Najdosadnije pitanje koje se može postaviti o religiji jest pitanje je li ili nije cijela stvar “istinita”. To je mjera banalnosti recentnih diskusija o teološkim pitanjima, a upravo je to pitanje ono koje je zamutilo srž, sukobljujući tvrdu grupu fanatičnih vjernika i jednako malu skupinu fanatičnih ateista. Bilo bi mudrije početi sa zdravorazumskom primjedbom da, naravno, nijedan djelić religije nije istinit u smislu da je poslan od Boga.
Prirodno ne postoji sveti duh, duh ili božanska emanacija. Oni koji se s tim ne slažu, mogu slobodno sad prestati čitati, ali nama ostalima tema je daleko od svog zaključka. Tragedija modernog ateizma jest u tome što ignorira brojne aspekte religije koji su i dalje zanimljivi, čak i kad se otkrije kako su središnja pravila velikih vjera popuno nevjerojatna. Doista, tek kad prestanemo vjerovati u ideju da su bogovi izmislili religiju, stvari postanu zanimljive - jer tek se onda možemo posvetiti ljudskoj mašti koja je stvorila vjerovanja.
Vidimo da potrebe koje su navele ljude da to tako učine, moraju i dalje biti aktivne, premda uspavane, i u modernom sekularnom čovjeku. Bog je možda mrtav, ali djelić nas koji je izmislio Boga i dalje nas uznemiruje. Naši preci iz 18. stoljeća jako su rano u vremenu koje je dovelo do “smrti Boga” počeli razmišljati o tome što će ljudskim bićima nedostajati jednom kad religija izblijedi.
Shvatili su da religija nije samo pitanje vjere, nego da ovisi o brojnim pitanjima koja se tiču arhitekture, umjetnosti, prirode, braka, smrti, rituala - i da ćemo, kad se riješimo Boga, ostati bez cijelog tog splava jako korisnih, premda osebujnih i ponekad retrogradnih predodžbi koje su držale društvo na okupu još od početka vremena. Tako su maštovitiji i dovitljiviji mislioci počeli raditi dvije stvari. Za početak, počeli su uspoređivati svjetske religije pokušavajući doći do uvida koji bi nadišli vrijeme i prostor, a potom su počeli razmišljati o tome kako bi religija možda mogla izgledati da ne sadrži Boga. U ranim danima Francuske revolucije, slikar Jacques-Louis David otkrio je ono što je nazvao “Religijom čovječanstva”, sekulariziranu verziju kršćanstva koja bi se uzdigla na najboljim aspektima starih, diskrediratnih pravila.
U toj novoj, sekularnoj religiji i dalje bi postajali dani slavlja, svadbene ceremonije, štovane figure (sekularizirani sveci), čak i ateističke crkve i hramovi. Nova religija oslanjala bi se na umjetnost i filozofiju, ali iskorištavala bi ih za otvoreno, didaktični cilj: poslužila bi se cijelim bogatstvom tehnika preuzetih iz tradicionalnih religija (zgrade, velike knjige, seminari) kako bi nas pretvorila u dobre ljude u skladu s najpametnijim i najnaprednijim shvaćanjem svijeta.
Na žalost, Davidov eksperiment nikad nije postao snažan i tiho je odbačen, ali ostat će upamćen kao izuzetan trenutak u povijesti, naivan ali inteligentan pokušaj da se iznese teza da postoje određene potrebe u nama koje ne mogu biti zadovoljene umjetnošću, obitelji, poslom ili državom samom.
U svjetlu toga, čini se jasnim da ono što nama sad treba nije izbor između ateizma i religije - nego nova, sekularna religija: religija za ateiste.
Što bi tako neobična ideja uključivala? Za početak, mnogo novih zgrada srodnih crkvama, hramovima i katedralama. Mi smo jedino društvo u povijesti koje nema ništa transcedentno u centru, ništa veće od nas samih. Ako osjećamo strahopoštovanje, osjećamo ga u odnosu na superkompjutore, rakete i akcelaratore čestica. Predznanstveno doba, bez obzira na manjkavosti, barem je svojim stanovnicima nudilo taj spokoj da su svi dosezi čovjeka nedostojni kad se usporede s prizorom svemira.
