugog nastupa U2 u Maksimiru bili su slični kao i prvog dana, s razlikom u tri izmijenjene pjesme, no sve skupa izgledalo je i zvučalo moćnije, uznesenije, poletnije, životnije, žešće, nabrijanije i napaljenije. Iako je prve večeri Edge slavio rođendan, vjerojatno je i njemu druga večer izgledala poput slavlja, dok se za nedjeljni koncert ne može reći ništa posebno, osim da je posrijedi bio korektno odrađen posao za pomalo blaziranu publiku, osupnutu “spektaklom”. Pokazalo se kako uspjeh i ukupni dojmovi stadionskih koncerata leže baš u publici, a ona je u ponedjeljak bila u potpunom dosluhu i interakciji s bendom.
Premda se i druge večeri oni koji su stajali na južnoj tribini mogu žaliti što su većim dijelom koncerta bendu gledali u leđa (osim na sveobuhvatno, okruglom video-zidu), malo tko bi se s mogao kući vratiti nezadovoljan jer u ponedjeljak navečer dobili smo koncert U2 kakvog smo očekivali i priželjkivali. Na kraju svega, U2 su ipak potvrdili da ponekad i najveći koncerti mogu biti najbolji, što prve večeri nije bio slučaj, a Zagreb je dva dana izgledao poput prave metropole, puna stranaca i rock'n'rolla, a ne poput milijunske, učmale, dosadne i uspavane palanke u kojoj ljeti žive samo štakori i oni koji čekaju godišnji da zbrišu na more. Život nam je ova dva dana baš bio lijep, posebice u ponedjeljak i sad nam samo ostaje priželjkivati još više koncerata. Nadajmo se da otkazivanje Madonne u Ljubljani neće narušiti koncertni tempo koji smo napokon uspješno uhvatili na koncu najbogatije sezone otkako se na ove prostore uselio rock'n'roll.
Aleksandar Dragaš
| Izvjesna, vrlo zgodna Simona s kartonskim natpisom “iskusi trbušni ples, besplatno” izborila se za svoj zamamni ples na pozornici nad kojim ni članovi benda nisu ostali ravnodušni. Uostalom, nije li Edge na koncu oženio jednu trbušnu plesačicu? |
U Zagrebu se u dva dana potrošilo 8 milijuna eura
Bono: Bilo je bolje nego što smo očekivali! Sigurno se vraćam
Bili ste na U2? Imate super fotke? Podijelite ih!
Bono citirao Gundulićeve stihove 'o lijepa, o draga, o slatka slobodo'
Boris radi U2 i prijatelja došao čak iz New Yorka
Prije i poslije svega glavni razlog uspješnijeg nastupa U2 koji se više doimao poput punokrvnog rock koncerta, nego poput pomalo ispraznog spektakla jest sjajna, fenomenalno raspoložena publika koja je druge večeri podizala i nosila bend od uvodne “Breathe” pa sve do bisa koji je bio na vlas identičan nedjeljnome izdanju.
Umjesto da se na nepodnošljivo ružnom maksimirskom stadionu osjećamo kao u mlačnoj štali, u ponedjeljak smo se osjećali kao u užarenom grotlu u kojem je gotovo svih 60.000 ljudi zdušno pjevalo s bendom, navijalo, skandiralo, zabavljalo se kao da žele upamtiti koncert U2 kao jedan od najljepših dana u životu. Manje je publika bila fascinirana hi-tech pozornicom, a više je pratila što i kako bend radi, uletavala na pravim mjestima i motivirala Edgea, Bona, Adama i Larryja da daju više od sebe nego prve večeri kad su se doimali pomalo indisponiranima.
Ukratko, bilo je više dima i vatre, znoja i rock'n'rolla, pa čak i loptanja balonima, paljenja prskalica, pa čak i dvije-tri bengalke, a manje kazališne atmosfere. Čak se izvjesna, vrlo zgodna Simona s kartonskim natpisom “iskusi trbušni ples, besplatno” izborila za svoj zamamni ples na pozornici na kakvog ni članovi benda nisu ostali ravnodušni. Uostalom, nije li Edge na koncu oženio jednu trbušnu plesačicu?
Sve je to bilo logično, rekli bismo, jer nastup 10. kolovoza u početku je trebao biti jedini koncert U2 u Zagrebu da bi kasnije postao drugi po redu. No, baš za taj nastup ulaznice su nabavili najgorljiviji, najžešći, najbrži i najnestrpljiviji “navijači” U2 koji ni u ludili nisu htjeli propustiti nastup omiljenog irskog benda čiji je frontman i ponedjeljak navečer recitirao Gundulića, hvalio Hrvatsku i njezine građane, poručujući im kako “imaju drevnu prošlost”, ali i kako su “od prošlosti važniji sadašnjost i budućnost” te kako je pred Hrvatskom “sjajna, suncem okupana budućnost”. Riječi mu se pozlatile. Još da ga čuju u Bruxellesu, evo nas napokon u EU. U nedjelju su ipak došli “kibiceri”, znatiželjnici i pokoji vatreni fan.
Najdojmljiviji momenti drugog nastupa U2 u Maksimiru bili su slični kao i prvog dana, s razlikom u tri izmijenjene pjesme, no sve skupa izgledalo je i zvučalo moćnije, uznesenije, poletnije, životnije, žešće, nabrijanije i napaljenije. Iako je prve večeri Edge slavio rođendan, vjerojatno je i njemu druga večer izgledala poput slavlja, dok se za nedjeljni koncert ne može reći ništa posebno, osim da je posrijedi bio korektno odrađen posao za pomalo blaziranu publiku, osupnutu “spektaklom”. Pokazalo se kako uspjeh i ukupni dojmovi stadionskih koncerata leže baš u publici, a ona je u ponedjeljak bila u potpunom dosluhu i interakciji s bendom.
Premda se i druge večeri oni koji su stajali na južnoj tribini mogu žaliti što su većim dijelom koncerta bendu gledali u leđa (osim na sveobuhvatno, okruglom video-zidu), malo tko bi se s mogao kući vratiti nezadovoljan jer u ponedjeljak navečer dobili smo koncert U2 kakvog smo očekivali i priželjkivali. Na kraju svega, U2 su ipak potvrdili da ponekad i najveći koncerti mogu biti najbolji, što prve večeri nije bio slučaj, a Zagreb je dva dana izgledao poput prave metropole, puna stranaca i rock'n'rolla, a ne poput milijunske, učmale, dosadne i uspavane palanke u kojoj ljeti žive samo štakori i oni koji čekaju godišnji da zbrišu na more. Život nam je ova dva dana baš bio lijep, posebice u ponedjeljak i sad nam samo ostaje priželjkivati još više koncerata. Nadajmo se da otkazivanje Madonne u Ljubljani neće narušiti koncertni tempo koji smo napokon uspješno uhvatili na koncu najbogatije sezone otkako se na ove prostore uselio rock'n'roll.
Aleksandar Dragaš