Mi, obdareniji gadgetima, ali manje ponizni, ostavljeni smo da se hrvamo s osjećajima zavisti, anksioznosti i arogancije koja prate tu činjenicu da više nema izazovnog spremišta našeg obožavanja osim briljantnih i moralno upitnih ljudskih bića. Sekularna religija bi stoga počela tako što bi čovjeka stavila u kontekst, što bi učinila uz pomoć umjetničkih djela, hortikulture i arhitekture. Zamislite mrežu sekularnih crkva, golemih prostora u koje biste pobjegli od buke modernih društava i umjeriti pažnju na sve što je izvan nas.
Nimalo nije čudno što sekularna društva i dalje nastavljaju biti zainteresirana za katedrale. Ta velika djela sakralne arhitekture imaju taj učinak, da vrlo mudro i vječno korisno, relativiziraju one koji uđu unutra. Osjećamo se tako malenim u katedrali i prepoznajemo dug koji razum duguje takvom osjećaju.
Dodatno, sekularna religija poslužila bi se svim oruđem umjetnosti kako bi stvorila korisnu vrstu propagande u ime dobrote i vrline. Umjesto da na umjetnost gledamo kao na sredstvo koje nas može šokirati i iznenaditi (emocije koje promiče većina suvremenih djela), sekularna religija bi nas vratila na raniju funkciju umjetnosti, a to je da je da nas popravi kao ljude.
Bio bi to oblik propagande za bolji, dostojanstveniji život. U njemačkoj filozofiji kasnog 18. stoljeća sadržane su neke od najlucidnijih artikulacija te idealizirane propagande. U svojoj knjizi “O estetskom odgoju čovjeka” (1794), Friedrich Schiller predložio je da bi nam umjetnici trebali podariti modele sekulariziranih “svetaca”, herojskih figura uvida i simpatije koji bi nas primjerom trebali inspirirati.
Umjesto da nas suoče sa sjećanjima na naše najtamnije trenutke, umjetnička djela trebala bi, tvrdio je Schiller, biti “apsolutna manifestacija potencijalnog”, trebala bi funkcionirati kao “pratnja proistekla iz svijeta idealnog”.
Treći aspekt sekularne religije bio bi u tome da nam ponudi lekcije iz pesimizma. Religija bi se trebala suprotstaviti optimizmu modernog društva i vratiti nas struji pesimizma, kakva postoji u tradicionalnim vjerama. Trebala bi nas učiti da je u velikodušnom sekularnom uvjerenju kako svatko može otkriti sreću kroz rad i ljubav diskretno utkana nepojmljiva okrutnost.
Ne radi se o tome da ova dva entiteta trajno onemogućuju ispunjenje, već da to gotovo nikad ne rade. A kad se iznimka pogrešno prezentira kao pravilo, pojedinačne naše nesreće obrušit će se na nas kao kletve, a ne kao kvazi-neizbježni aspekti života.
Osporavajući prirodno mjesto koje u čovjeku zauzimaju čežnja i nedovršenost, moderne nam sekularne ideologije osporavaju i mogućnost kolektivne utjehe u brakovima koji nas izluđuju i ambicijama koje nismo eksploatirali, osuđujući nas tako na osjećaje srama i progona. Sekularna bi religija trebala izgraditi hramove i razočaranje pomazati danima gozbe. Sekularna religija bila bi veliki izazov za liberalnu ideologiju. Većina suvremenih vlada, čak i privatnih korporacija, posvećena je liberalnoj ideji pomoći. Oni ne znaju za “sadržaj”, samo žele pomoći ljudima da ostanu živi, iako im ne sugeriraju što da učine sa životima. To je u suprotnosti s onim što su religije do sada radile, dakle, s njihovim naukom o dobrim (ili ne tako dobrim) načinima zamišljanja onoga što se zove condicio humana i onoga čemu treba težiti. Moderna milosrđa i vlade ljudima žele dati šansu, ali im ne govore što da s njome rade. Duga je filozofijska i kulturna povijest koja tumači zašto smo dostigli stanje poznato kao moderno sekularno društvo. Ipak, čini se da ne postoji nijedan argument dovoljno primamljiv da tu i ostanemo.
piše Alain de Botton književnik, osnivač Škole života